Kubrickova paklena kamera

Kubrickova paklena kamera

Kubrick me vraćao trideset puta na moj prvi kadar, najjednostavniji kadar u kojem uvodim Toma Cruisea u svoju prodavaonicu, pri čemu kažem samo dvije riječi. Toliko me izbezumio da sam pozelenio od očaja, bijesa i umora. Htio sam napustiti sve i reći: »Ne znam što hoćete!«.

S Radom Šerbedžijom (55), najuspješnijim hrvatskim glumcem u Hollywoodu, razgovarali smo o njegovu radu s nekim od najpoznatijim svjetskih redatelja, o njegovoj bogatoj karijeri u hrvatskom kazalištu i filmu, te o novim projektima Teatra Ulysses, naše najmlađe kazališne kuće.

U vašoj filmografiji najzanimljivija je suradnja sa Stanleyjem Kubrickom, i to upravo na njegovu posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Kako vas je Kubrick odabrao za ulogu u tom filmu?

— Podjela uloga za taj film bila je jedna od najduljih u povijesti filma. Kako je Kubrick bio perfekcionist, htio je sve onako kako je zamislio, do kraja. Tako je on prije audicija za film pregledao bezbroj kaseta čuvenih glumaca koje su mu oni slali. Svakomu je u svijetu bilo pitanje prestiža pojaviti se u tom filmu. Kubrick je imao svog pomoćnika režije i direktora castinga koji je prikupljao sve te kasete i pozivao razne glumce na audicije.

Moj angažman bio je vrlo zanimljiv. Najprije sam dobio ponudu da pripremim za pokusno snimanje scenu Mađara koji pleše i udvara se Nicole Kidman i ja sam to spremio i odigrao. Direktor castinga mi se zahvalio, no nakon mjesec dana moj me agent nazvao i rekao da mi je direktor ponudio neku drugu ulogu, koja je čak zanimljivija i veća od Mađara. I onda mi je ponudio Milića. Taj lik nije se zvao Milić, nego sam mu ja dao to ime, kada me poslije Kubrick to zamolio. Kada smo za casting snimali Milića, direktor je dosta ustrajao na toj ulozi i snimali smo ga dugo, oko dva sata, i tražio je da to radim nekoliko puta na različite načine.

Navikao sam se u svijetu filma da ponekad idem na castinge kad mi je stalo do neke uloge, što mnogi naši glumci ne bi činili. No, to je danas u svijetu filma uobičajena stvar ukoliko nisi vrhunska zvijezda, no čak i oni šalju kasete ako im je stalo do neke uloge, kada režiser ili producent misli da to nije za njega, a on želi dokazati suprotno. Tako je, uostalom, i Marlon Brando dobio ulogu u Kumu. Coppola je mislio da to nije uloga za njega. No, Brando je sam napravio kasetu, snimio se i poslao mu, i Coppola je bio oduševljen.

Nakon što sam napravio snimanje za casting, između mnogo glumaca Stanley Kubrick izabrao je mene. Konkurencija je bila zaista velika. Val Kilmer je bio iznenađen kad je čuo da glumim u Kubrickovu filmu. Na predstavljanju filma Svetac u Amsterdamu rekao mi je da je Kubricku poslao više od trideset kaseta i da mu ovaj nikad nije ni odgovorio.

Možete li nam iznijeti detalje o radu s Kubrickom na snimanju?

— Suradnja s Kubrickom bila je fascinantna. On je bio sjajan, nevjerojatan čovjek, potpuni čudak. Ništa mu nije izmicalo kontroli, nijedan sitni detalj, ne samo kod glume. Kao da su njegove oči i uši pratile sve što se događa tog trenutka u dvorani gdje se snimalo, kao da je osluškivao i vanjske zvukove. Neviđeno! Kad smo se upoznavali, pitao me da li znam tko je bio Pirc. Ja sam pitao misli li pritom na slovenskog šahista Vasju Pirca i on je potvrdio. Rekao sam mu da znam, a on je tada rekao: »Pa onda počnite nešto.« Zbunio sam se, nisam odmah reagirao i poslije mi je bilo užasno krivo što mu nisam rekao: »Ispričavam se, ali na vama je da počnete«, jer je čuvena bila upravo Pirčeva obrana.

