Vodeći pisci na engleskom više nisu Englezi

Vodeći pisci na engleskom više nisu Englezi

Na Oxfordu, jednom od naših najstarijih sveučilišta, gradi se nova poslovna škola zahvaljujući financijskoj pomoći jedne tvrtke. Vodeći koledž u Oxfordu za vanjskopolitičko obrazovanje, St. Anthony's, ima novi japanski studijski centar star pet godina koji je izgrađen uz potporu Nissana. S druge strane, imamo sveučilišta poput St. Andrew's koja se bave novim temama kao što je terorizam

S Nicholas Jarroldom, britanskim veleposlanikom u Hrvatskoj, razgovarali smo u povodu održavanja Britanskih dana u Osijeku i objavljivanja ovogodišnjega natječaja za ugledne stipendije Chevening (u kojem je udvostručen broj stipendija) o kulturnoj suradnji, jezičnim pitanjima, obrazovnom sustavu, državnoj potpori kulturnim institucijama, filmskoj i televizijskoj industriji, europskom identitetu, a dotaknuli smo se i veleposlanikova kulturnog života u Zagrebu.

Zanimljivo je da je veleposlanik, u razgovoru vođenu prije dodjele Nobelove nagrade za književnost britanskom piscu Sir Vidiadharu Surajprasadu Naipaulu, rođenu u Trinidadu i Tobagu u obitelji indijskih imigranata visoke kaste, istaknuo da su brojne vodeće pozicije u engleskoj književnosti preuzeli pisci koji nisu ni iz Velike Britanije ni iz Amerike.

Možete li nam nešto više reći o upravo održanim Britanskim danima u Osijeku.

— Britansko veleposlanstvo odlučilo je pokrenuti niz ovakvih manifestacija kako bi snažnije predstavilo britansko društvo i kulturu u dijelovima Hrvatske izvan Zagreba. Ovo je treća manifestacija takve vrste, a prve dvije bile su u Puli i Rijeci. Riječ je o dvodnevnim manifestacijama kojima nastojimo zainteresirati ponajviše mlade ljude. Tom prigodom izvedena su dva dramska djela britanskih pisaca: Plava soba Davida Harea i Romeo i Julija Williama Shakespearea, zatim predavanje na Sveučilištu u Osijeku na kojem su govorila dvojica britanskih ekonomista, hrvatski diplomanti koji su se školovali u Velikoj Britaniji govorili su o svojim iskustvima, British Council održao je predstavljanje obrazovnih programa, organiziran je program britanske zabavne glazbe za studentsku populaciju, a u programu za učenike održano je natjecanje u eseju o Velikoj Britaniji.

Kako ocjenjujete sadašnju razinu britansko-hrvatske kulturne suradnje? U posljednje vrijeme imali smo prilike vidjeti produkciju suvremenoga britanskog dramatičara Stevena Berkoffa u DK Gavella, a u proljeće i Dane Walesa u Zagrebu. Kakvi su planovi za budućnost?

— Trenutno pregovaramo o nekoliko projekata u suradnji s British Councilom u Zagrebu, koji vodi znatan dio kulturne suradnje. Tamo je pak došlo do redovite smjene na vrhu i nakon Robina Evansa došao je Roy Cross, koji je u Zagrebu poznat otprije, iz vremena kad je predavao na Zagrebačkom sveučilištu, a njegova supruga Boba je Hrvatica. Imali smo i veliki glazbeni projekt u Lisinskom, koji je uključio velik broj hrvatske djece. No, brojni su i projekti kulturne suradnje koje ne inicira Veleposlanstvo ni British Council. U studenom 2000. u Splitu sam mogao vidjeti zajednički projekt jedne britanske i hrvatske škole, mjuzikl My Fair Lady. Naravno, bila je to amaterska produkcija, ali i dobar primjer uspostavljanja kulturnih veza.

Pred kraj devedesetih godina bili smo nažalost svjedoci da se broj stipendija Chevening koje su dodjeljivane u Hrvatskoj smanjivao, no trend se sada promijenio. Hoće li se njihov broj i dalje povećavati?

