Crne rupe, mračne kutije

Crne rupe, mračne kutije

Rad Martine Kramer nije lišen emocija; autoricu rada i njezin senzibilitet osjećamo u nekoj mentalnoj, poetskoj dimenziji, koja ostaje neizrečena — samo je naslućujemo

U Klovićevim je dvorima nedavno postavljena izložba Između (4. do 21. listopada) naše istaknute umjetnice Martine Kramer (1965), koja od 1989. živi i djeluje u Francuskoj. Razmišljajući i doživljavajući svijet oko sebe na tradiciji i iskustvima konstruktivizma, minimalizma, op-arta, neokonceptuale, ali i space-arta (u tragovima), Martina Kramer iznenadila nas je svježim i inovativnim konceptom, koji nije u velikoj mjeri već prije previše korišten i istrošen.

Udarni rad izložbe širi se dvjema prostorijama, a sastoji se od devet bijelih drvenih cjevastih uskih kutija (tuba), pričvršćenih za strop, slobodno visećih horizontalnih kompozicija na visini prosječne ljudske visine (oko 1, 60 m od poda). Sve su tube otvorene, osim jedne, s obiju strana i postavljene su tako da u četvrtastom kadru otvora hvataju precizno jedan segment vanjskog svijeta (panorama Zagreba, drvo u dvorištu Klovićevih dvora, fragment prozora u atriju), ali i refleks promatrača u njima, zahvaljujući tankim prozirnim folijama postavljenima poput pregrada u njihovoj unutrašnjosti što hvataju svjetlo i odbijaju reflekse. Ovisno o tome kako stojimo i s koje strane gledamo kroz kutije, zbiva se transformacija naše percepcije prostora i svijeta oko nas, a to je postignuto vrlo jednostavnim i dosjetljivim načinom. Kutije funkcioniraju kao skulpture/objekti ako se samo šećemo oko njih, ali se neočekivano pretvaraju u svojevrstan kaleidoskop ako se zagledamo i zavučemo u njihovu šuplju unutrašnjost: začas nam je poremećena percepcija veličine okolnog prostora, percepcija svjetlosnog spektra (crveni filtar, crna boja unutrašnjih stijenki) kojim vidimo stvari oko sebe... Rad Martine Kramer, iako pomno smišljen i izveden tehnički besprijekorno, nije lišen emocija; autoricu rada i njezin senzibilitet osjećamo u nekoj mentalnoj, poetskoj dimenziji, koja ostaje neizrečena — samo je naslućujemo. Ti su radovi bez sadržaja i bez rukopisa autorice, ali promatrač unosi u njih svoje očekivanje, viđenje, mijenu, emocije, uzbuđenje: oni ne postoje bez sudjelovanja i pogleda promatrača! Martina Kramer usmjerava, doduše, naš pogled, senzaciju i transformaciju, želeći upravo naglasiti kako sadržaj nije ono što je izabrano i gledano, nego sam interaktivni proces transformacije gledanog. Dnevna svjetlost (posebno sunčane zrake) imaju veliku važnost u optimalnom funkcioniranju svjetlosnih igara i mutacija u unutrašnjosti kutija; svjetlost određuje intenzitet transmutacija u unutrašnjosti i jačine našeg odraza na folijama. Martina Kramer istaknula je u razgovoru s Marinom Viculin kako je njezino područje istraživanja sfera nepoznatog, onoga što u nama izmiče, crne rupe, praznine, smatrajući da se ti fenomeni nalaze iza znanja i osjećaja, kao svojevrstan negativ onoga što je izloženo pogledu. Čini mi se da se radovi Martine Kramer ne bave podsviješću, nego upravo tim neočekivanim, zanemarenim i nepoznatim sferama i dimenzijama percipiranog, kao i onoga što može proizaći iz našega gledanja i promatranja. Autorica postavlja na promatrača zahtjev za propitivanjem doživljaja svoga tijela u makroprostoru galerije i mikroprostoru unutrašnjosti kutija, zanimajući se za naš fizički, emotivni i mentalni odgovor koji pobuđuje gledanje kroz djelo. Njezini radovi ne idu na iznenađenje, površni, jeftini efekt i blef, nego naglašavajući kontrast između perceptivnog i fizičkog iskustva prostora izazivaju u promatraču neko stanje omamljenosti, opojnosti, veselja, a to je jedna od emotivno-doživljajnih frekvencija koje u promatraču pobuđuju uspješna djela.

Martina Kramer crpe nadahnuće i ideje u pozitivnom polu viđenja svijeta oko sebe, pretvarajući ideje i pitanja o umjetnosti u nešto što u promatrača njezinih djela odzvanja pozitivnom ispunjenošću, a ne hladnom, ispražnjenom i emotivno tupom slikom svijeta, i to će, u godinama koje slijede, za nju ostati veliki plus: u toj se optimističnoj umjetnosti zrcali uvjerenje kako umjetnost još nudi moguće pozitivne odgovore i utjehu za mnoge probleme današnjeg svijeta. A za nekoliko ćemo godina takvih umjetnika biti, čini mi se, željni više no što će itko od nas htjeti priznati.

Iva Körbler