Čudo

Čudo

Neću sada o Gibonnijevu albumu ili još bolje, ukratko, to je odličan album čak i preko mjerila uobičajenih za hrvatsku nam domovinu. Ne vjerujte odveć kritičarima koji malim narezivanjem djela Mirakul pokušavaju ostati žestokim momcima. Gibonni je ovom CD-u dodao ono nešto zbog čega se može proglasiti poetom čiji stihovi bi mogli, ponekad, i bez glazbe. Kako to nije na Arsenovom nivou, prva asocijacija mi je na slovenskog Predina, iako je njegova glazba uvijek bila samo podloškom za sve lijepe verse. Gibonni je na Mirakulu nakupio sitara, mandolina, bubnjara poput Manua Katchea, basista Pina Paladina, glas Geoeffreya Orieme, gitaru božanskog Stefanovskog i gle čuda, nije pretjerao. Nikša Bratoš ovim CD-om definitivno postaje mjerilom producentskog zanata u Hrvata, a Gibonni ulazi u hrvatske domove preko nekoliko generacija. Da, treba napomenuti kako ništa u životu nije slučajno, te da uz talent i muzikalnost, obiteljsko naslijeđe velikog oca i pojavnost hrvatskoj ženi iznimno dragog Gibonnijeva lika, velika mašina stoji iza Mirakula. HT hinet music club izdavaču Dallas Record takvom je podrškom da nema čovjeka u nas koji barem nije čuo za sve aktivnosti oko interneta, glazbe i splitskog autora i pjevača. Aktivnosti agencije Premisa u obličju Ozrena Kanceljaka Gibonniju su i dosad bili od izuzetnog značaja, a ovim albumom gotovo krucijalne. Pošteno, ipak da nije autor i izvođač takve vrijednosti, ne bi se imalo na čemu raditi, ali s druge strane ovo je gotovo pionirski pokušaj spajanja »ugodnog s korisnim«, kako me to učio moj razrednik u osnovnoj školi i rezultat je sklad glazbe i medijskih aktivnosti, što u glazbenom biznisu i jest imperativ. Ako sve navedeno potpomogne činjenici da hrvatski glazbeni mainstream postane standard a la Gibonni, onda djelovanje postaje iznimno vrijednim i s kulturološke strane. Do te (ipak mislim daleke budućnosti) jedan primjerak vrsnog hrvatskog mainstreama zaista imamo. Zove se Gibonni i momak je zaista čudo, mislim, mirakul.