— Chevening su naše glavne stipendije, koje nudi upravo Foreign Office, no postoji i mnogo drugih. Njihov broj će ove godine biti udvostručen, sa četiri na osam. Ovogodišnji natječaj bit će objavljen ovoga tjedna i nadamo se odličnim pristupnicima, kao što je bilo i dosad. Gledajući popis ljudi koji su bili korisnici stipendije Chevening u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina, zanimljivo je koliko se njih danas nalazi na vrlo odgovornim dužnostima u vlasti ili privatnim tvrtkama. Nastojat ćemo povećavati broj stipendija u suradnji s britanskom privredom.

Kako Velika Britanija, kao višenacionalna zemlja, osobito u svojim projektima u inozemstvu, gleda na englesku kao većinsku kulturu, u odnosu na primjerice velšku ili škotsku? Engleska kultura gotovo se nikad ne predstavlja izdvojeno, za razliku od spomenutih...

— Prije nekoliko godina imali smo škotske tjedne, ove godine velške, a još nismo imali sjevernoirske. Jedan od razloga zbog kojih osobito podupiremo te kulture upravo je taj što je engleska populacija brojčano dominantna, Hrvati koji posjećuju Britaniju uglavnom idu u Englesku, a nama je stalo da prikažemo različitost naše kulture. Politički, u Velikoj Britaniji snažna su nastojanja da se daje veća autonomija Škotskoj i Walesu, koji sada imaju i svoje skupštine. To se također odražava i u našoj kulturnoj ponudi. S obzirom da je dosad upravo engleska kultura bila najpoznatija u svijetu, nastojimo i druge naše kulture popularizirati i dati što cjelovitiju sliku naše zemlje.

Kakva je danas situacija s drugim jezicima u Britaniji, poput velškog?

— Oni su važni za ljude koji njime govore. Većina Velšana govori engleski, no njihovo je pravo da govore vlastitim jezikom. Naš je nacionalni jezik engleski, iako mi nemamo ustav koji bi to i formalno propisivao. Britanija je imala i mnogo imigranata i nije rijedak slučaj da postoje cijele zajednice koje unutar sebe govore svojim jezikom. Jedna je od najzanimljivijih kulturnih promjena u Velikoj Britaniji u književnosti. Vodeći pisci na engleskom jeziku nisu iz Velike Britanije, pa ni iz Sjedinjenih Država, nego uglavnom s indijskog potkontinenta, pa čak i iz Nigerije i Južne Afrike. Engleski je svjetski jezik, no kulturno, u smislu novije književnosti, najveći prinos dolazi iz zemalja koje mi nazivamo Commonwealthom. Iz Kanade dolazi Margaret Atwood, Salmon Rushdie je indijskoga podrijetla.

Engleski je jezik danas postao ono što je želio postati esperanto, jezik komunikacije čak i među ljudima i nacijama koje nemaju nikakve bliže veze s Velikom Britanijom. Kako Britanci reagiraju na činjenicu da se engleski jezik toliko koristi izvan njegove nacionalne i kulturne sredine?

— Mogu govoriti o svom stajalištu. Govoreći u smislu književnosti, riječ je o velikoj prednosti. Dijelom je to utjecaj povijesti, dijelom britanske kolonijalne prisutnosti, a dijelom američke kulturne i medijske dominacije. Britancima je lakše putovati i poslovati, no to se katkad pretvara u slabost. Da biste se približili kulturi neke nacije, morate naučiti njihov jezik. Zato svaki djelatnik ovoga veleposlanstva želi postići što višu razinu poznavanja hrvatskoga jezika.

Britanski obrazovni sustav poznat je po svojoj dugoj tradiciji i kvaliteti, no u Britaniji su sve učestaliji pozivi za njegovom modernizacijom i konkretni projekti kojima se to i čini. Što vi mislite o tome?