Počeli smo raditi i divno smo surađivali sve do dana kad je trebalo početi snimati. On je sve prvo probno snimao videokamerom. Tog dana Kubrick me vraćao trideset puta na moj prvi kadar, najjednostavniji kadar kada uvodim Toma Cruisea u svoju radnju, pri čemu kažem samo dvije riječi, jer nije bio zadovoljan. Toliko me izbezumio da sam pozelenio od očaja, bijesa i umora. Htio sam napustiti sve i reći: »Ne znam što hoćete.« Onda me zvao da pogledamo zajedno kasetu koju sam snimio za tu ulogu. Gledali smo tu kasetu, Kubrick, Tom Cruise i ja. Odjednom se Kubrick počeo smijati, i govoriti kako sam sjajan. Onda me sarkastično pitao poznajem li tog čovjeka. Rekao sam da ga naravno poznajem, onda me pitao: »A možete li pokušati kao on?« (smijeh). Bio je strašno duhovit. Radio je to tako sve dok me nije na neki način doveo do ludila i u tom je trenutku rekao da idemo snimati. Samo je ubacio filmsku kameru na set i snimili smo scenu iz dva puta.

Jeste li otkrili zašto je Kubrick sve to napravio?

— Poslije sam razmišljao o tome. On je vidio da mi na probama sve ide lako, i poslije sam imao osjećaj da mi je želio reći da moram dublje ići u ulogu nego što je gluma. Pokušao sam se poigrati sam sa sobom i s onim što igram. Moj lik bio je totalni luđak i tako sam se i ja počeo ponašati u ekipi. Svi su me sumnjivo gledali, ali Kubricku se to svidjelo. On je odmah shvatio što radim. Bio je pakleno inteligentan i pomogao mi je u tome. Poslije zaista nismo imali niti jedan problem, sjajno smo surađivali. Snimao sam dva mjeseca tri scene, a jednu scenu Kubrick je cijelu izbacio iz filma. U toj sceni bio je jedan zgodan, lascivan razgovor, kada Tom oblači smoking, i ispred ogledala imamo sjajan dijalog o seksu i seksualnosti. No, rekao mi je poslije da je napravio grešku jer je obukao Toma u smoking i dao mu da isprobava masku, a nije htio da se to pokaže do samog kraja, do bala. Imao je pravo. Ta scena morala je biti izbačena.

Vi ste jedan od rijetkih hrvatskih glumaca koji može usporediti rad s hrvatskim redateljima i stranim redateljima, osobito holivudskim. Koji su vas se redatelji najviše dojmili?

— Moram reći da mi od stranih redatelja s kojima sam radio odmah nakon Kubricka dolazi Phillip Noyce. On je divan redatelj i mislim da će s posljednjim filmom koji sam radio s njim, The Quiet American, postići veliki uspjeh. U tom filmu glumim s Michaelom Caineom i Brendonom Fraserom. Imam zanimljivu ulogu francuskoga policijskog inspektora Vigota koji istražuje zločin. Mislim da je Noyce napravio svoj najbolji film do sada.

Francesco Rossi sjajan je redatelj, iako film u kojem sam glumio, La tregua (1996), nije odjeknuo onako kako je mogao. Mislim da su učinjene neke scenarističke greške, ali on je veliki mag i zapravo jedan od najvećih živućih filmskih redatelja. Mladi Guy Richie strašno je zanimljiv redatelj, izuzetno vješt za čovjeka koji je radio svoj drugi film.

Koliko je Guy Richie bio zahtjevan oko vaše uloge?

— Vrlo smo lako surađivali. Odličan je radnik i jako dobro razumije stvari.. Tu sam ulogu dobio na osnovi Eyes Wide Shut. Sreo sam ga na premijeri tog filma u Londonu, i kad me vidio pitao me želim li igrati u njegovu filmu, jer ima jednu ulogu za mene, i dogovorili smo se da će mi poslati scenarij. Zanimljivo je da je to bio niskobudžetni film i igrali smo svi za smiješno male novce, uključujući i Brada Pitta, koji je imao interes pojaviti se u tom filmu jer je osjećao da će to biti dobar film. U tom istom trenutku dobio sam ponudu da igram glavnu mušku ulogu u filmu s Nastassjom Kinski. To je bila fina ljubavna drama o mađarskoj obitelji koja za vrijeme Drugog svjetskog rata bježi u Ameriku. Međutim, moj agent i ja smo odlučili da je bolje da uzmemu ulogu Borisa the Bladea, koja nije mala uloga, ali ne može se usporediti s glavnom, a bilo mi je ponuđeno i mnogo više novaca. Odlučili smo da je nastupiti u Snatchu važnije nego u nekom filmu koji možda može uspjeti, a možda i ne. Nije uspio i nitko za njega nije čuo, niti obratio pažnju, dakle dobro sam procijenio. Snatch je bio veoma uspješan u Americi.

