Glina unakažena razumom

Glina unakažena razumom

Dorta Jagić (Sinj, 1974) uočena je i zapamćena kao prvonagrađena na Goranovu proljeću 1999. Tim povodom objavljena zbirka Plahta preko glave naišla je na jednoglasnu pohvalu kritike. Na natječaju »Vijenca« za kratku priču nagrađena je drugom nagradom, a kako se uspješno bavi i kazalištem, čini se da je riječ o razmjerno osamljenu slučaju višestruko darovite osobe sposobne za žanrovski najrazličitije izraze.

Doista, poezija Dorte Jagić sasvim je nešto drugo i drukčije od svega što se pojavilo na našoj sceni mnogo godina unatrag. Šarm njezine poezije počiva, čini mi se, na infantilnosti i zaigranosti koja se glatko, opet na nekakav dječji način, smjenjuje sa scenama okrutnosti. Iz banalnih ambijenata malograđanskih svakodnevica Dorta se lako uzdiže do teških tema poput smrti, koju, vrlo atipično, povezuje s letom, uzletom i lakoćom, nebeskim, a ne zemaljskim principom, iz kojega gotovo da proviruje radost i udaljenost od svake morbidnosti. Apsurdističke scene kojima njezina poezija obiluje čine mi se najbliže Harmsovim jednočinkama. U svemu je prisutna i nemala količina ohlađene ironije i izvrtanja općeprihvaćenih mjesta; inicijaciju njezin subjekt doživljava čisteći se od svake osobitosti, majčina je ljubav praktična, dok je čovjek tek glina unakažena razumom.

Kruno Lokotar

Inicijacija u ja

zatim se trkom odnijela u kupaonicu

da bi u akvamarin kadu položila crn papir B1

sa žutim slovima njezina imena (svježa tempera) i

da bi legla na nj i pustila jak mlaz hladne vode.

i popišala se u svu tu vodurinu veličanstveno.

i da bi se besrčava voda razmlačila.

zadahnula. zažutila.

zatim se gola mačjim koracima iznijela na balkon

hladna, bezmirisna i bezbojna.

Moja glava

pronalazaču i nalazniku

glava mi je od jutra na panju.

ipak svi kažu da izgleda neiznošeno.

starom se konobaru čini

da ona mom tijelu i ne pripada,

više kao da je u stalnom koturanju

niz strmi brijeg neke kontinentalne šume.

ponekad, glava mi lebdi visoko nad vratom

ili skače ljudima s ramena na rame.

a ponekad, zapravo to najčešće, popiša im se za uši

pa šmugne u prvu crkvu

Tamaguchi mi je umro na rukama

u onoj staroj dječjoj sobi, na crveno uokvirenom portretu smijem se.

pretpostavljam da me takvu znaš.

iz nosnica mi vire nebeske jagode, iz očiju vlast.

u krilu mi mirno spava moj čuvar pas...

ali ako makneš portret, u zidnom je sefu nešto za tebe:

gle, iživcirani tužni tamaguchi

maloprije zadavljen mojim rukama

Suncokretovo jaje

sasvim pedantno, u pregaču sive kuharice

gulim tvrdo kuhano jaje.

studenti slikarstva odlažu žlice, bulje.

slute da ću mu žutu kuglu lizati pet minuta, a onda je progutati. jer.

to je. van goghovo jaje!

da, ja ću svom tijelu predat tu sukrvicu

suncokreta pa bih

(u žilama tulum)

nakon pola sata trebala umrijeti metar iznad zemlje,

za sat i pol 2 metra iznad zemlje. još četvrt

poslije umrijeti 3 metra iznad zemlje,

dva sata kasnije umrijeti 7 metara iznad zemlje.

ujutro ću biti sasvim mrtvo, divno i veliko sunce.

bomba boja za slikare.

Žensko pismo

već je bilo vrijeme da vratim smeđoj prijateljici kišobran,

nažalost nepročitan.

nazvala sam je, pa otišla u Maksimir i sjela na nečiju suzu.

