Kako se lomi(o) »Vijenac«

Kako se lomi(o) »Vijenac«

Kad se »Vijenac« razmota na listove papira, onda se sa svih dvjesto brojeva za potrebe ličenja može prekriti pod u pet stanova po sto kvadrata ili se može izraditi četiri tisuće ličilačkih kapa. Ako za pranje prozora veličine metra kvadratnoga potrošite jedan list »Vijenca«, onda je dvjesto brojeva dostatno za čišćenje četiri tisuće četvornih metara prozora (sve domaćice koje poznajem uvjeravaju me da je »Vijenac« zbog svoga izrazitog grafičkoga crnila izvrstan za tu namjenu, što je uvijek dobrodošao potencijal za proširenje pretplatničke baze)

Kad me prije mjesec dana uredništvo »Vijenca« zamolilo da u povodu dvjestotog broja napišem nešto o tome kako je od samoga početka izgledao onaj segment realizacije novina koji je obično skriven od čitatelja, a to je sâm postupak pripreme za tisak, učinilo mi se to isprva kao relativno jednostavan zadatak i pristao sam na nj s pomalo naivnim entuzijazmom. Ta naivnost bila je rezultat onoga pritajenog osjećaja koji zacijelo gaje inspicijenti u kazalištu kad glumce, koji ponekad ne mogu ni stajati na vlastitim nogama, dovode do izlaza na pozornicu, a potom mu šapću replike, spašavaju njega, redatelja, pisca i predstavu koja se izvodi već dvjestoti put. Ta naivnost bila je također rezultat nenadane prilike koja nalikuje ponudi inspicijentu da na pozornici zamijeni nekoga glumca i konačno okusi glamur tih dasaka što život znače. No svaki iskusni inspicijent učinio je to barem jednom i samo jednom. Nakon toga zacijelo je shvatio da je inspicijentu mjesto iza pozornice, u sjeni, s ciljem držanja svih konaca u rukama do konačnoga pljeska za svaku pojedinu izvedbu.

Kako se rok predaje moga teksta bližio, sve sam više shvaćao koliko je nemila pozicija inspicijenta na pozornici. Postalo mi je jasno da će moja izvedba teško moći uredništvo i čitateljstvo razveseliti štivom novinskoga pedigrea iz više razloga.

Prvi je svakako taj što u samoj pripremi za tisak jednih novina i nema izrazito zanimljivih i uzbudljivih događaja koji bi se mogli prikazati. Drugi je razlog taj što, ako je uzbudljivih događaja i bilo, nisu bili bilježeni te je, kad je riječ o pripremi za tisak ovih dvjesto brojeva »Vijenca«, faktografija poprilično oskudna i u načelu se svodi na neki oblik statističkoga pregleda. A od statističkoga je pregleda nezanimljiviji možda jedino telefonski imenik. Treći je, dakako, potpuni novinarski amaterizam onoga koji je u zadatak dobio da tu nadasve zanimljivu materiju približi čitateljstvu. Unatoč malini faktografskih podataka, osobnih iskustava i pamćenja ne nedostaje stoga će ovaj retrospektivni pogled neizostavno odisati subjektivnim viđenjem.

Pogled u ishodišta

Krajem 1993. tvrtka Kolumna d.o.o. dobila je ponudu za organizaciju rada uredništva i realizaciju pripreme za tisak novina za kulturu Matice hrvatske. Tada još ime »Vijenac« nije bilo ni odabrano. Ponudu nam je prenio budući prvi glavni urednik »Vijenca« Slobodan P. Novak s kojim smo vrlo uspješno surađivali već nekoliko godina, osobito 1991. i 1992. kad je Kolumna znala mjesečno »progurati« i do 4000 kartica tematskih brojeva Mosta o Vukovaru i Dubrovniku na stranim jezicima, kao i 1993. za vrijeme 33. svjetskoga kongresa P.E.N.-a u Dubrovniku.

Iskreno rečeno, ta nas je ponuda u prvi mah prestrašila. Premda smo do tada pripremili već mnoštvo knjiga i časopisa, rad na novinama, pa bile one i dvotjedne, činio nam se preozbiljnim zalogajem. Malo je nedostajalo da odbijemo ponudu, ali izazov je ipak bio prevelik. Hrvatska tada nije imala specijaliziranih novina za kulturu. No, Hrvatska tada nije imala još nešto što se upravo »Vijencem« u hrvatskoj grafičkoj industriji pojavilo prvi put: tada, kad se »Vijenac« pokretao, to su bile jedine novine koje su se od prve do zadnje stranice u potpunosti prelamale i montirale elektronski. To ne znači da se u drugim novinama nisu rabila računala (osim dnevnih novina, tada je i »Globus« izlazio kao tjedne novine). Naprotiv! No, sve su te novine gotove stranice montirale ručno, lijepljenjem filmova s pojedinim tekstovima na stranici. »Vijenac« je, međutim, od prvoga broja oblikovao sve svoje stranice u jednome komadu i tako ih oblikovane ispuštao na film. Tako se to radi i danas.