Imali ste zapaženu ulogu i Nemogućoj misiji 2. Kako je bilo raditi s redateljem Johnom Wooom u takvu akcijskom hitu, u kojem gluma nije u prvom planu?

— John Woo jedinstven je redatelj, koji ima fascinantnu energiju i inteligenciju. Nevjerojatno je što on može napraviti s kamerom. On se ne miješa mnogo u glumu, ali zato odabire profesionalce. U tome mu pomažu direktori castinga i producenti koji sastavljaju vrhunsku ekipu. On je usredotočen na kameru, na cjelinu, montažu. Od ostalih stranih redatelja s kojima sam radio treba spomenuti Rona Underwooda, s kojim sam radio na filmu Mighty Joe Young, iako film nije ostvario veliki uspjeh. Bio mi je zanimljiv i Rupert Vainwright, koji je režirao Stigmatu. Vrlo nadaren mladi čovjek, Englez, visokoobrazovan, završio je englesku književnost, a onda tek režiju u Americi. On je čovjek koji obećava, vrlo je pametan, lucidan.

Možete li nam predstaviti vaše nove filmove koji još nisu stigli u kina, Quick Sand i The Quiet American?

— Quick Sand je triler sa standardnim zapletom, prosječne kvalitete, ne možete reći da je loš, ali nije ni ništa naročito. Tu sam pristao da ponovno igram mafijaša, iako sam rekao da neću više nikad igrati takve uloge, ali sam pristao zato da bih bio u dobru društvu, jer su tu bili Michael Caine i Michael Keaton. Osim toga, lik je imao zgodne karakteristike, nije bio potpuno stereotipan, i mogao sam nešto napraviti od svog lika, iako ne očekujem mnogo od tog filma.

Mnogo me više zanima The Quiet American, koji je remake poznatog filma, napravljena na osnovi knjige Grahama Greena. U toj je verziji glavnu ulogu igrao Michael Redgrave početkom šezdesetih godina. Film je bio zanimljiv, a i danas će korespondirati sa svjetskom dramom i politikom. Riječ je o pripremama i počecima rata u Vijetnamu, o američkoj i engleskoj misiji, špijunskoj pripremi, ubacivanju Amerikanaca i njihovih interesa, potkupljivanju lokalnih partija i snaga...

U hrvatski film devedesetih uletjeli ste helikopterom u filmu Je li jasno, prijatelju?, održali govor i nakon pet minuta ponovno odletjeli, dok ste nekad glumili po nekoliko uloga godišnje. Hoćete li ponovno glumiti u hrvatskom filmu?

— Hrvatski redatelji ne zovu me da sudjelujem u hrvatskom filmu, pa tako nemam ni planova.

Dosta ste umjetnički surađivali s Antunom Vrdoljakom, a jedna od vaših najuspješnijih uloga u hrvatskom kazalištu bio je Leone u Krležinim Glembajevima. Je li vam Vrdoljak ponudio tu ulogu kad je pripremao svoj film?

— Tonči je meni ponudio da igram Leonea i ja bih prihvatio ulogu jer sam volio s njim raditi. On radi stvarno fenomenalno, neke filmove napravio je sjajno, a posebno je odličan njegov rad sa glumcima. Međutim, u to vrijeme već sam pristao igrati u Makavejevljevu filmu Manifesto u odličnoj stranoj produkciji. Bila je tu izvrsna međunarodna ekipa, Alfred Molina, Eric Stolz, Tanja Bošković. No, Tonči nije mogao čekati. Tako je propala ta suradnja, i zbog toga mi je žao.

Kako ste kreirali ulogu Leonea u kazališnoj produkciji?

— Volim Glembajeve i volio sam tu ulogu i čini mi se, dok sam je igrao u teatru, da sam prodro u neke zgodne tajne. Osjećao sam da sam je nekako uspio dotaknuti, doživjeti, napraviti živa čovjeka. Dakako, u Krleže se uvijek treba boriti s teatralnošću u nekim njegovim dramama, posebno u Gospodi Glembajevima, s mnogo riječi. No, Veček je uspio napraviti vrlo zgodnu adaptaciju. Način na koji je napravio štrihove, pa i inscenaciju, dalo nam je mogućnost da te Glembajeve, odigramo življe nego što se to činilo sa Krležom u našim teatrima. Vučjak je mnogo dovršeniji dramski tekst od Gospode Glembajevih. Vučjak se ne mora toliko štrihati, kao ni U agoniji i Leda.

Da vam ponude da igrate u Glembajevima, ali ovaj put starog Ignjata Glembaya, biste li se mogli prikloniti drugoj strani u sukobu oca i sina?

