Babylondon

U izdanju Matice hrvatske Križevci objavljan je i predstavljen nesvakidašnji književnički projekt Babylondon mladog križevačkog književnika Petra Babića (1974.). Ovaj projekt-roman stoji u tragu sličnih književničkih eksperimenata kroz povijest književnosti, takozvanih Utopija, s pozitivnim ili negativnim predznakom, sažeto rečeno, književničkom vizijom onoga što će biti. Književni sujet (siže) uvijek stoji negdje na razmeđi vremena, te govorimo o suvremenim temama, i o povijesnim romanima, no svojim osjetljivim okom književnik se osjeti ponukanim razgrnuti i zastor vremena, te nas povući u svoju viziju onoga što će biti. Nerijetko takav eksperiment ima svrhu upozoriti ljude što ih čeka ako tako nastavimo (Huxley: Vrli novi svijet, Orwel 1984), ali ponekad dolazi upravo iz suprotnih osjećaja, nestrpljivog slavljenja budućnosti koja samo što nije počela (Zamjatin MI, Majakovski Hladan tuš). Ponekad se pjesnik oklizne na sklisko područje filozofije i etike, pa se osmjeli predlagati kako bi trebalo, odnosno nudi nekakav univerzalni recept, prašak instant budućnosti, kojeg samo treba promiješati po recepturi (Campanella Država sunca), dok su najrjeđe stvarne pjesničke vizije budućnosti, onakve kakvu pjesnik sluti. Bez predznaka, bez intervencije, distancirano i objektivno. Naravno na početku ovog niza stoji vjerojatno prva literarna vizija budućnosti, tzv. Ivanova Apokalipsa, a upravo u tom tragu prepoznajemo i smioni Babićev projekt, roman-novine Babylondon.

Predstavivši se javnosti s romanom-zbirkom pripovjedaka Abecedarij, Babić je već u tom djelu hrabro navijestio svoj poseban odnos prema književnosti, prema ulozi književnika i prema tradiciji. Abecedarij je zbog korištenja mnogih motiva i citata hrvatske, ali i ine književnosti, okarakteriziran kao programsko djelo novog pravca, hrvatskog reciklizma. Koliko je ta kvalifikacija bila točna svjedoči nam novo Babićevo djelo. Babylondon su novine iz budućnosti. Želeći nam podijeliti svoju viziju budućnosti, ne svoj strah, ne svoje savjete i prijedloge, Babić simulira novine s najrazličitijim vijestima, komercijalnim oglasima, odlomcima iz politike, društvenog života, znanosti, sporta, medija i showbiza. Novine, koje doista djeluju kao ono što nisu, odnosno novine iz budućnosti koje nemaju niti jednog stvarnog elementa romana, niti strukture, niti fabule, ipak funkcioniraju kao cjelovito književno djelo, uvjetno roman. Jer Babićev Babylondon čitamo upravo onako kao što čitamo novine, površno ih prelistamo zaustavljajući se na pojedinim naslovima i istaknutim šlagvortima. Zatim pomalo prečitavamo i ostale člančiće, i tako dok ne pročitamo čitave novine. Neovisno o poretku kojim čitamo, što ih ujedno čini jedinstvenim interaktivnim romanom, kojega u konačnici i sami formiramo, kada pročitamo cijeli Babylondon, doista stječemo zaokruženu, živu i plastičnu sliku o jednom svijetu. Svijetu koji možda unekoliko sliči našoj budućnosti, a možda će ga naši potomci popratiti tek sažalnim klimanjem glave. No sadržaj Babićeva romana doista nije rekonstrukcija budućnosti, niti budućnosti kakva bi trebala izgledati, niti one kakva ona ne bi trebala biti, nego šetnja, posjet svijetu koji doduše ima atribute budućnosti koja je već počela. Svijetu koji postoji u Babićevoj književničkoj viziji i nigdje izvan nje. Da li se Babić pribojava takve budućnosti, da li nas na nju upozorava? Niti jedno niti drugo, objektivnošću novinskog izvjestitelja on samo prenosi viziju i pretače ju u sliku. Bez predznaka, Babylondon je svakako jedan od najsmionijih proboja u mladoj hrvatskoj književnosti.

Zdenko Balog