Vijenac 200

Likovnost

Izložba Matka Trebotića u Galeriji Klarisa, Dubrovnik, kolovoz-rujan 2001.

Kontemplacija ispod jedara

Bitno je obilježje ovoga slikarstva kontemplativnost; upravo ga ona podupire i prati od početnog stvaranja do konačnoga čitanja djela. Jer figurativne šifre samo su glasniji prvi zvuk u prostoru slike što je u potpunosti i podjednako izjednačen tretmanom poteza i ureza boje

Izložba Matka Trebotića u Galeriji Klarisa, Dubrovnik, kolovoz-rujan 2001.

Kontemplacija ispod jedara

Bitno je obilježje ovoga slikarstva kontemplativnost; upravo ga ona podupire i prati od početnog stvaranja do konačnoga čitanja djela. Jer figurativne šifre samo su glasniji prvi zvuk u prostoru slike što je u potpunosti i podjednako izjednačen tretmanom poteza i ureza boje

Krupni rez u slikarstvu Matka Trebotića ranih devedesetih donio je novi emotivni svijet, izgrađen na slobodnoj slikarskoj gesti, mediteranski čistom i zvučnom koloritu te na složenu strukturiranju i gradnji dvodimenzionalne površine platna i bezgranične dubine slike. Unutar takvih rukopisno-formalnih odrednica zajedničkih tzv. plavom razdoblju kretao se i umjetnikov opus ovoga ljeta izložen u Dubrovniku. U galeriji Klarisa našao se izbor koji je trebao pokriti šestogodišnje slikarevo izbivanje iz likovnog života Grada — počevši od najstarijih Tragova, preko Iskopina do recentnoga ciklusa Korablje. S jedne strane nekoliko bez dvojbe najboljih slikarevih Tragova, nadrealno zgusnutih kompozicijskih tvorbi dosad neizlaganih u zemlji, a k tome i njegov najnoviji smjeli iskorak u radni prostor novog motiva i pripadajućih mu problema učinili su likovnu ponudu izložbe vrijednom i zanimljivom.

Motiv broda na jedra

Ciklus Korablje, tek započet, još nedovoljno problemski pa ni brojčano razmahan, ipak navješćuje neke buduće likovne i ugođajne smjernice i težnje. Raspršene kompozicije bez dominantne uloge središta, svojeglav, ali kratak i introvertno sapet potez; siže je pak morsko prostranstvo, svojevrsna pravilnost putovanja nepoznatih intencija i itinerara, ili možda ukratko plovidba sama. Pod naslovom ciklusa punim prastare patine krije se motiv broda na jedra, koji je slikar pribrojio ukorijenjenom i pomno probranom ikonogafskom repertoaru — tlorisima crkava, beskonačnim spiralama okamina, tragovima ljudskih otisaka ruku i koraka. Novi motiv arhetipske snage uza svoje simboličko čitanje kršćanskoga broda spasenja, što datira još iz vremena starozavjetne pustolovine s Noom (a mogu se tražiti i starije reference na njegovu svetost), dobio je i likovno opravdanje. Dublja i šira čitanja, kao i motiv sam, pronalaze se u tlorisu i rasternoj mreži starohrvatske crkve s lezenama. Kao što se pomniji promatrač može i sam uvjeriti motreći prve radove ciklusa, iz lezena i njihove međusobne udaljenosti slikar izvlači kostur broda s veslima, od apside usmjerenost pramca, a morska putovanja, što su ovim krajevima trajala stoljećima, postala su na platnima zadane crte vječne sudbine jednog prostora.

Kratki smiraj i metafizička tišina

Izbor korablje u Trebotića nije slučajan. Motivska razina njegova slikarstva oduvijek je bila izrazito sklona znakovlju bogate simboličke slojevitosti što neumorno puni asocijativan prostor slike. Pomno odabrani motivi kojima se slikar neprestano vraća tek posve rijetko imaju kakvu povezaniju narativnu komponentu, i to kada je u pitanju nadahnutost konkretnijom niti priče. A brodovi sa svim svojim ucrtanim putanjama plovidbe isto su toliko daleko i od puke apstraktne kolorističke igre kao i od neke realistične marine. Novi motiv predstavlja naime daleko više, a funkcionira, rekli bismo, negdje između.

Bitno je obilježje ovoga slikarstva kontemplativnost; upravo ga ona podupire i prati od početnog stvaranja do krajnjeg čitanja djela. Jer figurativne šifre samo su glasniji prvi zvuk u prostoru slike što je u potpunosti i podjednako izjednačen tretmanom poteza i ureza boje. Na otvaranje takva apstraktnog prostora lišena značenja, a meditativne zanesenosti, potiče i likovno okružje ispunjeno dinamičnim kovitlacem iskidana poteza, nepravilna usijecanja četvorine bijele boje kao površina kratka smiraja i metafizičke tišine u nemirnim kompozicijskim strukturama pučina. Slika se dakle gleda drukčije; pogled kao da vuče u dubinu, u novu dimenziju prostora i uslojena vremena.

Morske plovidbe

U takvoj palimpsesnoj gradnji poteza boje na potez, u kojoj svaka pozicija na platnu postaje likovno jednakovrijedna, impregnirana značenjem i vizualnim senzacijama, kretanje kroz platno postaje kretanje kroz prostor i vrijeme. Ono svjedoči o sadašnjem trenutku i dalekoj prošlosti, otkriva svog tvorca, a ujedno govori o nama samima i koliko neka opća mjesta i simboli zapravo čine neodvojiv dio i naših individualnih svjetova i doživljaja.

Kroz introspektivnost slikarskog čina, te kroz birane znake, savršene stoga što u svojim značenjima dotiču i individualno i opće, postaje moguće tragati za duhovnim i kulturnim prakorijenima unutar vlastita bića, ali i u fenomenu čitave kolektivne kulture. Ta ključna pretpostavka svake umjetnosti po mišljenju samoga Josepha Beuysa vjerojatno je i najstalnija oznaka, prva premisa Trebotićeva rada. A morske plovidbe u svojoj asocijativnosti postaju zapravo spone sadašnjosti s prošlošću, svjedočeći o beskonačnu kretanju i protjecanju vremena. Upravo se tom dinamikom bavi slikar, neprestano pokušavajući komunicirati arhetipskim vrijednostima vremena i prostora sapetim u vidljivo ruho svojih figurativnih šifri jezika.

Jasna Gluić

Vijenac 200

200 - 1. studenoga 2001. | Arhiva

Klikni za povratak