— To je čudan sklad. Jedan je moj prijatelj napisao da sam premlad za Leara, a Kosta Spaić mi je nudio da igram tu ulogu prije petnaest godina. Iako mislim da nisam premlad za Leara, jer Shakespeare je druga stvar, a za tog Leara treba užasne snage i energije, tako mi se čini da sam trenutno premlad za Ignjata. To je druga vrsta drame, realistička drama. To je negdje na liniji Strindberga. Gledatelj mora vidjeti da je Ignjat Glembay zaista star čovjek. Ni Leone nije mladac, on je čovjek od četrdesetak godina, a pri tome je Ignjatu najmanje šezdeset i pet, no idealno je da bude sedamdeset. U tom smislu to je po meni uloga rezervirana za dobrodržeće starije glumce koji imaju glas i bore čovjeka tih godina. To je Tonko Lonza u teatru, no kada bih ja danas režirao Glembajeve, ulogu Ignjata dao bih Peri Kvrgiću.

U kojoj ste ulozi u hrvatskom kazalištu osim Leonea najbolje osjećali i kada smatrate da ste dali najbolje, najuvjerljivije interpretacije? Koje su bile uloge u kojima ste se najviše odmaknuli od svoje osobnosti, a koje su vam bile najbliže?

— Teško je na to odgovoriti, ali čini mi se da se, ako si glumac, tvoj odnos prema ulogama ne mjeri time koliko si uspio dobiti aplauza i uspješnih kritika i koliko si nagrada uspio osvojiti za tu ulogu, nego se mjeri po nečem što samo ti znaš i osjećaš, a to je koliko si zapravo uspio napraviti drugoga živa čovjeka osim sebe. Naravno, taj čovjek uvijek je rađen od tvoje krvi i mesa i tvojih emocija i ti mu posuđuješ svoje iskustvo i svoju pamet, svoj glas, ali ipak ga na neki način pokušavaš udaljiti od sama sebe, pomaknuti ga malo gore od sebe. U tom pomicanju ponekad ti tekst dopušta da odeš miljama daleko od sebe, da budeš potpuno netko drugi, da izmišljaš pokrete, karaktere, glasove smiješne i drukčije. U tome glumci ponekad mnogo pretjeruju pa dovode do karikaturalnosti, no ponekad i u grotesknosti ima smisla ili možda nekog stila.

S druge strane postoje uloge u kojima se kao glumac osjećaš potpuno kao da se nisi ni pomaknuo od sebe, koje si primio sebi i koje su ti, jednostavno hodaš kao ti, misliš kao ti, sve si kao ti, a opet si netko drugi. Među takve uloge, one koje sam ja igrao iz svoje kože, ubrajam ponajprije Hamleta. Nisam se htio pomaknuti iz sebe. Nisam htio biti toliko čudno nevoljak i tužan kao što je bio danski kraljević, nego sam ga radio iz svojih punih pluća i neke moje generacije koja je početkom sedamdesetih godina, sva potučena od te šesdeset i osme godine, bila i bijesna i prevarena i nezadovoljna i ogorčena, i to s pravom u mnogim stvarima.

Jedan je lik koji sam igrao stajao malo pored mene i imali smo, kako bi to Violić rekao, zajedničko bijelo lice. Imao sam bijelo lice za Melkiora Tresića, tako da sam mogao igrati toga smušenog malog intelektualca, smiješna, nespretna, a opet poetična i pametna i inteligentna. To jesam ja, ali i nisam, pa sam ga morao malo pomaknuti od sebe, iako mislim da mi je taj Melkior najtočnija uloga u kojoj sam se najbolje osjećao. Možda je to bilo i zbog same predstave, koja je bila briljantno režirana, u kojoj su bili tako nevjerojatni glumci kao što je bio Jovan Ličina, koji je igrao Maestra, ili Boris Buzančić, koji je igrao Uga. Cijeli ansambl HNK bio je bio nabrijan na tu predstavu i branio je, cijeli je ansambl uživao igrati vođen fantastičnom režijom Koste Spaića, našega velikog teatarskog maga. Teška uloga koja se zalijepila za mene je Peer Gynt, kojeg sam radio s rumunjskim režiserom Horeom Popescuom. Tamo sam imao i neke lijepe interakcije, a i sam sam tada nešto učinio u teatru što je možda čak nadvisilo sve ono što sam mogao činiti kao glumac i što sam naučio na Akademiji. Sjećam se da sam za tu ulogu uložio najviše truda, da sam učio svašta, najviše gimnastiku. Bilo je zahtjevno i publika je ostala impresionirana. Imali smo i zaštitnu mrežu, koja nije bila prava gumirana mreža, nego čvrsta ribarska, i ja sam iznad nje izvodio vratolomije salta, kolute, premete, a pritom sam vježbao tijelo, jer nakon svih tih skokova čovjek gubi dah, morao sam zadržati snagu i kontrolu ošita, disanja i tijela da mogu izgovoriti sve te monologe praveći salta. U tu ulogu uložio sam najviše truda, muke, znoja i rada, jednostavno fizičkog rada.

