Cvijeće

Ima naših ljudi koji se ne bi ni za živu glavu pojavili na ulici s kitom cvijeća u ruci. Izmišljaju svakakve isprike da to izbjegnu, grade čitave filozofske sisteme kojima opravdavaju taj svoj zazor, a oni najlukaviji među njima naprosto nabave kakvu veliku torbu, pa kad baš moraju nekome odnijeti cvijeće, strpaju buket u tu torbu i tako se nekako riješe nevolje. Zanimljivo bi bilo znati zašto im je toliki problem nositi cvijeće, zašto i samu pomisao na to doživljavaju kao uvredu, pa im se čini da bi hodati naokolo s buketom bilo isto kao i hodati bez hlača.

Naravno, lako je reći da je riječ o muškom ponosu. Ali, što taj ponos zapravo podrazumijeva, zašto njemu baš cvijeće toliko smeta? Očito, nije riječ o cvijeću samome, nego se radi o onome što cvijeće znači i o cilju koji se njime želi postići. Radi se o onome kome se cvijeće nosi.

A cvijeće se, dakako, nosi ženama. Nosi se, istina, ponekad i bolesnicima, nosi se i mlađim osobama koje slave diplomu ili rođenje djeteta, nosi se i starijim osobama za okrugli rođendan. Ali, ipak se najviše nosi ženama: nose ga kavaliri, nose ga udvarači, nose ga oni kojima je do dotičnih žena osobito stalo. Oni kod tih žena žele uz pomoć cvijeća nešto postići. I sad, s obzirom na to da na buketu ne piše kome je namijenjen, zacijelo se naši muškarci boje da se ne pomisli kako oni to cvijeće nose kakvoj ženi.

No, zašto se toga boje? Nije teško pogoditi. Zato što vole da se o njima misli kao o frajerima kojima nije potrebno da ženu mite cvijećem kako bi je pridobili. Zato što sebe žele prikazati kao momke za kojima žene naprosto trče, i koji ne popuštaju tim kojekakvim ženskim željicama i kerefekama. Obično tvrde da i jesu tako uspješni upravo zato što ne popuštaju.

A to je opet pomalo čudno. Jer, nemojmo se zavaravati, nije tu nipošto riječ isključivo o primitivcima i neotesancima, o ljudima koji načelno vjeruju kako žene treba držati u strahu i biti prema njima grub. Ima među tim ljudima i obrazovanih, ima takvih koji kad se zaljube čine sve što žena od njih traži, ima onih koji i te kako slušaju ženske savjete i mišljenja, a napokon, ima među njima i pravih pravcatih papučara. A ipak, usprkos svemu tome, neće na ulicu s buketom. Priznat ćete i sami da je vrijedno nad tim se zamisliti.

U tome razmišljanju opet dobro je krenuti od onoga temeljnog. A temeljno je to da je cvijeće kao pojam, kao fenomen, povezano s pojmom ženstva, i to je dvoje nerazdvojno. Čim vidiš cvijet, odmah ti ženska padne na pamet, pa i nije čudo što su žene toliko puta u književnosti bivale poređene sa cvjetovima. Već se tu, dakle, nešto događa.

Ali, veza žena i cvijeća još je i izravnija. Cvijet na ulici, naime, nije nešto prirodno; on se ondje mora pojaviti nečijom intervencijom, netko se mora oko toga potruditi. A taj tko se trudi, i tko postiže da na ulici uopće bude cvijeća, to su samo i isključivo žene. Cvijeće na balkonima, cvijeće na prozorima, cvjetne dekoracije u izlozima, sve je to djelo ženskih ruku. Žene, reklo bi se, imaju neodoljivu potrebu da u gradski život —i osobito na ulicu — unesu malo cvijeća.

Nije to samo radi ukrasa, da se razumijemo, ima tu i nečega važnijeg. A to važnije sastoji se u činjenici da u gradu — na ulici — živimo okruženi isključivo djelima ljudskog rada, umjetnim predmetima koji su produkt civilizacije. Cvijeće je, naprotiv, dio prirode, ono je nešto nad čim nemamo pune kontrole, nešto što živi i razvija se po vlastitoj logici. Ili, ako hoćete ovako: mi smo u gradu okruženi samim mrtvim predmetima, dok je cvijeće živo. Ono ne samo da živi, nego i simbolizira život. Da se pitaju muškarci, ne bi na ulicama bilo nikakvih ukrasa, najviše ako bi se tamo postavile kakve ozbiljne i simbolične skulpture. Da se pitaju žene, sve bi bilo zatrpano cvijećem. One vole život, a muškarci ideje, u tome je stvar.

Ali, nije to jedina razlika. Razlika je još i u tome što žene imaju potrebu da to cvijeće nekome pokažu, pa i daruju, a muškarci tu potrebu nemaju. Jer, ako pogledate za koga se zapravo uzgaja sve ono cvijeće na balkonima i na prozorima, brzo ćete shvatiti da ono nije namijenjeno stanarima, nego prolaznicima. Stanari, naime, imaju drugoga posla nego da sjede na balkonu ili bulje kroz prozor, a osim toga, već su valjda i otupjeli na taj lijepi vidik. Cvijeće je, dakle, darovano neznancima, zato da ga vide i da u njemu uživaju, zato da se sjete kako i to — takav život — postoji na svijetu, a ne samo ulica i promet.

A takav refleks — dapače, takva potreba — da se nepoznatim ljudima nešto daruje bez ikakva razloga i povoda, to je tipično ženska gesta, za to su samo žene sposobne. Kao što samo one znaju da takve geste ipak imaju nekakav dublji smisao, jer im se učinci ne vide smjesta, nego su polagani i zato važniji. Zbog toga one vole i dati i dobiti cvijeće, zato to znaju cijeniti, jer u običnom cvijetu vide sav život.

A ako je tako, onda je i posve logično što mnogi muškarci zaziru od toga da hodaju gradom s buketom u ruci. Njih muči strah da se ne pomisli kako su prihvatili ženski sustav vrijednosti, kako im i samima cvijeće nešto znači, kako ga vole i u njemu vide sve ono što žene vide. Dapače, boje se i zato što doista uživaju u cvijeću, a to ne bi htjeli ni sami sebi priznati, jer im to ne izgleda muški. Ukratko, oni sumnjaju u vlastiti spolni identitet, a ne žele se s tim suočiti; strah od buketa imaju samo oni koje muči ta sumnja, bez obzira na dob i naobrazbu.

A ne vide da stvari stoje upravo obratno: samo onaj tko je u svoj spolni identitet siguran, može doista muški zgrabiti buket i odnijeti ga kamo treba. Bukete naokolo nosaju — ukratko rečeno — samo pravi mačo-tipovi.