Novine iz ormara

Dakako da su tehnički problemi tako postavljena procesa pripreme za tisak 1993. bili kud i kamo ozbiljniji nego što su to danas. U početku su se cijele novine prelamale na jednom PC-računalu u prostoru veličine 2,30 x 2,00 m popularno zvanu ormar u koji je uz stol, stolce, računalo i lomioca morao stati i grafički urednik Luka Gusić sa svojih metar i devedeset visine. Kad bi broj bio gotov, u isti su se prostor na pregled stranica uvukli još i glavni (S. P. Novak) te izvršni urednik (Mario Bošnjak), najčešće istodobno, a ni jedan od njih nije manje stature od grafičkoga. Izlazak »Vijenca« iz ormara značio je kraj prijeloma.

Sjećam se prvoga probnog arka s još i danas aktualnim tekstom o propadanju Krležina Gvozda, koji je u riječki »Novi list« stigao na posuđenome laptopu jer nije bilo drugoga načina da se transportira 80 Mb podataka. Današnja sredstva za prijenos tolikih količina podataka kao što su ZIP i JAZ diskovi ili CD-ROM-ovi jednostavno još nisu niti postojali. Uobičajene su modemske brzine tada bile 2400 bauda te bi slanje novina tim putem trajalo ne satima nego danima. Dostaviti »Vijenac« u tiskaru na vrijeme ponekad je sličilo pravoj avanturi.

Glave i »Vijenac« u torbi

U prvih tridesetak brojeva to je rješavano tako da je računalo na kojem je »Vijenac« prelomljen stavljeno na stražnje sjedište Golfa I (dizel, sarajevski), u njega bi sjeli grafički urednik i Petar Tadić, glavni direktor Kolumne (ili pisac ovih redaka, direktor proizvodnje) kao vozač, te se s cijelim brojem svakoga drugog ponedjeljka odvezli u Rijeku. Ponekad je trebalo voziti kroz Karlovac pod uzbunom (tada su granate sa Slunjskih brda još znale dohvatiti karlovačku bolnicu na Švarči) ne bi li se stiglo u tiskaru do predviđena vremena. Svi su ti izleti nalikovali pravome odmoru nakon nekoliko dana prijeloma lista dok Gorski kotar nije prvi put osvanuo zatrpan snijegom. Tada smo pokušali u Rijeku preko Ljubljane, no svježi slovenski carinici istrenirani za više nego marno personificiranje nove uređene države, naš bijedni PC ocijenili su ozbiljnim komadom računalne opreme i tražili da kroz Sloveniju putuje ne u Golfu, nego putem službenoga špeditera. Taj se, dakako, plaćao u devizama, a povrat je pologa ravnog slovenskoj procjeni vrijednosti robe na izlazu iz Slovenije bio u tolarima. Tog smo se puta okrenuli s granice na Bregani i krenuli ne u vozačku, nego prije u sanjkašku avanturu kroz neočišćene ceste Gorskoga kotara. Tada je stradala samo prednja vilica na Golfu u kojem smo, ne znajući još za to, očišćenim Grobnikom Luka i ja projurili sa 130 km/h noseći u torbi obje glave i čitav »Vijenac«. Sljedeći put slovenski carinici nisu ni znali da u Rijeku vozimo računalo. No svejedno, i onuda put je često trajao deset sati jer, koliko god se ta mlada država upinjala sličiti Zapadu, zimska joj je služba još bila zametena u balkanskim gudurama.

A u Rijeci bi nas u »Novome listu« dočekivao neumorni grafički entuzijast Draženko Linić, koji je u naše računalno-grafičke vještine imao više povjerenja nego mi sami. I kad se PostScript twilight-zona znala toliko proširiti da je u crnilo jače od stopostotnoga crnila grafičkoga filma zavijala naša očekivanja za ispravnim slovima i nenazubljenim ilustracijama, on bi bio nepopravljivi optimist i redovito bi nas tješio: »Sve ćemo mi to riješiti.« Brigu je o svemu u Novome listu kao velika mama vodila i Chiara Veranić koja je skrbila o svemu dočekujući novine u digitalnom obliku do ispraćaja kamiona s otisnutom nakladom. I doista, još se nije dogodilo da se »Vijenac« nije pojavio na kioscima na vrijeme. Čak ni onda kad je, zbog vrlo nezgodne nehotične pogreške u tekstu intervjua s tadašnjom savjetnicom predsjednika države za kulturu, glavni urednik galantno donio odluku da se cijela naklada uništi prije nego što je dospjela do prodaje i ponovno otisne s ispravljenom stranicom. Pogreška je bila takve naravi da bi letjele glave...