Još mi je jedna uloga posebno draga. a to je Georgij u Oslobođenju Skoplja. To je bila čudesna predstava koju smo napravili potkraj sedamdesetih godina. Tu sam imao divnu interakciju sa svojom prijateljicom Ingom Appelt, divnom glumicom s kojom sam igrajući tu predstavu možda doživio najljepše trenutke u profesiji. Kad čovjek spoji te tri, četiri jake uloge, to je sasvim dovoljno da bude zadovoljan svojim profesionalnim radom, kako bi rekao moj profesor Izet Hajdarhodžić.

U umjetnički život Hrvatske vratili ste se ne samo glumom nego i osnivanjem nove kazališne kuće. Kralj Lear kao izrazito ambijentalna predstava nije bio predviđen za gostovanja, no ipak ste prihvatili poziv iz Londona. Što je bio razlog tome?

— Kad smo napravili Kralja Leara na Brijunima, nismo željeli gostovanja jer smo smatrali da bismo time bitno umanjili vrijednost naše predstave. Željeli smo etablirati prostor Malog Brijuna, koji ima svoje zakonitosti i posebne čari i željeli smo da publika dolazi k nama. Osim toga, svi smo na tom otoku u nekoj vrsti azila, i publika i mi, što je važno za ugođaj predstave. No, mišljenja smo morali promijeniti u dva slučaja. Iz Londona smo pozvani da budemo jedna od glavnih predstava sljedeće sezone na City of London Festival, gdje ćemo igrati pet izvedbi u Tower of London. To je ponuda koja se ne može odbiti samo tako. Išli smo u London gledati te prostore i mislim da ćemo uspjeti napraviti neku vrst kompromisa kako bismo takav poziv iskoristili. Smatramo da će to biti važno ne samo za Teatar Ulysses nego i za hrvatski teatar u cjelini.

Možete li nam nešto reći o upravo završenu boravku u Sarajevu?

— Drugi poziv za gostovanje koji se teško mogao odbiti stigao je iz Sarajeva. Prvi put o tome smo razgovarali kada su došli sarajevski povjerenik za kulturu Radimir Gojan i intendant Sarajevskog narodnog pozorišta Josip Pejaković, koji inače igra u našoj predstavi. Gostovanje smo uvjetovali ponajprije našim dolaskom u Sarajevo i pronalaženjem zaista adekvatna prostora gdje možemo kvalitetno postaviti našu predstavu. Bio sam prilično skeptičan prije nego što sam vidio te prostore, no danas, kad se vraćam iz Sarajeva, mogu reći da smo i više nego zadovoljni onim što smo vidjeli. Našli smo fantastičnu austrougarsku tvrđavu. Totalno je razrušena, od nje su ostali samo zidovi. Ona je na samom ulazu u Sarajevo, na jednom od brda, i djeluje očaravajuće. Nejasno mi je da to do sada, sve ove godine, nije bilo iskorišteno. Prvi ju je zapravo iskoristio Josip Pejaković prošloga ljeta igrajući Omer Pašu Latasa, svoju predstavu koju je obnovio. Ta tvrđava omogućuje nam da vrlo lijepo postavimo našu predstavu.

Naravno, morat ćemo se odreći nekih stvari. Na Malom Brijunu imali smo tri punkta u tvrđavi, a sad ćemo sve to morati odigrati na jednom mjestu. No, dobili smo vrlo zanimljivu lokaciju za početak predstave, a to je stara, spaljena sarajevska gradska vijećnica. Činjenica da u toj izgorenoj vijećnici počinjemo Kralja Leara sama je po sebi dramski element i dramsko ishodište. Nakon što smo vidjeli kako to izgleda, tužno je reći da je idealno za Leara, jer je nad tim zdanjem zaista počinjen vandalski čin. U tom zdanju mi bismo počeli Kralja Leara izravno s raspodjelom kraljevstva, čime bismo se odrekli cijelog uvoda, koji bismo morali imati usvajajući naš ambijentalni teatar na Brijunima, gdje je putovanje francuskoga kralja i burgundskog vojvode iz Fažane na Mali Brijun simboliziralo prelazak La Manchea.