čekajući je, pustila sam da mi kroz prošupljene kapke

putuju njene olovne sisice

koje na dan mrtvih složim ispod jezika

da mi kroz godinu ne bude drven.

napokon je i ona stigla.

nenašminkana, a ko spirjani kesten.

na znak prvog čvorka

iz džepa smo povadile žilete naših frajera

i, čavrljajući, rezuckale zapešća. sve do zore.

prstima smo na zoru napisale:

»da osjetim da sam živa« pa zaspale.

ujutro se iz sunca tako hladno

zadimilo u psihijatrijske kućice

da i sad nanosimo crni selotejp preko očiju

nas samoubojica po novinama,

biblijama.

Civilna vježba

uzalud sam se žalila.

pravnici vele da sam morala

sresti smrt u Kustošiji,

— po mjestu stanovanja ko i svi.

za mene su je napravili da bude

pjegava debela klinka

s glavom prenatrpanom staklenom vunom i klupkom

nehrđajućih čeličnih žica.

kad sam je spazila

gutala je ostatke baklave sjedeći na pragu

slastičarne Rufati Samija

i priječila ulaz muhama i odljubljenim parovima.

nije mi jasno kako

jer tad sam bila još s druge strane ceste

kad mi je precizno pljucnula malo šerbeta ravno u aortu.

odmah sam umrla (samo na 24 sata)

a ona je značajno doviknula pospanom šiptaru unutra

»ja sam stvar vježbe, discipline«

Niznesenje

nedjelja je i cijela obitelj srče govedsku juhu.

ja nisam ni digla žlicu: osjećam nešto čudno u abdomenu.

na terasi oko našeg stola nešto se najavljivalo.

tko zna otkud prispjele

ultraledene boje nadjačavale su dim.

glodavci, ptice i sitniji susjedi uzvrpoljili se.

električni uređaji uključili se.

einstein brzinom nebo se zguslo u indigo.

u panici tata je ostavio roštilj prazan

a piletinu mačkama.

skidam žute cipele i otiskujem se od tla

u neku dobrostivu visinu.

točno iznad moga tjemena

male se zvijezde sjatile u obod vrtloga.

mama, tata

pozdravite sve i spalite mi dnevnike!

baloner mi zakopčava sestra

— da se ne smrzneš u božjem nebu

među svim tim anđelima ispod kelvina.

hej sister, zar u raj idem ja

tijela punog modrica i uzmućenih sokova?

(ova je odmah to uglazbila)

sad već visoko iznad krovova

imam problema s držanjem

pa mi anđeli uvrću noge, ruke i oči

kao kod svih levitirajućih svetaca.

u ekstazi ušibavam u svijetlocrnu stratosferu

a ipak u strahu da sve stane, pitam Ga

— čekaj, zar da moje bodlerovsko tijelo i ja

budemo rod oblaka?

izgleda da sam pritisnula krivo dugme.

pa propadala

padala

padala dortmunda

i kraj. slet na livadu prvog susjeda

a što sad, sjedoh za stol gladnija od gladi.

mama je rekla — pa ništa. bar ti se

juha još nije ohladila...

Nesanica

ne mogu spavati.

vjerojatno bih zavidjela da ostali ljudi mogu.

ali ne mogu ni oni.

jer na mojoj bradi, na sisi, na stolu, na podu,

na stropu, na krovu, na nebu, na vodi, na vatri,

na avionu, na grobu, na svijetu,

na zidu

portret umiruće koju su

nasmrt izbole veterinarski ispravne pčele

Mravlja kiselina

našla sam mrtvog mrava ispod nokta

pa sam ga pojela s kapljom kiše.

bio je neki dobričina; pa me nije zabolio trbuh.

čak je uspio doživjeti i duboku starost

u mom slijepom crijevu,

žaleći me što malko sam oštećena zemlja.

glina unakažena razumom.

P. S.

evo, šaljem ti ovaj zid

Bože, dječji je.

probaj, pod prstima se sav naježi i postane mekan

rekoh,

da imaš razglednicu iz mog straha