Zapravo, ordinarna priča

Zapravo, ordinarna priča

Ova izložba i sve oko nje još jednom je ukazala zapravo gdje smo. Ono što nama nedostaje, to je prije svega ozbiljnost, rad, temeljna istraživanja, sinteze, svijest o sebi i samosvijest i dakako — slijedom toga i neki naši Milenijski projekti (EXAT 51, Kulmer, Nove tendencije, Picelj, Bućan, Demur...?). Nedostaje nam odmjerenost, poželjna blaga distanciranost, mudra, sposobnost dijaloga različitih vrijednosti. Kako svega toga nemamo i kako sami sebe tretiramo — tako smo tretirani!

Nije se teško složiti da se samo ograničen ili zadrt čovjek još i danas odlučuje za ili protiv Warhola. Ma što o tom djelu mislili, njegove su referencije i njegova su značenja mnogostruka i zapravo slika vremena kojega smo živjeli i kojega po brojnim i vidljivim znacima — živimo. Riječ je o umjetniku koji je svoje ljudske i stvaralačke potencijale postavio na široke osnovice i izvan tih osnovica bespredmetno je o svemu rapravljati ili suditi. Ta su pitanja riješena i to su pitanja povijesti suvremene umjetnosti. Doduše, tvrdnji o najvažnijoj osobi Amerike druge polovice prošloga stoljeća možemo — zašto ne — suprotstaviti neke druge preferencije. Nitko nam ne brani da razložno osnažimo tvrdnje i usmjerimo milenijske oči prema primjerice Pollocku ili Raushenbergu.

Od banalnosti do ikone

Pa ipak treba se okaniti mistifikacija oko jednog domišljenog životnog i umjetničkog projekta, sjajno dokumentirana i poistovjećena s vremenom i njegovim ikonama. Modni crtač, portretist slavnih osoba, čovjek kojemu je svatko uvijek kreativan, čovjek koji je dopustio da život gospodari njime, koji je na svojoj koži prošao iskustvo ranjavanja i kojega vlastita iskustva usmjeravaju prema temama (od tada slika električne stolice, pse, automobilske nesreće, samoubojstva i slično), koji se nada da će svi slično misliti, koji je iskušao različite tehnike i načine (od prostoručnoga crtanja do gotovih proizvoda), koji ne želi biti odgovoran ni prema čemu, koji voli stvari iz druge ruke, čovjek kojemu je iz komercijalne prijeći u umjetničku fazu bilo čas posla, čovjek koji vjeruje u prigušena svjetla ili lažna zrcala, ili koji vjeruje u plastičnu kirurgiju, čovjek koji osniva svojevrsna utočišta za one s ruba života i društva (Factory) s jedinim uvjetom da se bude prekrasan, čovjek kojemu je u povodu njegove izložbe u Parizu jedino bilo stalo da Picasso čuje za njega-njih, čovjek koji je svoje slike s istim motivima u nizu analogizirao s jednoličnim glasom Loua Reeda, čovjek silna utjecaja na glazbu, američku i europsku reklamu... odustaje od dubinskih razumijevanja i propitivanja svijeta uzroka i posljedica. »Ako želite znati tko sam ja, pogledajte površinu mojih slika. Nema ništa iza...« — rekao je, premda je to isto prije njega rekao M. Denis, a stoljeća prije Poussin.

Znao je naime banalnost pretvarati u ikonu, svjestan površine, ali svakako ne površnosti, a ne treba zaboraviti da je Warhol temeljito kušao mnoge stvari i da je iskušavao brojne mogućnosti te naposljetku — bio velikim radnikom. »Ja sam samo mnogo radio« — rekao je. Stoga njegova slava nije tako nezaslužena kako se mnogima čini. Ona ima temelja. Pritom ne treba davati povoda lakomislenima koji misle da se može pozom, stavom ili pukim priklonima i predznakom nadoknaditi iskustvo, predani rad, znatiželja, invencija... Stoga je sretnije bilo iščitati biografiju (ne u pukom dokumentranom smislu) i uz ovu blindiranu izložbu otvoriti posve normalna pitanja koja Warhol potiče, premda je čovjeku, koji je disao sa svojim vremenom i kojega je vrijeme oblikovalo koliko i on njega, i ovom izložbom problematično darovan status mumije.

