Amaterizam i tradicija

Amaterizam i tradicija

Vjerovali ili ne amaterski film u nas jedino je kinematografsko područje gdje se postojano mogla njegovati i poštovati tradicija!

Razmišljajući, pa i pišući o hrvatskom filnu, o njegovoj povijesti i tradiciji, uhvatim se svako malo kako posežem za nekim primjerom iz bogata fundusa hrvatskoga takozvanog amatarskog filma. Da se odmah razumijemo: niti je to grijeh, niti je sramota, no ne samo dobronamjernom čitatelju nego i meni samome čini se da je to potezanje argumenata amaterskim filmom nekako neprimjereno često. Pa se čovjek upita: zašto je to tako?

Odgovor je, ne biste vjerovali, vrlo jednostavan i lagan: amaterski film u nas jedino je kinematografsko područje gdje se postojano mogla njegovati i poštovati tradicija!

Prekidanje s tradicijom

Obrazloženje odgovora, međutim, nije ni jednostavno ni lagano. Ponajprije nam valja ustanoviti kako film, nakon vrlo brzo dosegnute svijesti o vlastitoj vrijednosti i zasebnosti, cjelokupnu svoju povijest koncipira kao veliki razgovor uspostavljene tradicije i novih izazova, u manjoj mjeri tehnike i, više i češće, vremena. Tako niz i važnih i manje važnih razdoblja i pokreta u povijesti filma nestaje kao svojevrstan odgovor, replika, suprotstavljanje tradiciji, nemogućnosti dotadanje prakse da relevantno odgovori na provokacije (psihološke, sociološke, estetičke) nekog novog doba. Tradicija se dakle prihvaća, s njom se polemiziralo, suprotstavljalo joj se, u njoj samoj tražile se slutnje novih odgovora novim zbivanjima. Nikada se, međutim, s tradicijom nije prekidalo. U nas, u našoj takozvanoj profesionalnoj kinematografiji, dogodilo se i događalo se upravo to: s tradicijom se višekratno namjeravalo prekinuti! Zanemarujući čak stalne i česte, razne i neideološke početke u razdoblju do 1941, godine 1941. krenulo se od početaka. Pa se od početka ponovno krenulo 1945. Ne može se baš reći da se posve ispočetka krenulo 1971, pa onda i 1991, no naznaka, i ne samo naznake, vrlo moćnih želja da se krene ispočetka, ili barem radikalnije prekine s tradicijom, bilo je zasigurno i tih godina. Koju godinu kasnije — još i više, kad se vlast učvrstila, kad više nije trebalo glumiti objektivnost, slobodu, toleranciju i razne druge tekuće trivijalnosti.

S amaterima je bilo drukčije. Ako ništa drugo, trajna je bila tiho orkestrirana novinsko-publicistička pratnja njihove nazočnosti: od samih početaka, preko već organizirane djelatnosti potkraj dvadesetih, dočekavši i pregrmjevši i jedan svjetski pa pedesetak godina kasnije, uvijek kreativno radoznali, i Domovinski rat, amateri su uvijek bili čašćeni, kvalificirani, da ne kažem disckvalificirani, sintagmama i terminima, koji nisu ugrožavali ničiju ni vlast ni slavohlepje: skupina entuzijasta, samoprijegor, neimaština, male teme, avangardne teme, avangardan pristup... Gotovo da se čovjek prisjeti Mujine klasifikacije i kvalifikacije filma iz onog vica o njemu i Sulji: nema šege, nema ševe, nema šore, nema mačevanja, sve nešto psiički! Ali nije baš tako: amaterski film nikada nije oskudijevao scenama ševe, a kada je i o šori riječ, valja se sjetiti da bi i naša pobjeda u Domovinskom ratu prošla gotovo bezi ispaljena metka da ne bi amatera Stjepana Sabljaka i njegova filma U okruženju.

No kada je o odnosu prema tradiciji riječ, predivan je ili predivan i više nego indikativan slučaj pionira i prvaka hrvatskog filma Oktavijana Miletića. Njegove i dokumentarne zabilješke, a napose igranofilmske amaterske etide s kraja dvadesetih i tijekom tridesetih mogle su biti i prikazivane (uglavnom, istina, na amaterskim nekim seansama) i slavljene (u uskim filmoljupskim krugovima, pa i publikacijama), no o profesionalnim njegovim pokušajima, počecima i dometima — uglavnom, i to godinama — ni riječi! Miletić je, naime, autor prvoga hrvatskog cjelovečernjeg zvučnog filma Lisinski, nastala 1944. u okviru države i kinematografije NDH. A nakon 1945. NDH nije postojala, ona je bila takozvana. Kinematografija u njoj nije bila ni takozvana, nje naprosto nije bilo.

Kobni Ciguli miguli

Premda se Lisinski u nešto slobodnije, esejistički interpretiranim varijantama dâ protumačiti i kao protuendehaški film, Miletiću ta njegova profesionalna aktivnost za vrijeme nenarodnog režima gotovo da je bila izbrisana iz karijere i biografije. Poslije više nije režirao igrane filmove. Nisu mnogo bolje prošli ni njegovi najbliži suradnici iz Lisinskog. Premda je često i svagdje isticano kako je Milan Katić, scenarist Lisinskog i poratni dokumentaristički prvak, bio suradnikom NOP-a, nikada nije došao do igranoga filma, tada prestižne i statusno najuglednije filmske discipline. Drugi ugledni suradnik Lisinskog, Branko Marjanović, montažer filma, realizirao je kao režiser tri igrana filma, no zasigurno je iskustvo sa zabranjenim Ciguli miguli pridonijelo da se posveti (sjajnim) filmovima u prirodi, o životinjama. Autor ovih redaka sjeća se jednog okruglog stola za vrijeme beogradskog festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma, negdje početkom šezdesetih, kada se jedan ambiciozni beogradski filmski kritičar upeo da ishvali neki Marjanovićev film kao briljantnu parabolu, alegoriju, ne znam što sve ne, kadli je Marjanović zavapaio: »Ne, to je film o životinjama, ništa drugo.« Očito mu je ljudi bilo dosta.

Nesuđeni igrani film

Siječnja 1945. objavljeni su rezultati natječaja Hrvatskog slikopisa za scenarije: nagrade su dobili Nikša Fulgosi i Branko Belan. Fulgosi je autor, da vas podsjetim, nesuđenog igranog filma Mala Jole, čije je snimanje 1956. prekinuto i film nikada nije završen. Nekako u isto vrijeme naglo je prekinuta i igranofilmska karijera trajno sumnjiva Branka Belana, a nakon velikog Koncerta i samo još jednog filma.

Na svu sreću, postojao je u nas i amaterski film. I ma kako je »za nas film najvažnija umjetnost«, amaterskim su se filmom bavili neki nevažni ljudi: skupina entuzijasta, siromaha, Muje i Sulje, avangardisti... Ja, razumljivo, ne želim reći kako je amaterima bilo lako, kako i među njima nije bilo sumnjivih i progonjenih... Na tradiciju amaterskog filma, međutim, nije se udaralo.

Zoran Tadić