ZF treba čvrstu ruku

ZF treba čvrstu ruku

S Hrvatskim komornim orkestrom želio bih ostvariti posebnu vrstu suradnje — da HKO postane i kućni orkestar Muzičke akademije kako bi studenti već od prve godine imali mogućnost raditi za ozbiljno

U petak, 19. listopada, Pavle Dešpalj ravnat će Zagrebačkom filharmonijom, a izvodit će djela Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, Stjepana Šuleka i Borisa Papandopula. S jednim od najvećih hrvatskih dirigenata razgovarali smo u povodu tog koncerta.

Stjepan Šulek iznimno je cijenjen kao pedagog i glazbenik, no kada je riječ o njegovu skladateljskom radu, vi ste gotovo iznimka, koji ga ne smatra ni anakronim ni akademskim skladateljem.

— Stjepan Šulek bio je u vrlo nezavidnoj situaciji, simfonijski repertoar hrvatske glazbe koji je naslijedio bio je više nego oskudan, tako da je opusom pokrio gotovo cijelo stoljeće glazbe zaostatka. Njegova skladateljska misao uvijek se kretala od najstrožih postulata baroka i klasike koju je prilagođavao svom vremenu. A kao skladatelj rascvao se između dvaju ratova, u doba kada je pisao veliki Richard Strauss, ili nešto ranije Mahler, a njihova glazba nije ništa modernija od njegove. Unutar svoga opusa napravio je veliki progres, posebice što se tiče instrumentacije i forme, koje je doveo do najviše razine. Smatram da ga u njegovu vremenu ni jedan drugi naš skladatelj nije nadmašio. Pod kraj njegova života došlo je do velike diskrepancije između ultraeksperimentalnog u glazbi i onoga što je on radio i u čemu je uvijek bio dosljedan. Vrijeme će pokazati da li je bilo ispravno toliko eksperimentirati, i toliko mladih ljudi uništiti ili ih barem prisiliti da šute, što je, primjerice, bio slučaj sa mnom jer se nikako nisam mogao prilagoditi modernim kretanjima (to je dijelom razlog što sam nakon dugo vremena tek ove godine napisao dvije skladbe — Koncert za violončelo i gudače, Svečana parada za rogove i orkestar). Bio je i sjajan dirigent, odličan pijanist i virtuoz na violini. Od njega sam mnogo naučio, o formi, instrumentaciji i interpretaciji. Imao sam čast svirati pod njegovim ravnanjem i u Zagrebačkom komornom orkestru. Održavalo se mnogo proba, a on se posvećivao detaljima na koje danas nitko ne obraća pozornost, i kao budući dirigent tu sam doista silno profitirao. (Mnogo sam naučio i od maestra Zauna i Horvata, posebice o preciznosti, tehnici i vertikali te ustrajavanju na čistoći ritma.) Dirigent zapravo mora biti najupućeniji u glazbu, jer dolazi u situacije kad mora rješavati problematiku svakog od glazbenika. Znanja koja sam imao (skladatelj, violinist, pijanist, glazbena obitelj iz koje potječem) bila su dragocjena za moj razvoj.

Žao mi je što nisam bio u prilici dirigirati ni jednu Šulekovu operu. I Koriolana i Oluju smatram sjajnim ostvarenjima, a premijera Koriolana (1957) bila je uspjeh kakav nikada nigdje više nisam vidio. Ne stoje primjedbe kako nije zanimljiva publici, te da je efektnija za koncertnu nego za scensku izvedbu. Mislim da je za dio negativnog odnosa prema Šulekovu opusu i on sam kriv, jer bio je isključiva osoba i smatrao je da svakom treba i može reći što o njemu misli. Svojedobno je tako rekao i da 90 posto naših skladatelja ne zna skladati. Ali, nadam se da će ta zla krv nestati, i da će njegova glazba naći put do publike. Na ovom koncertu izvodim i Papandopula, kojem je sve čega se dotaknuo zvučalo sjajno zahvaljujući njegovu velikom talentu i urođenu smislu za zvuk i instrumentaciju, no on i Šulek dva su svijeta.

Na veliku žalost publike, ne dirigirate mnogo, a češće vas se može čuti uz manje i mlađe ansamble (Hrvatski komorni orkestar, Varaždinski komorni orkestar...) nego uz Zagrebačku filharmoniju ili orkestar HRT-a.

