Jedna ili tri lingvistike?

Na pitanje što je lingvistika, posve je lako odgovoriti. Lingvistika je znanost o jeziku, dakle jezikoslovlje. To je točan odgovor. No netko će odmah dodati: i filologija je znanost o jeziku, pa su prema tome lingvistika, filologija i jezikoslovlje sinonimi, to jest riječi istoznačnice. A to već nije istina, odnosno, dio je te tvrdnje samo polovična istina, ali drugi dio uopće nije istina. Nije istina da su lingvistika/jezikoslovlje i filologija istoznačnice, a polovična je istina da su jezikoslovlje i filologija naprosto znanosti o jeziku. Upravo, jezikoslovlje jest znanost o jeziku, ali o jeziku uopće, a filologija se bavi samo pismenim jezikom. Jezikoslovlje će dakle obrađivati svaki jezik, bio on veliki jezik s mnogostoljetnom pismenosti i književnom tradicijom, ili jezik kakva primitivnoga papuanskog ili amazonskog plemena bez traga bilo kakve pismenosti, a za filologiju bespismeni jezici uopće ne postoje.

Tema se čini prilično složena, ali to je tek početak. Do sada je bila riječ o jezikoslovlju uopće, a o filologiji samo u jednom značenju te riječi (ili znanstvenoga termina). Naime, filologija nije samo znanost o pisanome jeziku, primjerice kao kada govorimo o hrvatskoj glagoljskoj filologiji. Ta znanstvena disciplina samo je filologija u užem smislu. A filologija u širem smislu zapravo je zajednički naziv za lingvistiku, filologiju u užem smislu i znanost o književnosti. I kada se kaže, primjerice, slavenska, ili romanska, ili klasična filologija, misli se na filologiju u širem smislu, na skup triju jasno definiranih znanosti. No takva kvalifikacija vrijedi u punom smislu za filologiju u užem smislu i za jezikoslovlje, ali definicija znanosti o književnosti nije uvijek tako jasna. Znanost o književnosti zapravo je zajedničko ime za povijest književnosti i poredbenu književnost s jedne strane i za teoriju književnosti s druge. Tu je hrvatska terminologija manjkava — kažem li ruski literaturoved ili njemački Literaturwissenschaftler, odmah je sve jasno, ali nije baš jasno kako to prevesti na hrvatski. Možda »proučavatelj znanosti o književnosti«? Priznat ćemo da je to ipak malo nezgrapno. A ne bi bio praktičniji ni puni opis pa da za nekoga kažemo da je »književni povjesničar, komparatist i teoretičar književnosti«.

Malo smo se zadržali na širim temama, a nismo ih ipak iscrpili. Trebalo bi eventualno nešto reći i o stilistici, koja je i jezikoslovna i književnoteorijska disciplina (ili su to, možda točnije, dvije discipline?), ali treba se vratiti lingvistici, koja je naša prava današnja tema. Želio bih naime objasniti neke osobitosti jezikoslovlja koje često rađaju nesporazume i sporove ne samo u široj publici nego ponekad i među stručnjacima.

Tri osnovna pristupa jeziku

Rečeno je već da se jezikoslovlje može definirati kao znanost o jeziku. To je točna definicija. No jeziku kao predmetu znanstvenoga istraživanja može se prilaziti na nekoliko načina radi ostvarivanja različitih ciljeva. Neke lingviste zanima svaki mogući pristup jeziku, neke samo jedan od njih, no svi su proučavatelji jezika jezikoslovci (ili u istom značenju lingvisti). Mislim da postoje tri osnovna pristupa jeziku i nastojat ćemo ih što jednostavnije i jasnije opisati.

