Iskreno i potresno

Iskreno i potresno

Bogdan Bogdanović, Grad i budućnost, Naklada Mlinarec & Plavić, prvo hrvatsko izdanje 2001. (Die Stadt und die Zukunft, 1997, Wieser-Verlag, Klagenfurt-Salzburg)

U Novinarskom domu u Zagrebu u petak, 12. listopada, predstavljena je knjiga eseja arhitekta, pisca, zaljubljenika u gradove i građanina par excellence — profesora urbanizma i davnašnjega gradonačelnika Beograda (1982-1986), »grandioznog Miloševićevog disidenta«, kako ga je nazvao kolumnist »Globusa« Ivan Starčević, Bogdana Bogdanovića (1922), koji od 1993. godine živi u Beču, u Austriji.

Igrom slučaja, predstavljanje se dogodilo u vrlo uznemirujuće vrijeme, mjesec nakon kataklizmičke tragedije koja je zadesila New York i Washington. Jedanaestoga smo rujna ponovno — deset i nešto manje godina nakon barbarske destrukcije naših vlastitih gradova u Hrvatskoj i potom Bosni i Hercegovini — bili suočeni sa sličnim zgusnutim trenutkom uništenja, ovaj put u svega nekoliko sati, dvaju gradskih središta svjetskih metropola, koje je u hipu odnijelo na tisuće života.

Bogdanović nam je predstavio svoju knjigu Grad i budućnost. U tom presudnom trenutku, kada je budućnost do najstravičnijih razmjera postala neizvjesnom, budućnost grada — toga posvećenog, a tako ranjiva mjesta ljudskog postojanja.

Njujorški neboderi blizanci i ruševine u Washingtonu istoga su trena za nas postali novim simbolima Vukovara, Osijeka ili Sarajeva, nešto poput Dubrovnika ili Mostara, Zadra i Šibenika, iako bitno različita sadržaja — sve je zapravo bilo isto. Samo je akceleracija uništenja bila ubrzana do najfantastičnijih razmjera horror-science fictiona. U takvu emocionalnom stresu ova je knjiga od prvih stranica i sve dalje i dalje pogodila u samu srž stvari. Kao upozorenje, strepnja i nada.

Već na samom početku Bogdanović nas suočava s mračnom vizijom nemjerljivih veličina današnjih i budućih gradova, mega-megalopolisa — kako ih on naziva, koji što su veći, to su i ranjiviji, što su veći, to je čovjek u njima najvažniji. Goleni neboderi, ti simboli moći i kapitala, postali su grobnicima tisućama ljudi, i mogu to biti u svakom trenutku bilo koje katastrofe koja se može dogoditi u bilo kojem nepredvidljivu času. Nedavni događaji stravičan su dokaz ove gorke istine. I veoma dramatično upozorenje.

Gdje je ostala mjera čovjeka? Gdje su nam orijentiri, pita se autor, navodeći na početku neumoljive podatke o novim »megalopolisima bijede, prošaranim rijetkim enklavama višeg i najvišeg standarda, koji naglo i nezadrživo osvajaju područja Trećega svijeta«. Nakon primjera Kaira, Karachija, Delhija... on navodi primjer novog afričkog velegrada Lagosa, koji će među svima njima iskočiti s rekordnim porastom broja stanovnika sa »dojučerašnjih 4,6 milijuna (1988), odnosno današnjih 9,7 na budućih 24,4«, kako se procjenjuje i o čemu se prije nekoliko godina razgovaralo na međunarodnoj konferenciji Habitat II u Carigradu na kojoj je sudjelovao i Bogdanović. Riječ je o fenomenima, piše Bogdanović, koji se za sada vješto preskaču u udžbenicima urbanizma: »Rijetko će se tko od praktičnih gradograditelja usuditi da odgovori na škakljivo, koliko tehničko, toliko i filozofsko pitanje: do koje je nevidljive crte grad danas još grad, a preko koje postaje nov fenomen za koji nemamo još ni adekvatnu jezičnu oznaku.«

Grad-memorija, grad-prijatelj

Ne upoznavši najnovije tragično iskustvo, Bogdanović u knjizi priziva toplinu i humanost organiziranoga, mogli bismo reći romantičnog grada, grada-memorije, grada-prijatelja, grada kao simbola pripadnosti kulturnom i civilizacijskom krugu u svoj njegovoj nadahnjujućoj raznolikosti, povratak gradu ljudskosti, gradu-metafori, gradu po mjeri čovjeka, predosjećajući mogućnost nemjerljivih ljudskih katastrofa u megalopolisima koji niču na svim krajevima svijeta. Utopija. Svakako. I o tome je riječ u ovoj knjizi. Nataloženo iskustvo umne osobe koja je već proživjela brojna desetljeća vlastita života i dopušteno joj je misliti utopijski, danas može sa sigurnošću, ali i s rezignacijom mudraca, iskustvom duga niza godina, razložno i jednostavno progovoriti o bîti stvari. Pa makar i uzaludno. Makar i svjestan da se tu štošta više ne može promijeniti, da se tu zahuktalu mašineriju gradogradnje teško može zaustaviti. I natjecanje odlascima u visinu, nebu pod oblake. Kao što se još teže može predvidjeti buduće katastrofe.

