Krimi konvencije na mimikrijski način

Ramón Díaz Eterovic, Ne zaljubljuj se u stranca, Matica iseljenika Hrvatske — Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.

Díaz Eterovic (1956) nije našoj javnosti posve nepoznato ime: godine 1999. preveden je njegov roman Trčanje za vjetrom, a godine 1997. gostovao je i na Zagrebačkim književnim razgovorima. Jedan je od najpoznatijih književnika u Čileu, svojedobno je bio i predsjednik Društva čileanskih književnika. Pjesnik, novelist, antologičar, urednik časopisa, popularnost je ipak stekao romanima, posebno serijom krimića u kojima se kao glavni lik pojavljuje privatni detektiv Heredía.

I Ne zaljubljuj se u stranca pripada tom kriminalističkom nizu. Preciznije bi, zapravo bilo reći da je posrijedi art-krimić. Díaz Eterovic očito se oslanja na tradiciju klasičnih američkih majstora detekcijske proze: Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera. Od Hammetta baštini robusni stil: kratku, škrtu, sirovu, ali ekspresivnu rečenicu, sklonost ironiji, a njegov glavni lik, privatni istražitelj Heredía svojevrsna je karakterna replika Chandlerova Phila Marlowea: i on je samac u srednjim godinama, pomalo rezigniran, neuredna života, sklon alkoholu, cinizmom se brani od osjećajnosti. Ali klasična američka proza detekcije samo je podloga na koju se cijepi postmoderno pripovijedanje zasićeno gomilom citata iz suvremene književnosti, počevši od djela općepoznatih pisaca poput Borgesa, Hemingwaya i Bukowskog pa do nama nepoznatih čileanskih pisaca. Te citate Díaz Eterović uvodi služeći se perspektivom svojega privatnog detektiva koji narativno funkcionira u romanu kao središte svijesti; unatoč boemskom životu, on je pomalo i intelektualac koji hobistički čita vrlo široki raspon lektire, od trivijalne literature do rafinirane intelektualističke proze. Pripovijedanje je impostirano u prvom licu, autor se služi vizurom glavnog lika i bilježi njegove asocijacije ostavljajući čitatelju jasne signale da je posrijedi tipična postmodernistička proza detekcije u kojoj je tzv. trivijalna narativna konvencija samo podloga za intertekstualno, visokokonceptualizirano poigravanje.

Nisam osjetio napetost

U ovom romanu postoji zametak tipične detekcijske enigmatske sižejne strukture: već na samom početku doznajemo za ubojstvo jedne mlade žene u južnočileanskom gradu Punta Arenasu (inače rodnom mjestu Díaza Eterovica, u kojemu živi velik broj hrvatskih iseljenika). Heredíju poziva prijatelj iz studentskih dana da pomogne u razrješavanju tog zapletenog slučaja, u kojemu se službena policija ne snalazi najbolje. Heredía nevoljko napušta svoj sumorni ured i svojeg mačka Simenona (još jedna literarna zezalica), ali pritisnut besparicom mora poremetiti rutinu samačkoga života u Santiagu.

Međutim, u daljnjem razvijanju sižea nije u prvom planu detekcijska enigmatika; iako se u kratku pogovoru tiskanu uz ovu knjigu spominje napeta priča, osobno čitajući roman nisam osjetio neku veliku napetost. Díaz Eterovic ne vodi naraciju tako da bi razvijao posebno enigmatski sloj uključujući čitatelja u gonetanje zagonetke, nudeći mu indicije koje bi mogle voditi počinitelju ubojstva, zavodeći ga nuđenjem lažnih raspleta. Tok istrage zapravo je u drugom planu, čitatelj je o njemu više suho izvještavan nego što mu je omogućeno da s istražiteljem ravnopravno participira u potrazi za počiniteljem zločina; pripovijedanje je isprekidano ubacivanjem niza satelitskih sekvencija koje zapravo nisu strogo u funkciji sižejne enigmatike; tu su duge scene konjskih trka, razgovora s novim znancem, propalim argentinskim bokserom, ljubavne scene s Yasnom, opisi iza likova i ambijenata Punta Arenasa...

Pisac zapravo ne taji da mu je mnogo bitniji prikaz unutarnje socijalne tektonike puntaarenaskoga društvenog miljea, pa i šireg čileanskog, analiza društva koje je na svim razinama premreženo kriminalom, u kojem su još jake i posljedice dugogodišnje vojne diktature; to je društvo traumatizirano masovnim terorom, stotinama i tisućama nestalih. Očigledno, konvencije kriminalističke proze u ovom romanu funkcioniraju na mimikrijski način, iza njih se skriva pisac zainteresiran za socijalnokritičku analizu društva i njegovih problema, pisac koji se literarnim konvencijama služi na postmoderni način.

Zanimljiv izdavač

Zanimljiva je i činjenica da se kao izdavač romana pojavljuje Matica iseljenika Hrvatske. Držim da to nije slučajno, samo zbog specifične hispanofone orijentacije Matičina novog ravnatelja Borisa Marune. Unutar Matice uglavnom je dosad pokazivan interes za one naše emigrante koji se ostali vezani uz rodni kraj i zbog toga što se nisu mogli prilagoditi životu u svojim novim državama, nisu ovladali jezicima ni realizirali neke naročito uspješne karijere pa je i kulturna djelatnost Matice uglavnom bila folklorno i anakrono, protumodernistički determinirana; očito se sada uočava da bi bilo dobro obratiti pozornost i onima koji su se uspješno adaptirali; točno je da je ta adaptacija obično vezana i sa smanjivanjem interesa za staru domovinu, ali dužnost bi Matice bila da s intelektualcima koji su integrirani u strane kulture uspostavi vezu: oni mogu poslužiti kao korisni promicatelji kulturne suradnje; to će pridonijeti, s jedne strane, da oni intenzivnije osvijeste vlastite korijene, a s druge mogu biti potaknuti da svoj utjecaj u novim sredinama upotrijebe na korist afirmacije hrvatske kulture.