Jedne lingviste zanimaju srodnički odnosi među idiomima (to jest mjesnim govorima, dijalektima, jezicima). Srodni su oni idiomi koji potječu od zajedničkog pretka. Tada će se srodni mjesni govori svrstavati u skupine mjesnih govora, te skupine u dijalekte, dijalekti u skupine dijalekata ili narječja, narječja u jezike, jezici u skupine jezika, skupine jezika u jezične grane, a grane u jezične porodice. Proučavaju se i eventualni srodnički odnosi među pojedinim jezičnim porodicama, ali tu smo već na manje sigurnom terenu. Tako onda možemo reći da svi slavenski jezici sačinjavaju slavensku granu indoeuropske jezične porodice, jednaku kao germanska, keltska, iranska i druge grane u toj porodici, a sama se slavenska grana dijeli na istočnu, zapadnu i južnu skupinu slavenskih jezika. To bi bio primjer za stupnjevanje srodničkih odnosa od jezične porodice do pojedinoga jezika. Za primjer stupnjevanja od jezika do mjesnoga govora možemo uzeti kajkavsko područje. Kajkavski mjesni govori pojedinih sela svrstavaju se u niz skupina mjesnih govora, a te skupine u šest kajkavskih dijalekata (zagorsko-međimurski, goranski i dr.). Svi kajkavski dijalekti sačinjavaju kajkavsku skupinu dijalekata ili kajkavsko narječje. Četiri takva narječja, to jest kajkavsko, čakavsko, štokavsko i torlačko (jugoistočna Srbija) svrstavaju se u srednjojužnoslavenski jezik, koji zajedno sa slovenskim, makedonskim i bugarskim jezikom tvori južnoslavensku jezičnu skupinu.

Genetska, tipološka i sociolingvistika

Opisani tip jezikoslovlja možemo zvati genetskom lingvistikom (geneolingvistikom). Ona se bavi samo idiomima u prirodnom stanju, konkretnim mjesnim govorima, i onda njihovim grupiranjem u više stupnjeve, sve do jezične porodice. Pri tome se što je više moguće pokušavaju eliminirati kulturni i civilizacijski utjecaji na mjesne govore. Genetsku lingvistiku možemo podijeliti na dvije discipline, dijalektologiju, koja počinje mjesnim govorom i završava jezikom, i poredbenu lingvistiku, koja počinje jezikom i završava jezičnom porodicom.

Drugi je tip jezikoslovlja tipološka lingvistika (tipolingvistika). Ona proučava strukturu pojedinoga idioma, uspoređuje strukture raznih idioma, istražuje opće zakonitosti u strukturi ljudskih jezika i svrstava ih u tipove, ustanovljava određene zajedničke tipološke osobine idiomskih grupacija koje zovemo jezičnim savezima, i slično. Za razliku od genetske lingvistike tipološka se ne ograničava samo na prirodne (organske) idiome nego obrađuje i druge (standardne jezike, razgovorne jezike, tzv. kontaktne jezike i sl.). Genetska i tipološka lingvistika oštro se dakle razlikuju — usporedimo samo jezične porodice u jednoj i jezične saveze u drugoj — ali postoji i nešto što ih povezuje. Obje naime ovise od opisne (deskriptivne) lingvističke djelatnosti, koja ih opskrbljuje osnovnim činjenicama.

Treći je tip sociolingvistika. Ona se bavi jezičnim odnosima pojedinca prema pojedincu i kolektivu i osobito jezičnim odnosima među ljudskim kolektivima. Konkretne jezične osobine ne zanimaju sociolingvistiku kao takve nego kao predmet raznih odnosa među pojedincima i osobito među ljudskim kolektivima. U tom se pogledu sociolingvistika dijeli na sociolingvistiku individuuma i na sociolingvistiku kolektiva, a pri tom je ta druga posebno važna jer obuhvaća i svu problematiku standardnih jezika (osobine standardnosti, uzroci i načini formiranja standardnih jezika, međusobni odnosi standardnih idioma i odnosi s nestandardnima, i sl.).

To su dakle tri različita jezikoslovlja. Sada treba vidjeti koliko je važno njihovo prepoznavanje i razlikovanje i kakve posljedice može izazvati nerazumijevanje njihova međusobnog odnosa. O tome u sljedećem prilogu.