Možemo li očekivati da ćemo uskoro vidjeti Teatar Ulysses i u Zagrebu, koji je u sklopu programa međužupanijske suradnje i financijski pomogao taj projekt?

— Naravno, sa nekim projektima koji bi bili primjereni manjem, zatvorenom prostoru. Možda već sljedeće godine budemo imali takve projekte koji će se moći igrati u dvorani. Vrlo je važno da nam je Zagreb pomogao i samim tim mi moramo odgovoriti na primjeren način i građanima Zagreba.

Vaša supruga, redateljica Lenka Udovički, natjerala vas je da dio predstave igrate bosi, na hladnu kamenu, zbog čega ste u posljednjim izvedbama gotovo izgubili glas. Što vas je nakon Hollywooda i svega što ste ostvarili natjeralo da pristanete na toliku žrtvu?

— Otkrit ću vam neke od tih skrivenih tajni i aduta, koje svaki glumac ima. Kad se to meni neplanirano dogodilo s glasom, molio sam boga da mi glas ostane kakav jest. U jednom trenutku bio sam gadno nastradao, tako da nisam imao energije u glasu, pa sam primao neke injekcije koje su mi pomogle, ali sam volio što sam dobio taj promukli glas, tako da sam ga manje morao praviti. Taj je glas bio bliži starom Learu, čovjeku koji je na rubu histerije, sav iznemogao od ludovanja po kiši i vjetru.

Postoji li neka uloga koju želite ili ste željeli igrati u kazalištu, a niste dosada imali prilike?

— To je zauvijek Čehovljev Astrov (Ujak Vanja) i još neki Čehovljevi junaci. Čehova nisam nikad igrao. Kad sam bio mlad, nisam odigrao te uloge za koje osjećam da su bile za mene, ali igrao sam Melkiora, a čovjek ne može sve. Kad sam sazrio za neke druge Čehovljeve likove, onda više nisam glumio u kazalištu. Volim Čehova, jer on je po mjeri čovjeka i po mjeri glumca.

Predavali ste na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako ste svoja znanja i vještine prenosili mladima?

— Moj angažman na Akademiji od samih početaka bio je na scenskom govoru. To je bilo obrazloženje s moje strane zašto uopće pristajem na rad na Akademiji sa studentima od kojih su mnogi samo malo mlađi od mene. Želio sam pomoći mladim studentima da usvoje metodu scenskog govora, a i sâm sam želio napajati se energijom u samom teatru i nešto kreirati. U to vrijeme, prije dolaska na ADU, ponekad sam bio odveć nervozan, odveć zahtjevan i ponekad nisam imao razumijevanja za mnoge ljude koji su s pravom bili umorni od teatra. Danas sve do drukčije doživljavam. Nekad se sjetim da sam se u sebi ljutio na prijatelja Borisa Buzančića, kojeg sam obožavao kao glumca, na njegovu lijenost i neredovitost na probama, u učenju teksta, iako je opet na predstavi bio fantastičan. U svom sam čistunstvu u teatru, a za mene je teatar bio mnogo važniji od filma i svega drugoga, pretjerivao. Danas znam da sam činio dosta stvari koje su mnoge normalne ljude živcirale, pa im se ispričavam zbog toga.

I to je bio jedan od razloga zašto sam želio raditi na Akademiji, jer ja sam nekad znao raditi sa studentima i po desetak sati bez prestanka, cijeli dan od jutra do mraka, do kasno u noć ili do rana jutra. No, isplatilo se i mislim da sam neke stvari uspio učiniti u hrvatskom teatru, hrvatskoj školi, iako sam imao mnoge oštre protivnike, zaštitnike neke oštre pedagogije, stroge škole glume, zakona glume, teatra režije, pedagogije, a ja se u sve to nisam uklapao, ja sam jednostavno provocirao, htio sam rušiti sve zakone, sve istine, sva pravila. Pokušavao sam uvjeriti mlada glumca da sve može, da shvati da je on sam po sebi dovoljno zanimljiv i da mora govoriti iz svoje srži, svoje unutrašnjosti, i da nije važno imati ne znam kakav glas, jak, da je svaki glas dovoljno jak da se čuje, da svaki glas može biti dovoljno interesantan ako dolazi iz dubine utrobe i duše.