— Britanski obrazovni sustav se mijenja, a neki kažu da se i odveć eksperimentira. Još davno, u kasnim šezdesetima, nastojalo se elitistički sustav obrazovanja promijeniti kao bi bio dostupan što većem broju mladih. No, mora se reći da ti pokušaji često nisu davali zadovoljavajuće rezultate. Od 1997. provodi se znatno strože testiranje kako bi se osigurali visoki obrazovni standardi. Na sveučilišnoj razini nešto je drukčije, i tu je važna pomoć industrije. Navest ću samo dva primjera: na Oxfordu, jednom od naših najstarijih sveučilišta, gradi se nova poslovna škola zahvaljujući financijskoj pomoći jedne tvrtke. Vodeći koledž u Oxfordu za vanjskopolitičko obrazovanje, St. Anthony's, ima novi japanski studijski centar star pet godina koji je izgrađen uz potporu Nissana. S druge strane, imamo sveučilišta poput St. Andrew's koja se bave novim temama kao što je terorizam. Sveučilište u Exeteru otvara prvi novi medicinski fakultet nakon Drugog svjetskog rata. Razvoj je zasnovan na sigurnim temeljima. U nekim obrazovnim ustanovama provode se reforme kako bi se naš sustav, A level, približio europskom. Bit će zanimljivo vidjeti kakve će to rezultate dati u sljedećim godinama.

Koji su bili najvažniji kulturni događaji koji su u posljednje vrijeme obilježili britansku kulturnu scenu?

— Naše kazalište, koje se zasniva na jakoj tradiciji, u posljednje vrijeme pokazuje se izrazito propulzivnim. Imamo novoga, mladog ravnatelja u Nacionalnom kazalištu u Londonu. Mnoge uzbudljive nove produkcije dolaze upravo iz našega glavnog nacionalnog kazališta. Glazbeno, samo London ima pet velikih orkestara, a u posljednje vrijeme izrazito su jaki i orkestri u Birmighamu i Manchesteru. Otvaranje Tate Modern bio je ključni kulturni događaj u proteklom razdoblju na području likovnih umjetnosti. Stari Tate sada je malo rasterećen i u njemu je organizirana sjajna izložba britanskoga slikarstva tijekom stoljećâ. U nastojanju da se kultura decentralizira otvoren je Tate u Liverpoolu, kao i nove ispostave velikih londonskih muzeja u Leedsu i Manchesteru.

Maticu hrvatsku, kao kulturnu instituciju hrvatskog naroda koja se brinula o hrvatskoj kulturi i dok Hrvati nisu imali samostalnu državu, znalo se uspoređivati s British Councilom i njegovom ulogom u promicanju britanske kulture u inozemstvu. Možete li nam nešto reći o djelovanju te institucije u cjelini?

— Osim kao veleposlanik, s radom British Councila upoznat sam i po drugoj liniji, jer je otac moje supruge bio jedan od njegovih istaknutih dužnosnika. British Council osnovan je 1945. kako bi stvarao kulturne veze i širio znanje o britanskoj kulturi. On je potpuno neovisan o vladi, ali dobiva novac od države poput BBC-a. British Council brižno čuva svoju neovisnost. Primjerice, ja kao veleposlanik nemam nikakve ovlasti nad direktorom British Councila u Zagrebu. British Council osnovan je kao isključivo kulturna institucija, no s vremenom je razvio obrazovne programe i ispite te organizira brojne seminare. Pozivam stoga sve vaše čitatelje da posjećuju našu čitaonicu u Ilici 12 u Zagrebu te naš centar pri konzulatu u Splitu.

Britanski televizijski programi, od dokumentaraca do igranih serija, uglavnom su vrlo kvalitetni i popularni u Hrvatskoj. Što je po vašem mišljenju tajna uspjeha britanske televizijske industrije?

— Na tehničkoj razini, BBC i zemaljski kanali imaju bogatu tradiciju, snimatelji i redatelji obučavaju se i uvježbavaju u samoj kući. U posljednjih desetak godina BBC programe izrađuje u suradnji s malim, nezavisnim kompanijama, koje sada nose najvažnije projekte. No, ako pogledate odakle su ljudi koji vode te kompanije došli, zapanjujuće je koliko je njih došlo upravo sa BBC-a. Satelitska televizija ima donekle negativan utjecaj, jer konkurencija smanjuje sredstva za obrazovanje.