Hladni i topli pogon institucije

Paradoks mumije u sanducima (neki tvrde da je ovakvim projektima živ zakopan i tu ima nešto), koja se u dodiru sa zrakom raspada i koja pretpostavlja oprezno rukovanje, bijele rukavice i cijelu aparaturu stručnjaka za crve i klimu, bacile i gnjilež, temeljno je suprotstavljen svakodnevnosti ovoga djela i njegovoj želji da se granica između svijeta umjetnosti i svakodnevnoga djelovanja poništi ili makar relativizira. Sigurnosne mjere oko jedne pitke i čitke umjetnosti i prakse koja još traje u raznim licima, skreće pažnju na one koji sve to čuvaju (premda neki misle da je čovjek zapravo živ zakopan), na centar koji problematizira, istražuje njegov opus koji obuhvaća hladni i topli pogon institucije, kustose i ravnatelje i sve ono što može izdržavati ovaj opus znanim mehanizmima potpore i prezentacije. Premda uvjeren da njegovo djelo neće za nekoliko godina značiti ništa, ono eto milenijski trijumfalno mumificirajući jedan život, dolazi u bijelim rukavicama, što je po meni tipična greška srodna onoj već uočenoj praksi po kojoj su brojni alternativni i konceptualni projekti koji su rođeni u gnijezdima sasvim posebnih, preciznih i vremenskih konstelacija i iritacija (društvenih, psiholoških, ideoloških...) postali, nakon iščeznuća njihovih inicijalnih i provokativnih razloga, beskontekstualni i hladni muzejski artefakti. I premda se ne smatram upućenim u modalitete čuvanja ili što i na koji način sačuvati, ovakvo institucionalno mumificiranje stvaralačkih života dvojbena je i problematična priča. Pravim mi se odgovorom i korisnijim čine sve popratne manifestacije (predavanja, akcije i slično). Pa i u Zagrebu šest tjedana predavanja, likovnih radionica, koncerata, modnih projekata, nastupa studenata... ukazuju da je Warhol aktualija, a ne nekropola. Uostalom, Warhol u hrvatskoj likovnoj umjetnosti mala je i tanka knjiga ili brošura. U glazbi, modi ili u dizajnu stvari stoje drukčije.

Ne možeš odbiti State Department

Možemo nekažnjivo pretpostaviti, da je Warhol kojim slučajem živ, vjerujem da bi se barem samilosno nasmijao cijeloj paradi. Premda se hranio kao malo tko znakovima svojega okoliša i vremena urbanog i reklamnog mobilijara, mumificiran je, eto, za vječnost. Stoga i ovo vraćanje mumije koja je disala sa svojim vremenom i koja je toliko utjecala na svijest ide u sanducima pod oznakom Milenijskog projekta šireći tamo gdje dolazi nepovjerenje u domaće stručnjake i u kulturne navike zemlje u koju dolazi. Domaći stručnjaci, koji su toliko objašnjavali puku tko je zapravo Warhol i pomalo natezali neke domaće prilike i navraćali ih na utjecaje i moguće dodire, nepozivanje na otvaranje izložbe doživjeli su gotovo uvredom.