Na pitanje kako on vidi grad 21. stoljeća, Bogdanović će s istom rezignacijom za sebe reći da je on definitivno čovjek 20. stoljeća, ja bih tu dodala sljednik najbolje prosvjetiteljske tradicije 19. stoljeća, pa još i dalje, vremena humanizma i renesanse, kada je čovjek bio mjerilo stvari, da je jedna karika u lancu mislilaca, filozofa, književnika i utopista koji su dosljedno težili za vizijom — sretnoga grada, ali su se u svojim humanističkim svjetonazorima duboko razočarali. I to ne samo razmatrajući grad kao fizičku, materijalnu činjenicu, riznicu tragova duhovnih, religijskih, mističnih i kulturno-umjetničkih realiteta nekog vremena, nego i kao mjesto živog ljudskog sadržaja. Erozija urbaniteta zastrašujuća je, reći će Bogdanović i upozoriti na dramatičnu ugroženost same građanske supstance, kojoj smo mi na našim prostorima svjedocima već od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata; prisilna preseljenja i nasilna erozija građanstva te naseljavanja pod oružjem neurbanoga stanovništva u gradove, što se ponovilo u posljednjih deset godina.

Važnost rukopisa grada

»Gradovi međutim neće biti uništeni samo izvana, samo fizički, oni će biti uništeni iznutra, bit će duševno uništeni. Snagom oružja osvajači će nam se nametnuti kao sugrađani. U našim životnim prostorima, širom Balkana, gdje migracije nisu nikakva iznimka, ova će opasnost dobiti svoje sasvim konkretno obličje. Kada se sjetimo velikih migracija u partizanskom oslobodilačkom ratu, preseljavanja pod oružjem, ovakva repriza nasilnog useljavanja-u-grad neurbanog stanovništva vrlo je lako zamisliva.«

Bogdanović doživljava grad kao sublimiranu poruku u vremenu i prostoru, kao živi znak i trag ljudskog postojanja. Jednako tako on nalazi kroz povijest, od antike do srednjega vijeka i dalje — dokaze očitovanja neke vrste imaginarnoga straha pred njegovom nepoznatom pojavom i njegovom imanentnom magijskom snagom, o čemu piše nadahnute stranice i u ovoj knjizi, nastavku znanstvenih tema kojima se bavi već više od četrdeset godina.

Drugi uzrok »novodobnog uništenja gradova koje uglavnom nesvjesno izvode današnji ljudi — urbanofili — mnogoljudne su selidbe u velike gradove kao simbole blagostanja i napretka u potrazi za boljim i ugodnijim životom... Radi se o imploziji stanovništva koja uništava gradove ili barem doprinosi njihovom samouništenju. Nastupa sve veći raskol, kidanje komunikacije između čovjeka i njegova okruženja.«

Bogdanović uvijek ističe važnost rukopisa grada i mogućnosti njegova iščitavanja, o čemu piše na osebujan poetski način: »... grad je od kada postoji također jedno sasvim specifično, snažno suprajezičko pismo...«

»Kako vratiti grad na ljudsku mjeru? — kako ponovno omogućiti 'umijeće čitanja grada'?... Što uopće može učiniti moderni urbanolog?«, pita se Bogdanović.

Golema urbana košnica

Ovi su kulturno-antropološki eseji sukus i sažimanje njegovih trajnih preokupacija poetsko-teoretskim, znanstveno fundiranim, a istodobno i vrlo imaginativnim i autonomnim, filozofskim i pjesničkim, ritualnim i metaforičkim čitanjem pradavnih slojeva poruka simbola i znakova od najranijih vremena nastanka prvih gradova do danas, o čemu je pisao u ranim esejima i knjigama, postavivši najvažnije pitanje, koje postavljaju i mnogi drugi urbanolozi: hoće li grad kao takav nestati i cijeli se planet pretvoriti u golemu urbanu košnicu?

U poglavlju Povratak europskoj paradigmi Bogdanović se poziva na danas sve aktualniju ideju buduće Europe gradova, a ne više Europe nacija, a u tekstu Memento Metropolis iznosi svoja pesimistička zapažanja na temu harmonije odnosno disharmonije između čovjeka i grada, grada i prirode, grada i granica energetskih moći te na jednom mjestu kaže:

»Prema pesimističkoj gradaciji Patricka Geddesa, polis, predindustrijski grad, rastapa se i nestaje u metropolisu. Metropolis iščezava u tmurnim maglinama i dimu industrijskog megalopolisa, ali i megalopolis će, očigledno, sam sebe, prije ili poslije, ugušiti. A onda... onda bi došlo na red nešto vrlo zloslutno, označeno kao nekropolis.«

Ovo je osobna knjiga, više literatura negoli znanost, iskrena, potresna i upozoravajuća. Ona poziva na razmišljanje i djelovanje, na očuvanje i razumijevanje grada kao simbola i artefakta, kao živog organizma i materijalizirane ljepote, jedne od najvrednijih i čovjeku nasušno potrebnih civilizacijskih tekovina. A danas nam je više nego ikada potrebno razumjeti Bogdanovićeve nadahnute poruke i njegovu iskrenu molbu u epilogu knjige upućenu graditeljima, »neka, ako ikako mogu, zadrže na uzdi monstr-gradove, razoritelje prirode i svijeta, a naše europske gradove, još uvijek nezahvaćene groznicom veličine, neka umole, umilostive, neka ih potkupe kako znaju i umiju, ne bi li bar za generaciju ili dvije ostali ono što jesu.«

Nada Vrkljan-Križić