Osobno sam bio fasciniran popularnošću britanskih programa u drugim zemljama. Upravo se dovršava novi dokumntarac BBC-a o oceanima, The Last Frontier, koji ćete i vi moći vidjeti. Snimao se sedam godina, stajao mnogo novca, a ulomci koje sam vidio zadivljuju.

Iako je Britanija zemlja izrazito tržišnoga gospodarstva, ipak neki od najkvalitetnijih kulturnih proizvoda dolaze od institucija koje žive od državne potpore, pri čemu ne mislim na BBC, nego i na nekomercijalnu filmsku proizvodnju.

— Channel 4, privatni kanal, imao je kvalitetno vodstvo koje se nije bojalo rizika i tako su proizvedeni neki od najboljih novijih britanskih filmova. Država je prije dvije godine osonovala fond za podupiranje malih filmskih produkcija. Ono što odlikuje britansku produkciju još od Drugog svjetskog rata tradicija je kvalitetnog snimanja kamerom, produkcijske tehnike i specijalni efekti. Neki od najvećih holivudskih filmova snimani su u Pinewoodu i drugim britanskim studijima.

Veliki filmovi pak traže mnogo novca i britanski producenti uvijek će se žaliti da ga nema dovoljno. No, proizvest će divne filmove, kao što su klasici Gandhi i Vatrene kočije ili televizijska serije Ja, Klaudije, da spomenem samo najpoznatije. Među manje poznate i nedovoljno vrednovane pripada Dance to Music of Time, serija od osam epizoda proizvedena prije dvije godine koja ekranizira seriju od dvanaest knjiga koje je napisao Anthony Powell, prateći događaje u Velikoj Britaniji od dvadesetih do kraja sedamdesetih iz pozicije intelektualca na vrlo sofisticiran način.

Koliko u tradicionalnim oblicima kulture, kao što su kazališta, galerije i muzeji, u financiranju programa sudjeluje država?

— Art Council, koji financira država, podupire brojne institucije svake godine temeljem natječaja za projekte. No, ono što ih u najvećem dijelu održava ipak su sponzori i prihodi od prodanih ulaznica. Odluke o državnoj potpori uvijek su izvor kontroverzi i glazbenici, galeristi i redatelji uvijek se bune tvrdeći da se novac nepravedno dijeli. Osim toga, naša je tradicija da se ulaz u javne galerije ne naplaćuje i mnoge od njih traže samo dobrovoljne priloge.

Što vam se u kulturnom smislu u Zagrebu najviše svidjelo?

— Najviše volim petkom i subotom slušati Zagrebačku filharmoniju. Ne zato što ima britanskoga dirigenta, jer to je samo slučajnost, nego zato što mi je to najljepši način da zaključim tjedan. Posljednje što sam slušao bio je Mahler u povodu Filharmonijine obljetnice. Nekoliko puta bio sam u HNK, gledajući predstave kod kojih sam prije poznavao predložak, poput Shakespearova Kako vam drago. Posebno me zaintrigirala ruralna glazba u toj predstavi, pa me profesorica Bićanić obavijestila da je riječ o dalmatinskoj ruralnoj glazbi.

Malo je poznato da je izumitelj Interneta, World Wide Weba, Britanac...

— Da, i postoji zanimljiva priča o tome. Prva internetska slika koja je poslana u svijet bila je slika čajnika iz Cambridgea. To je postala kultna stranica i čajnik se sada prodaje za velik novac.

Koliko je snažan europski identitet u Britanaca u odnosu na nacionalni?