— Drago mi je čuti da me publika cijeni, no to što manje dirigiram nije isključiva krivnja organizatora. Sâm sam odbio nekoliko projekata jer nisam želio pristati na zadane programe. Volio bih više dirigirati i sa ZF i sa orkestrom HRT-a, ali ono što bih ja želio, jer danas mi više nije do kompromisa. Rado dirigiram i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, jer Dubrovnik, još od doba Republike, nije zaboravio da je glazba najvažniji temelj kvalitetnog života i tamo se ne može dogoditi da glazba ne ide naprijed. S Varaždinskim komornim orkestrom svake godine imam jedan koncert, mnogo snimamo, sudjelovao sam u osnivanju Splitskog komornog orkestra. S Hrvatskim komornim orkestrom želio bih ostvariti posebnu vrstu suradnje — da HKO postane i kućni orkestar Muzičke akademije kako bi studenti već od prve godine imali mogućnost raditi za ozbiljno, a ne samo mahati u prazno ili trčati za klaviristom. Koliko je to dragocjeno, imao sam prigodu vidjeti u Japanu, gdje sam tri godine bio profesor Nacionalnog tokijskog sveučilišta za glazbu i lijepe umjetnosti, i gdje sam ravnao Geidai filharmonijom. A temeljna zadaća tog orkestra, za što i dobivaju sredstva od države, jest upravo da određeni broj termina stavi na raspolaganje studentima. U tom je smislu ponašanje i ZF i orkestra HRT-a prema mladim dirigentima pomalo maćuhinsko, za razliku od Opere HNK u Zagrebu, koja im daje šanse da rade, i za to Operi treba skinuti kapu. Naši su novi komorni orkestri kvalitetni i vjerujem da bi se željeli osamostaliti, no to je financijski nemoguće. A veliki segment glazbe iz svih epoha ne izvodi se jer takvi ansambli ne postoje kao profesionalne institucije. Tu mislim i na komornu operu, jer veliki teatar želi izvoditi velike opere, što je razumljivo, i tako mnogo toga biva zanemareno. S Hrvatskim komornim orkestrom i obnovljenim kazalištem koje bi se trebalo otvoriti u Šibeniku dogovaramo produkciju Mozartove Lažne vrtlarice kojom bismo željeli uveličati otvaranje. Takvih opusa ima doista mnogo, i ovo je pokušaj da tu formu ponovno inauguriramo i na našim glazbenim scenama. U planu su i gostovanja po cijeloj Hrvatskoj, i vjerujemo da ćemo polučiti uspjeh.

Zagrebačka filharmonija u posljednje vrijeme prolazi kroz veliku krizu. Vi ste bili prvi dirigent (u doba Lovre Matačića), a potom i šef dirigent ZF, a ima glasina da ste jedan od kandidata za to mjesto i danas.

— Mnogo sam puta bio šef dirigent, a kada sam to postao u ZF (1980), bilo je lako raditi taj posao jer je situacija u Zagrebu bila jako dobra. I moral i međusobno slaganje u ZF bili su na visokoj razini, i postigli smo tada velike rezultate (npr. dvije turneje po SAD i Njemačkoj, pa na Dalekom istoku, i to prije Kazushija Onoa). Ponosan sam što sam upravo ja doveo Kazushija Onoa u Zagreb, prvo pozivajući ga u goste, a potom je bio i šef dirigent. Njegovo razdoblje bilo je još blagostanje; bio je vrlo fina osoba, komunikativan i prijateljski nastrojen prema ljudima, vrlo muzikalan dirigent, virtuoz pokreta. No, poslije je sve nekako krenulo nizbrdo. U ZF se razvilo nekoliko struja s različitim idejama, težnjama, nije više bilo sile kohezije koja bi sve spojila i stvorila jedno homogeno tijelo. Ne mislim samo na koncerte, nego i na situacije izvan toga. A to je nešto u što se ne bih više upuštao, mislim da to treba raditi čovjek dok je mlad i pun energije, a ja sam osobno možda i previše prijateljski nastrojen, čak i prema svojim neprijateljima. Šef dirigent mora biti odlučan i pravedan. Ako nije pravedan, i poveže se samo s jednim klanom, to ga neće odvesti u svjetliju budućnost. Ni njega ni orkestar. U ovakvoj situaciji kakva je u ZF danas, a koja traje već nekoliko godina, sebe kao šefa dirigenta ja ne vidim. ZF ima sjajne glazbenike, uz možda nekoliko minornih iznimki. S njima se mogu čuda napraviti. Mislim da u pravilniku ZF postoji i mogućnost da uz šefa dirigenta djeluje i stalni dirigent (npr. Matačić-Bašić), no ZF to nerado čini jer to košta, radije pozivaju goste. To može funkcionirati, ali ako šef dirigent često nije u Zagrebu ili se ne želi baviti tim poslom na primjeren način, tada je stalni dirigent nužan kako bi ispunio prazninu. Sve što se događa sa ZF pratim iz daleka, jer mi je stalo da se pozitivno riješi, ali izlaz ne vidim. Kaže se da u svakom žitu ima kukolja, i čini se da se taj kukolj u ZF previše razgranao. Možda bi ga trebalo pročistiti, ali to traži čvrstu ruku. Uvijek mogu pomoći kao dirigent i, možda će zazvučati pomalo umišljeno, ali dok sam ja tu nijedan zagrebački orkestar neće propasti, ali njihovim šefovstvom neću se baviti. Šef dirigent sam u Hrvatskom komornom orkestru, i to je danas, čini mi se, moja ljudska mjera.

Dodi Komanov