Gavran reče: Uvijek više

Gavran reče: Uvijek više

Miro Gavran, Odabrane drame, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

Odabrane drame Mire Gavrana ogledni su primjer uspješna predstavljanja dramatičara. Ne samo zato što je Gavran najizvođeniji, najprevođeniji i najraspisaniji hrvatski dramatičar nego i zato što knjiga odabranih djela donosi sve što ovakva vrsta literature mora sadržavati. Osim dvanaest Gavranovih uspješnica (tri su tiskane prvi put) knjiga je opremljena fotografskim materijalom, popisom svih autorovih dramskih tekstova (čak 31) te kronologijom svega što je Miro Gavran tiskao ili što je izvedeno na scenama, radiju i televiziji. A toga je zaista impozantan broj. Knjigu zaokružuje izbor iz kritičkih i teorijskih tekstova o njegovoj dramaturgiji, te vrlo iscrpan i znalački napisan završni tekst o Gavranovu kazališnom djelu Ane Lederer.

Odabrane drame izbor su iz iznimnoga dramatičarskog rada, one obuhvaćaju sve najvažnije drame, od debitantske (ali ne i početničke) Kreontove Antigone preko ranih uspješnica poput Ljubavi Georgea Washingtona i Čehov je Tolstoju rekao zbogom pa sve do najnovije drame Sve o ženama koja označava početak nove spisateljske faze u Gavranovu opusu.

88 premijera u 10 zemalja

Premda se činjenica da četrdesetogodišnjak izdaje Odabrane drame u našoj gerijatrijskoj kulturi čini fascinantnom, ako ne i pretencioznom, svi i najmanje upućeni u Gavranov rad neće ovom knjigom biti iznenađeni. Riječ je o piscu čija su djela prevedena na četrnaest jezika, drame su mu doživjele osamdeset i osam premijera u desetak zemalja, a izvedbe je gledalo više od milijun gledatelja, pa odabrana djela nisu nimalo pretenciozan pothvat. Ovako okupljene na jednom mjestu, u zajedničkom kontekstu, Gavranove drame još jednom ukazuju na dramski put koji je autor prošao, od ranih drama, u kojima je politika igrala važnu ulogu, preko ležerne i ponekad opterećene komercijalnim uspjehom dramatike iz devedesetih pa do posljednje uspješnice Sve o ženama, koja spaja dramaturšku vještinu, dobru karakterizaciju i suvremeni dramski postupak.

Bravo, majstore!

Gavranovo dramsko pismo nije uvijek ujednačeno, on ima boljih i lošijih faza, a ova knjiga — nije li to uostalom i svrha odabranih djela — spretno izbjegava one manje uspješne drame i donosi svojevrstan kompilacijski The Best of najizvođenijega hrvatskog dramatičara. Vraćajući se nekim ranim Gavranovim radovima (koje potpisnik i dalje drži najboljim dijelom njegova rada) zanimljivo je kako su drame političke tematike Kreontova Antigona i Noć bogova s vremenom i promjenama političkih sustava na ovom prostoru ostale aktualne i, štoviše, dobile novu dramatičnu dimenziju. Ali i izvan političkoga konteksta, čak i kad piše o naizgled banalnim stvarima, Gavran je majstor spisateljskog zanata koji uvijek zadržava visoku dramatičarsku razinu sa sjajnim nosom za svoju publiku. Gavran može napisati dramu koju neće voljeti kritika, ali teško se sjetiti da je napisao dramu koju nije htjela publika. U njegovu spisateljskom radu mogu se prepoznati dva temeljna utjecaja. Jedan je francuska tradicija dobro skrojena komada još iz devetnaestog stoljeća, a drugi njezina komercijalna izvedenica: američka škola dramskog pisanja koja drži kako se svaka umjetost, pa tako i ona dramatičarska, može učiti i naučiti. I zaista, talent je jedno, može se ili ne mora imati, ali zanat je vještina koja se može — naučiti. Zanat, naravno ne isključuje umjetnost, ali joj, u slučaju dramskoga pisma koje mora zadovoljiti zahtjeve forme, često pomaže da se bolje izrazi.

Briga za publiku

A Gavran je svoj dobar osjećaj za dramaturgiju, za vješte zaokrete koji drže pažnju gledatelja pokazao još u najranijoj spisateljskoj fazi. Kad se toj činjenici doda iznimno vješt i do finese dorađen dramski dijalog, jaka humorna nota i konačno briga za vlastitu publiku, uspjeh ne može izostati. Činjenica da je Miro Gavran sam svoj majstor koji je odavno shvatio da u hrvatskoj kazališnoj organizaciji ma koliko bio uspješan i plodan pisac od svog pisma neće moći živjeti pa je formirao svoje kazalište (Epilog) u kojem s uspjehom producira vlastite drame dodatno stimulira autorovu okrenutost publici.

Gavran sebi ne može dopustiti luksuz dramskog ekskluziviteta i hermetičnosti, on ne stvara scenske sustave koji će se učiti na školama alternativnog pisma, njegova je drama jednostavno zanatski dobro složena, vješto napisana i otvoreno posvećena publici i nema nikakve druge aspiracije osim tih.

Odabrane drame predstavljaju Gavranovo djelo konačno na jednom mjestu, a hrvatske teatrološke knjižnice ovim su izdanjem obogaćene reprezentativnom knjigom jednog od najplodnijih pisaca hrvatske dramatike uopće.

Jasen Boko