S napretkom računalne tehnologije u našim krajevima, napredovali su i oblici slanja »Vijenca« u Rijeku. Uskoro je umjesto računala onamo putovao samo tvrdi disk u kućištu većem od nekih današnjih cijelih računala, i to ubrzo samo autobusom. Nakon tvrdog diska slijedili su ZIP-ovi te, napokon, modem, dobrotom HPT-a koji je u Hrvata od 1998. omogućio modemske komunikacije pristojnijim brzinama.

Timski rad

No sve to ne bi bilo moguće da se tekst i slike svakoga broja »Vijenca« nisu propustili kroz ruke ljudi koji bi svaki drugi tjedan utipkali, konvertirali tekstove s disketa, unijeli lekture, korigirali, unijeli korekture, skenirali i obradili te, konačno, prelomili oko 320 kartica teksta i dvjestotinjak ilustracija. Ti su ljudi zaslužili da se spomenu njihova imena. To su, osim već navedene dvojice direktora, redom djelatnici Kolumne. Na prvome je mjestu tu Nada Sertić, bez čije bi vještine i organizacijskoga dara čitav projekt od početka bio osuđen možda ne na propast, ali vjerojatno na lagano izumiranje. Poslije su se izvedbi pridružili Domagoj Dvojković (sada već samostalan poduzetnik) i Maja Ljubić Tibljaš, a sasvim su svježe prinove Janka Carev i dvije nove korektorice Anica Skorin i Zdenka Hercegovac.

Ovdje se nikako ne smije ispustiti one koji su nam se također pridružili, ali su bili onemogućeni u tome da i dalje budu s nama. Od prvoga je broja korekturu na najminuciozniji mogući način obavljala Nada Anić, često u najnevjerojatnija vremena kao što su četiri sata ujutro. Njezine marginalije koje su često nadilazile puke korektorske zahvate uvijek su nam bile od iznimne koristi. Nažalost, teška ju je bolest u kolovozu ove godine u sedamdesetoj godini života zauvijek udaljila od njezine središnjice, kako je često u šali znala nazivati prostor u kojem je Kolumna bila smještena. Ljetni trobroj 193-195 posljednji je njezin dodir s »Vijencem«. Ovi bi se reci zapravo morali smatrati nekom vrstom nekrologa koji se, eto, pojavljuje sa zakašnjenjem.

Draško Regul aktivno je radio u Kolumni od 1998. do 2000. i predstavljao pravo osvježenje svojim likom i djelom dok ga teška kronična bolest nije otrgnula od uobičajena načina života. Raditi prijelom bez njega nije ni izbliza onakvo kolegijalno i ljudsko iskustvo kakvo je bilo s njim. Sad je, nažalost, kad je riječ o »Vijencu«, samo njegov vjeran čitatelj.

Olako obećana statistika

Kad se dvjesto brojeva »Vijenca« uzme u numerički žrvanj, onda to otprilike izgleda ovako:

Kad se »Vijenac« razmota na listove papira, onda se sa svih dvjesto brojeva za potrebe ličenja može prekriti pod u pet stanova po sto kvadrata ili se može izraditi četiri tisuće ličilačkih kapa. Ako za pranje prozora veličine metra kvadratnoga potrošite jedan list »Vijenca«, onda je dvjesto brojeva dostatno za čišćenje četiri tisuće četvornih metara prozora (sve domaćice koje poznajem uvjeravaju me da je »Vijenac« zbog svoga izrazitog grafičkoga crnila izvrstan za tu namjenu, što je uvijek dobrodošao potencijal za proširenje pretplatničke baze).

Kad se zbroji dvjesto brojeva »Vijenca«, to ukupno čini 64 000 kartica rukopisa ili 19 200 000 riječi tekućega teksta, što bi trajalo 3 200 sati kad bi se htjelo pročitati naglas.

No, možda najbizarnije zvuči podatak o ukupnoj duljini svih redaka otisnutih u »Vijencu«, a ona iznosi otprilike koliko i udaljenost od Zagreba do Rijeke: 170 km.

U ovom svečarskom raspoloženju skromno se nadamo doživjeti i uspješno realizirati još najmanje nekoliko puta toliku udaljenost.

Marko Tadić