Lang, Bresson i Zanussi

Uz prvi program Filmskog centra

Iznimno, u ovoj rubrici nećemo se zaokupljati filmovima koji se prikazuju na televiziji. No, njezin naziv svejedno je prikladan jer je ipak riječ o već viđenom, možda u kinu, možda na televiziji, ali možda i nikada.

U Zagrebu je osnovan Filmski centar, u ovom trenutku pretežito prikazivačka institucija čija je, najopćenitije, svrha upoznavanje s umjetnošću filma, što ponajprije znači da će se u njezinoj dvorani prikazivati filmovi ekskluzivnijih obilježja — klasični, nepoznati, neobični, a od novijih oni koji nemaju šanse za komercijalna kinematografska prikazivanja. Dakle, program Filmskoga centra s jedne je strane kinotečnoga karaktera, a kinoteku, prema međunarodnim konvencijama još nemamo. S druge strane ta institucija ima i obilježja izrazitog što art, što promidžbenog pristupa filmu, jer će se u njoj prikazivati domaći i inozemni noviteti koji upućuju na nove puteve, na nove vrste filmova, a na tom području ima i naših inače nedostupnih filmova.

Pisalo se o tome opširnije već u prošlom broju »Vijenca«, a u ovome, i ilustracije radi, prokomentirajmo ukratko što se nudi u prva dva mjeseca prikazivačkoga djelovanja Filmskoga centra — od 16. listopada od 18. prosinca. Uz prikazivanja nekih poznatih domaćih filmova (npr. ciklus crtanih filmova Borivoja Dovnikovića i dokumentarnih Krste Papića te pretpremijere filmova Larsa von Triera i Jana SvĐráka, zainteresirani će moći vidjeti tri ciklusa redatelja koji su već klasici svjetskoga ili barem europskoga filma. Riječ je o šest filmova Fritza Langa, tri filma Roberta Bressona i četiri filma Kryzstofa Zanussija — poredali smo ih kronologijom njihovih stvaralačkih pojava. Prvi od filmova spomenutih autora — Pauci Fritza Langa, nastao je 1919, a posljednji — Zanussijeva Konstanta, 1980. godine. Dakle, na osnovi triju autorskih opusa moći će se vidjeti dostignuća svjetskoga filma koja su se rasprostrla preko šezdeset godina povijesti filmske umjetnosti.

Vrhunski Langov M

Već sam broj djeluje autoritativno, ali vrednije je ono što ti filmovi nude. Postoje razlozi zbog kojih se Langovi i Bressonovi smatraju klasičnima, kao i razlozi zbog kojih djela Poljaka Zanussija pretendiraju da u najmanju ruku budu vrhunsko osvjedočenje o jednom prijelaznom i specifičnom razdoblju. Postoje, međutim, i razlozi zbog kojih ti filmovi i ne samo zbog svoje klasičnosti mogu današnjem gledatelju pružiti orijentaciju o današnjem stanju filma.

Njemačkoamerički redatelj Fritz Lang oprostio se od filma ulogom, odnosno glumeći samoga sebe, u Godardovu filmu Prezir iz 1963. godine, a posljednji film (Tisuću očiju dr. Mabusea) snimio je 1961, što znači kada je, recimo, Kaurismaki (rođen 1957) još bio u vrtiću. No, tragovi Langovih filmova, duha njegovih filmova i žanrovskih odrednica njegovih filmova nazočni su u svjetskom filmu sve do današnjih dana. Govoreći samo o filmovima iz ovoga ciklusa naznačimo da je M (1931) film o serijskom ubojici i da se trud Demmea u Kad jaganjci utihnu čini malko uzaludnim u usporedbi s Langovim dostignućem.

Francuz Bresson zatvorio je svoj introvertirani, asketski svijet ljudi kojima mogu pomoći samo oni sami, zatvorio je u svijet prividno vrlo pojednostavnjene forme, a sve to navodi da se sjetimo Von Triera, Kaurismakija i Jarmuscha. I tako, natuknički i nepotpuno, Bressonov Džep osuvremenjena je i vrlo slobodna obrada Zločina i kazne Dostojevskoga, a to je i istoimeni Kaurismakijev film, samo sa znatno većom dozom nemoći i autodestruktivnosti protagonista. Dvojbe Bressonovih junaka nalaze uporište u vjeri ili nekom idealu morala koji se provjeravaju patnjom, a to je sadržaj većine Von Trierovih filmova. Napokon, Jarmuschovi prostori uglavnom su bresonovski, nastanjeni tek s ponekim bićem, a ono ako i nema nešto u što bi se moglo ugledati, to nešto barem traži.

Poljski film

Najnepoznatiji i najmlađi od trojice svakako je poljak Zanussi, rođen 1939, na vrhuncu ugleda tijekom sedamdesetih. Ne može on pretendirati da dosegne ugled Wajde, Polanskoga ili Kieslowskog, ali svjedoči o Poljskoj i poljskom filmu iz razdoblja između poljske crne serije i Solidarosti. Njegovi likovi običniji su od Wajdinih, stil je lišen Wajdine retoričnosti, ali je njegov realizam ipak vrlo rječit. Rječit je možda i zato što Zanussija ponekad treba čitati između redaka a tako pročitano se pamti. Recio, u Kameleonu (1976) očekuje se u nekom međunarodnom sveučilišnom centru za odmor dolazak ugledna intelektualca. No, nekima nazočnost tog tipa nije poželjna, a da bi gledatelj nešto jasnije o njemu saznao, kaže se da je on iz Tournja. Eh, iz tog mjesta je i Kopernik — pa kako da odatle stigne netko tko je drag autoritetima. A kad smo pri tom društvenom statusu, i sam Zanussi nekomu je bio itekakav autoritet. U prvom remek-djelu velikana poljskog filma koji je tada tek dolazio, Krzystofa Kieslowskoga — Kinoamateru (1919) naslovni lik traži savjetnika, a taj je osobno Zanussi. Daje on mladom početniku upute kojih se on neće smjeti pridržavati, a to je možda bitno za sliku jednoga razdoblja poljskoga filma.

Toliko, tek nekoliko riječi o ciklusima iz prvog programa Filmskoga centra, ostale će lako naći gledatelji, a u zaključku poslužimo se brojevima. Kad se govori o klasičnom filmu, spominje se oko dvadeset i pet velikana, autora iz kojih je više-manje sve proizašlo. Gledatelji će se upoznati s dvama, i sada bi trebalo izračunati koliko je zapravo malo vremena potrebno da i ostali prodefiliraju i da se na taj način stvori nacrt povijesti svjetskoga filma. Nadajmo se da će se to i dogoditi, a to će dijelom ovisiti i o potpori koju će Centar dobivati.