S druge strane pokušavao sam im pomoći da učvrste ošit i budu šekspirijanski glumci, da nisu lijeni u izgovoru, da pojačaju brzinu govora i onda sam sve te svoje vježbe scenskoga govora pokušavao na kraju uobličiti u scenski nastup, jer sam bio uvjeren da tek scenskim nastupom čovjek zapravo doseže tu svoju pravu kreativnost, koju nikad ne može do kraja na probi ostvariti. Tako sam uspio napraviti predstave od ispita scenskog govora, što su studenti voljeli, čak smo osvojili neke nagrade koje su tada bile jedine nagrade što ih je Akademija dobila: osvojili smo Zlatni vijenac na MESS-u i prvu nagradu na festivalu eksperimentalnih scena u Gorici. Tako da je iz tog rada na kraju nastala moja teatarska skupina Akter, od studenata s kojima sam radio na Ronaldu Dilenga. Radili smo na njegovim psihijatrijskim tekstovima, vježbama, pjesmama, prikazima, zapisima, pa sam pozvao Vjerana Zuppu i iz toga smo pravili pravi teatarski eksperiment. Radili smo osam mjeseci i napravili predstavu Kažu da je sova nekad bila pekareva kći, koja je učinila nekoliko koraka ispred svog vremena. Ali već je i tada imala vrijedne sljedbenike u cijeloj tadašnjoj državi.

Poslije sam napustio ADU, moram reći i zbog nesporazuma s nekim kolegama, jer nisam želio da studenti trpe zbog toga što su neki od kolega mislili da sam ja rušitelj neke pedagogije, da sam divlji i da unosim nered u Akademiju. Poslije se sjećam da su me studenti ponovno zvali 1986, kad je došao Zuppa, htjeli su da im predajem scenski govor, ali opet su ustali neki dežurni pedagozi protiv toga i ja sam odustao. U istom su me trenutku pozvali iz Novog Sada da njima predajem, i ja sam gotovo više iz inata nego iz neke želje i potrebe da putujem u Novi Sad pristao da preuzmem klasu i predavao sam četiri godine. Usput se dogodilo da sam se ovdje rastao, a tamo oženio, i tako sam tamo živio dok nismo otišli u London.

Režirali ste desetak kazališnih predstava. Kako ste počeli s režijom i kakva su vam iskustva?

— Prva predstava koju sam režirao bila je Cezareva smrt 1975. Radio sam je s Radovanom Milanovim, koji tada nije imao nikakva autoriteta u teatru, ali je bio talentiran i lijepo je pisao. Bila je to šašava adaptacija Sheakespeareova Julija Cezara, koja je trajala sat i pol. Završavala je s građanskim ratom i automatskim puškama, što je bilo vrlo smjelo, jer cijela ta predstava postavljala je pitanje što će se desiti s državom kad Julije Cezar umre.

Mene je stalno nagovarao da se bavim režijom moj profesor Kosta Spaić, jer je on već radeći sa mnom na predstavama vidio da sam jedan od onih glumaca koji na režijski način razmišlja i o svojoj ulozi, ali i o svemu drugome. Imate glumce koji se samo bave svojom ulogom, koji vrlo rijetko ulaze u kolektiv rješavajući pitanje i drugih uloga i kostima i inscenacija i sve stvari zadržavaju za sebe. Ne mislim da je to loše ili da je to sebično, to je jednostavno takva metoda. Teatar smatram dijalogom i samo ponekad sam kolegama s najviše respekta i obzira pristupao i predlagao im neke stvari, jer je vrlo osjetljivo zadirati u glumčevu intimu, pronaći način kako da mu kažeš svoj prijedlog. Ali vrlo sam često s režiserom na taj način razgovarao, predlagao rješenje nekih scena, i Kosta je osjetio da ja imam dara za režiju.

Nisam se režijom bavio onoliko koliko sam mogao jer sam zaista bio mnogo zaposlen kao glumac, na filmu, kazalištu i naročito televiziji. Možda će doći vrijeme da ću pokušati, ali zaista stopostotno posvetiti godinu dana nekom ozbiljnom projektu režije. Od svih režija želim istaknuti Balade Petrice Kerempuha, koje sam napravio s Vukmiricom i Mladenom Vasaryjem, Verom Zimom i pokojnim Brankom Srićom, a poslije je uskakao i moj student Mokrović te Mile Rupčić. Bila je to zanimljiva predstava, poseban kut gledanja Balada. Najvažnija mi je predstava koju sam ja režirao bila Hrvatski slavuj po tekstu Borislava Vujčića. Danas mi je žao što sam ispustio iz ruku šansu da se napravi veća predstava, a to je bila isključivo moja režisersko-dramaturška greška, jer sam sve stvari i scene koje je napisao mladi književnik Horvat ubacio u svijet ludnice, uključujući i povijesne likove o kojima piše taj mladić u tom fantazmagoričnom romanu, zbog kojeg završi na psihijatriji. Mislio sam da će, ako ih stavim na scenu, to biti odveć direktno, odveć nestvarno, ali sam pogriješio.

