Euroatlantski ljubimac

Euroatlantski ljubimac

Izložba Andyja Warhola, Umjetnički paviljon Zagreb, 11. rujna — 23. listopada

Blockbuster filmove uvijek gledam tek kad procijenim da je zadnji čas jer da će ih uskoro skinuti s repertoara. Radim to zato jer me gnjave svi oni tipovi koji imaju mišljenje o filmu i žele čuti moje. Socijalni pritisak trendova, događajnica i moda teško podnosim. Ako sam baš iskren i pričljiv, priznajem da blockbustere gledam zbog sociologije i teorije recepcije, zbog dijagnoze Hollywooda i Amerike. Za sviđanje, redovito, postoje neki drugi filmovi. Isto vrijedi i za, pazi sad, izložbe, premda ne pamtim kada se za koju moglo reći da je blockbuster, kao za Warholovu koja je sada već zatvorena, osim ako zbog velikog interesa javnosti kojim slučajem nije produljena. U to čisto sumnjam, jer, koliko se sjećam, taj skromni postav — koji je ipak bolji od ničega — kruži manjim zemljama, zemljama recimo drugog svijeta, pa je vjerojatno turneja zacrtana već za idućih dosta mjeseci, ako ne i godina. Može naša javnost plakati i aplaudirati genijalnom Warholu, pet minuta je prošlo and show must go on, u pribaltičke ili neke druge tranzicijske zemlje kojima treba pokazati najameričkijeg od svih umjetnika. Time se jasno pokazuje da je javnost ovdje najmanje bitna, da je sve već odlučeno unaprijed, negdje gdje se do javnosti mnogo manje drži.

Po posjećenosti Warholova se izložba smjestila na treće mjesto svih vremena, odmah iza Rodina iz šezdesetih i Bukovca iz 1997. godine, kojeg je, pamtim, otvorio i komentirao pokojni predsjednik riječima: »Ostao sam zapanjen formatima«, što je lijepo pokazalo sukus njegova svjetonazora. Otvaranje Warholove izložbe zbog terorizma je prolongirano za koji dan, srećom nije ju otvorio predsjednik nego ministar kulture, što je protokolarno nekako u redu, premda rječito govori o značenju i političkom interesu koji se krije iza izložbe koju je bitno organiziralo i američko veleposlanstvo. Očito se radilo o izložbi od državnog barem koliko i od umjetničkog interesa, pa je zato proglašavati događajem godine, što će se vjerujem dogoditi, nije ukusno.

U ponedjeljak 25-og sam se dakle uputio do Umjetničkog paviljona. Nevjerojatna gužva, srednjoškolci natiskani u redu za ulaznice koji se proteže i vijuga iz predvorja na stepenice. Djevojčurak u redu iza mene tvrdi da se ova izložba ne računa u onih pet koje obavezno moraju pogledati tijekom školske godine, što izaziva zgražanje njezinih prijateljica. Kupujem ulaznice i ulazim u paviljon, a da ih nitko i ne pogleda, na što bjesnim. Unutra se srednjoškolci našetavaju od slike do slike. Uglavnom se znoje i glume zainteresiranost. Moraju nešto napisati o izložbi i već su na sto muka. Vidim ih u knjižnici u kojoj radim kako me mole da im dam nešto o tom Warholu pa da prepišu, bilo što, samo da se zadovolji forma. Oni iskreniji i hrabriji priznaju da im baš nije jasno o čemu se na tim slikama radi. Za razliku od njih, na izložbi je jedna cura shvatila o čemu se radi pa je zaključila da cure imaju valovitiju kosu kad ih umjetnik prikazuje slijeva. Drugima je u svjetlu novih zbivanja jedino jasna ona slika Kipa slobode u SMB-u, što znači da im baš ništa nije jasno.

Nije teško razumjeti srednjoškolce. Pitanja konzumerizma, originala i kopija, industrijalizacije umjetnosti i inih Warholovih opsesija izvan su njihova trenutnog interesa i dosega znanja. Moderna umjetnost, kao što znamo, ne nastaje na principu sviđanja, nego kao komentar. »Kad sam imao šesnaest, nisam bio sasvim svoj«, pjeva Gobac, a zapravo je riječ o tome da radiš na tome da budeš sasvim i samo svoj, možemo to zvati i pubertetskim narcizmom, ali velike priče i komentare podržane od strane institucija apriorno odbijaš. Tako su i Warholove subverzije u školskom pakungu baš dobrodošle da se uz malo državno-školske represije pokaže kako smo dio antiterorističke koalicije, nezaobilazni u euro-atlantskim asocijacijama, sveamerički fanovi, pa da se sve to još poduprto brojem prodanih ulaznica, od kojih veeeliki dio čine ulaznice koje su kupili srednjoškolci lijepo proglasi kulturnim događajem godine, što mi je sve skupa degutantno. Dobar je to način i da se srednjoškolcima intimno ogadi Andy Warhol.

U toj euroatlantskoj euforiji sjetio sam se lika školskog ravnatelja iz Vieweghova Odgoja djevojaka u Češkoj. Tip je u zanosu desovjetizacije u školu dolazio američkim jeepom u maskirnoj uniformi. Tada mi se to činilo suvremenijim zlom od davljenja kravatama i šahovnicama, a danas su se ta dva nova tradicionalizma spojila u neke zastrašujuće mutante. Recimo mažoretkinje. Obilno potpomognute novcem poreznih obveznika vrebaju na trgovima i seoskim smotrama. U metropoli su već poznate kao lepe puce zagrebačke, što je medijski promaknut naziv skovan u agramerskoj tradiciji za uvezenu američku stupidariju, za najnepodnošljivu smjesu militantnosti, kiča, paradnosti, vulgarnosti i idiotizma, jer ne znam kako bih drukčije nazvao vježbanje velikim štapićima za uši koje izdašno financiraju institucije navodno okrenute alternativnoj i kritičnijoj kulturi. Hallowena, tj. Noći vještica se mnogo manje užasavam od djevojaka u uniformama cirkuskih muzičara, baš kao i srebrnog i crvenog kiča Valentinova.

No, vratimo se Warholu, kojemu je ovdašnja javnost hodila na poklonstvo u brojkama koje se spominju na nogometnim utakmicama, a sam spomen domaćeg nogometa pouzdan je znak da ovdje nešto smrdi kao kopačke nakon utakmice. Warholovu genijalnost nije potrebno braniti, niti ja to mogu, osim od njegovih prekobrojnih ljubitelja. To su oni koji su pohrlili vidjeti originale i time počinili serijski zločin nad idejom serijalizacije. Warhol nije slučajno ikona pop-kulture, mjesto mu je u žurnaliziranim monografijama, na zidovima, iznad svega na plakatima, a upravo u segmentu pop-konfekcije ova izložba definitivno je zatajila ili zakasnila. Warhol je predstavljen kao zvijezda, ali ne kao superstar, što je bio, nego kao zvijezda za koju je pouzdano jedino to da uz malo prisile kroz državni teleskop gledamo dio njezina sjaja od prije tko zna koliko svjetlosnih godina.

Kruno Lokotar