Dakako Milenijski se projekt (Amerike i State Departmenta) ne odbija. Nisu ga odbile ni slične zemlje poput Kazahstana ili zemlje koje su jučer bile iza Željeznog zastora (jugoistočna Europa). U zemlji u kojoj se još jučer mogao nabaviti ljudski mozak za dvije marke, a danas se isti ponosno kladi u nekoj sportskoj kladionici (po reklamnom spotu na televiziji), i u kojoj um nikako da zauzme svoje pravo mjesto, ova izložba Andyja Warhola bila je nažalost samo još jedna prigoda da se preko povišenog i euforičnog dočeka jednog simbola nastavljaju i neke nedovršene i jalove unutrašnje borbe. Prvo su izronili oni koji su uvijek u ovakvim prigodama na čelu i koji su poslovično proročki i prosvjetiteljski atmosferu prije dolaska izložbe svojim objašnjenjima i opismenjivanjima povisili do usijanja. Objavljuju se dubinski i površinski kopovi ovoga fenomena i istodobno se snaži dojam domaće zabiti kako bi svjetlo riječi i prosvjetiteljski žar tumačenja i tumača jače i sjajnije zasjao. Dakako, izgovorene riječi prosvjetitelja imaju uvijek povišeni tonus u zagovaranju onoga što nitko ne osporava kako bi se u ovim krajevima zadržao status pionira i lučonoše.

Nije onda čudno da se usput uvrijede oni koji su toliko ulagali u promociju do usijanja, a nisu pozvani na gozbu otvaranja premda su neprosvijećenoj javnosti nadugo i naširoko objašnjavali i trošili svoje snage. Ono što smo svi doživjeli — posve je logično. Čulo se pritom bijesno i uvrijeđeno nešto i o kolonijalizmu, a pitamo se ima li ovdje ikoga tko je stručnošću i autoritetom mogao postaviti neke uvjete ili vidljivije sudjelovati u organizaciji u kojoj nije bilo ni mrve povjerenja ni prema čekiću i čekićarima domaće proizvodnje, a kamoli prema našim stručnjacima, pored kojih se prolazilo kao pored turskoga groblja. Ali brojna pitanja i pouke koje donosi ovakav projekt u ovoj našoj zadrtosti mogu se pronaći na mnogo mjesta. Primjerice u izjavi samoga Warhola: »Idućega tjedna morate biti kadri biti apstraktni ekspresionisti ili popartisti ili realisti, a da pritom ne osjećate kako ste nešto iznevjerili.« Sredini koja moralizira o jednom licu, dosljednosti, vjernosti sebi... Warholov primjer mudra je pouka.

Dakle, gdje smo?!

Ova izložba i sve oko nje još jednom je ukazala zapravo gdje smo. Ono što nama nedostaje to je prije svega ozbiljnost, rad, temeljna istraživanja, sinteze, svijest o sebi i samosvijest te dakako — i neki naši milenijski projekti (EXAT 51, Kulmer, Nove tendencije, Picelj, Bućan, Demur...?). Nedostaje nam odmjerenost, poželjna blaga distanciranost, mudra sposobnost dijaloga različitih vrijednosti. Kako svega toga nemamo i kako sami sebe tretiramo — tako smo tretirani! Stoga u zemlji u kojoj je politika i ideologija prekrila sve i sva nema ničega čudnoga u činjenici da pozivnice za izložbu idu prema ministarstvima, Dvorima ili Saboru, a ne prema ljudima koji su svoje živote posvetili problemima umjetnosti i struke. Uvrijeđeni ispadaju smiješnima ili naivnima.

I tako ikona američke kulture koja je odrasla — kako se opetovano ističe — u straćari bez vode — postao je simbol uspjeha i općenito čovjek koji je uspio u žvotu — od one one sorte koja se Henryju Milleru ponajviše gadila. Ali on je znao cijenu svojega uspjeha. A čovjek koji je živio ne samo u svojemu vremenu nego ga i stvarao, čovjek koji je vjerovao da će njegova djela nestati za nekoliko godina, vraća se eto u statusu mumije i sada je u vječnosti (posljedice vlastitih radnji nismo uvijek kadri domisliti)! A razlika je između Hrvatske i Amerike između ostaloga u tome što, za razliku od Amerike, »zagrobni život u Hrvatskoj ne postoji« (Z. Tišljar). Stoga će i hrvatski milenijski projekti biti uvijek ili retrospektive od stoljeća sedmoga ili svaki Cigo svojega konja hvali.

Ive Šimat Banov