Pišete i poeziju, izdali ste tri zbirke. Zašto ste uopće krenuli pisati, i to baš poeziju, a ne, recimo, dramu?

— Uvijek sam pisao, ali nisam objavljivao pjesme jer sam mislio da nisu bile dovoljno zrele za objavljivanje. Nakon toga jedan me prijatelj nagovorio da ipak skupim te pjesme i objavim ih u prvoj zbirci Promjenjivi. To su uglavnom bile pjesme o teatru, jer sam radeći uloge uvijek pisao nešto, nekad o glumi, a uglavnom o likovima i onome što dodiruje problem.

Nakon toga napravio sam knjigu koja se zvala Crno, crveno koju su trojica mojih prijatelja dizajnera napravili zezantski, kao pravu glumačku knjigu sa smiješnim coverom. Sjećam se da me jedan danas uvaženi kritičar, tada mladi kritičar, neprimjereno napao posvetivši cijelu stranicu u »Vjesniku« mojoj lošoj poeziji, no više je bio zgranut sjajnom kvalitetom papira i izgledom knjige. Ta knjiga izgledom je bila preekskluzivna, a imala je i moj poster. No, baš zato sam i pristao da ne ulazim u taj svijet kao pjesnik, nego kao glumac koji piše poeziju.

Nakon toga dugo nisam pisao, a počeo sam opet kada je počeo rat i moja putovanja. To mi je bilo noćno društvo. Za tu knjigu poezije smatram da mogu iza nje stati, jer sam na tim pjesmama radio i prerađivao ih, iako neke od njih djeluju rokenrolovski, ali to je namjerno. Nakon te knjige poezije nisam napisao ništa i ne mogu pisati. Po tome i zaključujem da ja nisam pisac, nego sam baveći se umjetnošću i to dotaknuo, za što imam malo talenta, ali ne potpisujem se kao pisac. Arsen Dedić, koji je kompozitor, pjesnik, pjevač i šansonijer, za mene je u prvom redu pisac, pjesnik, a onda sve ostalo.

Postoji li nešto u vašem umjetničkom životu za čim žalite?

— O, ima mnogo toga. Žao mi je što sam toliko mnogo igrao. Bio bih sretniji da sam živio u zemlji u kojoj bih kao čovjek koji se bavio tako intenzivno umjetnošću, mogao bih reći s dosta uspjeha, radeći posao koji je zahtijevao velike žrtve i napore, bio zaštićen, ne samo ja nego i moje kolege. Mi smo živjeli i radili kao u tvornici. Bilo je divno, opuštena atmosfera, zezali smo se i sve je bilo cool. U tom našem socijalizmu oni su tražili da budemo zvijezde, a pritom smo radili u tvornici. Često puta bili smo plaćeni malo bolje nego u tvornici, ali zato što smo mnogo radili, u dvije, tri smjene. Ipak sam neke stvari i preradio, fulao. Mnoge stvari nisam znao odbiti. Došao bi mi prijatelj i tražio da idemo nešto raditi, no meni se nije radilo, a morao raditi zbog njega. Zvali bi me iz teatra jer bih nešto morao raditi, a tek sam bio završio snimanje nekog filma. Ljepše bi bilo da neke stvari nisam radio, da sam imao više vremena za hodanje, čitanje, šetanje, razmišljanje, za mir i smirivanje. No sad je kasno.

O čemu razmišljate danas? Što je ono što vas vuče naprijed i gdje ćete se zaustaviti?

— Kao glumac danas sam pred čudnom provalijom, a ta je provalija u teatru. Bez obzira što znam da bih mogao raditi neke uloge sada bolje nego ikada, ispred mene stoji provalija kojoj ne znam imena, iako se zna što u njoj postoji, koji su mrakovi, strahovi, nemiri i nemogućnosti. Možda je povučena crta u mojoj sudbini profesionalnog glumca u ovoj sredini, koja točno određuje moj vijek trajanja. Sve ovo što smo izveli s Kraljem Learom danas mi se čini kao da igranje na rubu te provalije. Svaki sljedeći korak kao da je pad. To je osjećaj, to ne mora biti istina. No, često me intuicija ne vara. Zato bih se u svom glumačkom radu u Teatru Ulysses zadržao na Kralju Learu i hodao po rubu, pazeći da ne padnem dolje, nastojeći da sa suradnicima kreiram prostor za živost jednog teatra, da možda režiram u tom teatru. Možda sam svoje odglumio i došao do kraja toga puta.

Razgovarao Zlatko Vidačković