Hrvatska u požarnoj groznici

Ovaj naslov preuzet je iz »Hrvatskog tjednika«. Tada, prije trideset godina, zvučao je osobito dramatično, jer se odnosio na val požara koji su te godine harali područjima duž hrvatske morske obale, a naša je javnost, koliko znam, bila prvi put suočena s ljetnim požarima tolikih razmjera. Osim toga, teško da bi išta drugo moglo otrovnije djelovati na raspoloženje koje je tih dana vladalo u Hrvatskoj. Požari u borovim šumama duž hrvatske obale bili su i poticaj i alibi i dobrodošla provokacija već pomalo bolesno osjetljivu, javnom mišljenju. Požari u šumama, požari u srcima i glavama...

»I dok naše šume gore, u novinama čitamo i čitave stranice o Vici Vukovu koji nasrće na Hercegovinu! Zar će jedan makar i dobar pjevač, s nekoliko domoljubnih pjesama, napraviti veće zlo od stvarnih palikuća?! Zar će nekoliko arija zapaliti veći požar od onoga koji guta naša prirodna bogatstva? Luduje li to opet po Hrvatskoj unitaristička neman!?« (Slavica: O vatrama ljeta, »Hrvatski tjednik«, 3. rujna) Doista, tih sam dana kao sinonim za sveukupnu euforiju, postao i prikladna referenca za gotovo svaku vrstu zbivanja! Autor teksta spominje me očito bona fide, nastojeći moju ulogu svesti u njezine stvarne okvire, ali pri tome, i nehotice, obznanjuje ono što je teza tadašnjih unitarista, odnosno da ja »raspaljujem domoljubni (nacionalistički) požar«, i to nigdje drugdje nego u Hercegovini!

Gori li to Hrvatska?

Požari su, dakle, tema dana. Svi su uvjereni, iako nitko nema hrabrosti to otvoreno reći, da požare podmeću neprijatelji probuđene Hrvatske! Niz pjesničko-čuvstvenih naslova u »Hrvatskom tjedniku« posvećeno je toj temi: Plameni jezici ližu Hrvatsku, Hrvatska u požarnoj groznici, Što je ovo ljudi! Otkud toliko požara? Dalmacija gori!. Tu je i pjesma Gorana Babića Gori li to Hrvatska?. Zahvaljujući tim stihovima, mladi pjesnik Babić biva preko noći izbačen u orbitu hrvatskoga domoljublja... Slučaj tog čovjeka indikativan je i poučan. Naime, taj se čovjek, Goran Babić, odmah nakon sloma »hrvatskog proljeća« — videći da se našao na »krivoj« strani — prometnuo u ekstremna unitarista, neprijatelja svih hrvatskih maspokovaca. Dvadeset godina u Hrvatskoj je gradio karijeru jednog od najdosljednijih protivnika hrvatskoga nacionalizma. Konačno, 1991, došao je zbog toga u sukob sa sredinom u kojoj je živio. Vjerojatno je mislio kako stvar opet neće uspjeti! Nije se htio još jednom naći na »krivoj strani«. Izbačen iz Društva hrvatskih književnika, morao je napustiti Zagreb i Hrvatsku... No, pođimo u mašti malo unatrag i pretpostavimo da je politika »hrvatskog proljeća« završila uspjehom? Goran Babić bi se, najvjerojatnije, i danas šetao među nama s reputacijom Hrvata koji je svojevremeno tako lijepo, iskreno i dirljivo pisao kako gori Hrvatska, »divna zemlja njegovih praotaca«, i tko zna kakve bi sve društvene uspjehe požnjeo temeljem grlata i neupitnog nacionalizma?! Nikada ne bismo saznali tko je zapravo taj čovjek! Dakle, za mene je prava pouka ovog slučaja pitanje koje se njime nameće: koliko je danas među nama takvih koji se diče reputacijom domoljuba, a zapravo su trule jabuke razdora!?

Početak razgraničenja

Tijekom ljeta 1971. isključeni su iz Saveza komunista Marko Veselica i Šime Đ odan. Bio je to već sasvim jasan signal da je počelo »razgraničenje«, kako se voljelo reći, s nacionalistima. Studenti, među kojima su ta dvojica bili osobito popularni, odmah su se stavili u njihovu obranu. Nanovo su zadarski studenti bili osobito aktivni. Ali i brojne druge studentske organizacije protestiraju. »U nastupima Veselice i Đ odana nismo vidjeli ništa antisocijalističko niti antisamoupravno. Njima interes radničke klase nije tuđ«, tvrde studenti u jedan glas kroz svoje brojne proglase za javnost. »Nisu nikada odvajali nacionalni momenat od klasnog, niti su širili šovinističke parole među narod, kako im se pripisuje«, ne propuštaju dodati u tim proglasima, jer su studenti kao i svi mi ostali potpuno svjesni da je u tim danima »bratstvo i jedinstvo« bilo važnije od socijalizma! Veliki ciljevi revolucije već su odavno bili napušteni, a partijske su strukture poznavale korist koju njihova tehnika vladanja ima od kontrolirane i dozirane nacionalne nesnošljivosti kao neiscrpnog izvora političke energije! Ali od kontrolirane i dozirane! Ono što se događalo tih dana bilo je izmaknulo kontroli...

Kap koja je prelila čašu u slučaju Veselice i Đodana najvjerojatnije je bio njihov nastup u Zadru na trodnevnoj manifestaciji koju su, još u lipnju, organizirali Pero Vuleta i njegovi studenti pod naslovom Hrvatska jučer, danas i sutra. U zadarskom kazalištu održano je niz predavanja. Za kraj, na istom mjestu održan je i moj koncert.

Ujutro istoga dana kada sam navečer imao koncert u zadarskom kazalištu, zbio se za mene nezaboravan happening u nedalekom hrvatskom kraljevskom gradu Ninu... Oko deset sati, za lijepa sunčana vremena, pred starim ulazom u grad, dočekala me mala delegacija dužnosnika na čelu s gradonačelnikom Zadra Kažimirom Zankijem, koji mi je zaželio dobrodošlicu, predao monografiju grada Nina i štap izdjeljan u nacionalnom parku Paklenica. Nakon toga — više nisam smio hodati! Dohvatila su me tri-četiri mladića, uz klicanje nazočnih građana posadili su me na ramena i tako smo krenuli u obilazak Nina. U Muzeju grada, na trenutak su me spustili u Višeslavovu krstionicu. Kao neki akt posvećenja?... Zatim su me odnijeli na pijedestal do Meštrovićeva spomenika Grguru Ninskom... Nakon te čudne šetnje, koja je za mene bila beskrajno uzbudljiva, održao sam kraći koncert uz obilje pljeska i nasmijanih lica. Na ručku što ga je nakon svega organizirao, načelnik Zanki posjeo me sebi zdesna i zdravicu počeo riječima: »Drugovi i drugarice, druže Vice...« A meni je, možda prvi put u životu, ono »druže« zvučalo kao »gospodine«...