Ženskost u virtualnom okruženju

Ženskost u virtualnom okruženju

Jednom je netko rekao da umjetnik ima jednu ideju koju stalno provlači kroz svoj rad, a da ako ih ima dvije — tad je genij. Prije više od stoljeća, Frank Wedekind upoznao je tajanstvenu ženu koja ga je očarala toliko da je odlučio posvetiti čak dvije drame liku koji je tek modificirao iz te zbiljske gospoje. Wedekind, naravno, nije Lulu poistovjetio sa ženom svojih maštanja, ali je osjetio primordijalnu napetost, onu o kakvoj su tih godina pisali i veći dramatičari od njega, a koja je zaokupljala i mozgove u kojima je ostavljen trag dublji od njegova.

Pitanje je i da li je Lulu bila ona ideja zbog koje je bio umjetnik, no fatalna žena koja je naučeno i iskonsko pretvorila u mješavinu ubojitu za oba spola ostala je jedan od onih literarnih likova koji se pamti tipski, bez obzira da li im je uspon ili pad po društvenoj ljestvici bio brži, ili sporiji, jesu li se muškarcima služile ili su ih za sobom vukle. Tako su Wedekindove komade Duh zemlje i Pandorina kutija, spajali i prije: na filmu Pabst a u glazbi Berg.

Vizualni impulsi

Gostovanje kompanije Wax Factory iz New Yorka s novom obradom Wedekinda prvi je ovosezonski projekt Akcije Frakcije i zagrebačkog Centra za dramsku umjetnost, no već se najavljuje i kasnija dugoročna suradnja koju bi s Teatrom &TD trebao ostvariti Ivan Talijančić, redatelj predstave Lulu kojom se Wax Factory predstavila zagrebačkoj publici. Talijančić je potomak »istočnoeuropske zemlje koja više ne postoji«, pa je sreću potražio u Sjedinjenim Državama, gdje je i odradio poslijediplomski studij kazališne režije na Columbiji. U popisu međunarodnih projekata na kojima je radio je i suradnja s Bobom Wilsonom, a Wax Factory osnovan je kada se udružio s nekoliko studenata umjetnosti, arhitekture i drame u New Yorku. Sudeći prema dostupnoj građi, i ostale produkcije grupe Wax Factory nastale su sličnim postupkom kao i Lulu: uvijek je riječ o reinterpretaciji kanonskoga teksta ili barem autora koji se drugim tekstovima svrstao među klasike, te su obrade bogate snažnim vizualnim impulsima, uporabom ambijenta i/ili multimedije, a dramaturške se intervencije nadopunjuju izrazitijom fizikalnošću. Način izmjenjivanja standardnih uloga u procesu rada demokratičan je, pa svaki od suradnika grupe ima pravo na vlastiti projekt, pri čemu se dogovorno odlučuje o autorskoj ekipi. Tako na primjer Talijančić radi zanimljivu site-specific-verziju Ibsenove Žene s mora, a Dion Doulis, autor videa za Lulu, i kompendij Moliere's Monster.

Prekrajanje predloška

Iako je predstava Wax Factoryja zanimljiva kao prekrajanje modernističkoga predloška, rehabilitacija dramskog pisma koje je vrijeme nastanka odbacilo ili dokazivanje njegove aktualnosti — u konkretnom prikazanom činu vidi se malo od toga. Lulu je, u izvedbi sposobne Erike Latta, zapravo u devet scena provučena kroz današnjici odgovarajuće stereotipe o kojima Wedekind nije mogao ni sanjati: ona je voditeljica televizijskog talk-showa, gejša, filmska zvijezda kojoj je najpoznatija replika ostala »Is that a gun in your pocket or...«. Industrija popa, kazalište, likovna umjetnost sa svim aberacijma u stoljeću koje nas i doslovno dijeli od Weedkinda nadahnuli su Ivana Talijančića i dramaturginju Karen Ott da od Wedekindove dvostruke drame naprave postmoderni američki quilt.

Između današnjih Bridget Jones i Štefice Cvek i nema previše razlike, no od Lulu ih udaljava njezina fatalna privlačnost i sumorna sudbina, o čemu one mogu samo sanjati. No, Lulu je u obradi Wax Factory otišla korak dalje i (p)ostala nerealnim proizvodom vremena i medijske virtualnosti koji nas okružuje. Ako se u naizgled jednostavnoj Wedekindovoj tart-without-a-heart potkraj devetnaestog stoljeća i mogla pronaći naznaka neke nove Nore, tijekom godina njezin je lik izgubio na snazi, a ostala je samo nesadržajna putenost, pa je danas Lulu prije nalik Lari Croft nego Bridget Jones — lijepa i seksi, ali virtualna i nimalo interaktivna, pa stoga nezanimljiva sve dok sučeljima za virtualni seks ne padne cijena. Predstava koju su nam pokazali Wax Factory ista je takva, vizualno bogata, no lako potrošna roba.

Igor Ružić