— Velika Britanija je u svakom pogledu čvrsto europska, kulturno, ali i gospodarski. Šezdeset posto našeg izvoza ide u Europu, a zemlje u koje najviše izvozimo su Njemačka, SAD i zemlje Beneluxa. Britanija igra vrlo važnu ulogu u Europskoj uniji, ali i na svjetskoj pozornici kao europska država. Britanija daje ključni europski prinos u brojnim mirovnim operacijama, od Bosne, Kosova i Makedonije pa do najnovije diplomatske i druge akcije u borbi protiv terorizma pokrenute nakon napada na Svjetski trgovački centar.

U britanskim novinama često se može pročitati o rastućem euroskepticizmu u Britaniji. Postoji dojam da je Europska komisija u Bruxellesu previše udaljena od naroda, da su institucije EU birokratizirane, i zato se naša vlada zalaže da se što više odluka donosi na lokalnoj razini. No, ako Europa želi ići naprijed, ona mora imati neka zajednička pravila, osobito gospodarska. U vanjskoj politici došlo je do velikog usklađivanja i povezivanja na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike. U Britaniji je europski identitet i generacijsko pitanje. Starija generacija tradicionalno se manje oduševljava Europskom unijom i našim bližim vezama sa EU od mlađih ljudi. Za to postoje i povijesni razlozi, a i činjenica je da su od šezdesetih sve učestalije razmjene studenata, mladi ljudi više putuju i više razumiju vrijednost međusobnog europskog povezivanja.

Koliko će na europski identitet utjecati uvođenje eura, pri kojem će gotovo sve Britaniji susjedne zemlje, od Irske i Francuske do Belgije i Nizozemske, uvesti zajedničku europsku valutu, dok će Britanci ostati pri nacionalnoj valuti?

— Razlozi zbog kojih se naša zemlje neće odmah priključiti euru gospodarske su naravi. Premijer i ministar financija smatraju da se prvo mora ispuniti pet uvjeta, među kojima je najvažnije usklađivanje britanske ekonomije s europskom, nakon čega će se održati referendum i Britanci će sami odlučiti o tome. Premijer je naglasio da bi do togla moglo doći do 2005.

Veliki broj Britanaca svake godina putuje u inozemstvu, više od pedeset milijuna, kako poslovno, tako i turistički. Kao vjerovatno svaka obitelj koja putuje, i moja ima gomilu kovanica svih različitih valuta i bit će sjajno imati samo jednu valutu koja će vrijediti svagdje i biti pouzdana poput dolara. Kad vozim automobilom od Londona do Zagreba, moram mijenjati valute četiri do pet puta.

Kako će se to odraziti na Sjevernu Irsku i njezin kulturni i svaki drugi identitet? U susjednoj Irskoj, što je jedina britanska kopnena granica, koristit će se zajednička europska valuta...

— Tamo gdje zemlje graniče s drugima uvijek postoje neke transgranične transakcije, službene ili neslužbene. No, Sjeverne Irska sastavni je dio Ujedinjenog Kraljevstva, to je tako voljom naroda i službena valuta ostat će funta.

Što se tiče proširenja Europske unije vlada određeni skepticizam među zemljama srednje i istočne Europe, jer se datum proširenja na istok stalno odgađa. Dakako, to ovisi i i o pripremama svake pojedine zemlje, a ne samo o volji Europske unije, no kada se realno može očekivati da će do proširenja i stvarno doći?

— Europska unija brzo se kreće prema sljedećoj fazi proširenja. Intenzivno se pregovara s dvanaest zemalja, a sa šest su već u vrlo naprednoj fazi. Europska komisija, zemlje članice i zemlje kandidati bit će ti koji će odrediti kada će do proširenja doći, no mislim da ćemo 2004. imati nekoliko novih članica Europske unije. Velika Britanija veliki je pristaša proširenja EU, kao i priključivanja Hrvatske kada se za to steknu uvjeti. Jedan je od glavnih problema što su ljudi u tranzicijskim zemljama odveć optimistični, što je posljedica i nerealnih obećanja koja su im dali njihovi političari o datumu ulaska u Europsku uniju. Ni za jednu zemlju ne bi bilo dobro da se priključi prebrzo, prije nego što prilagodi svoje gospodarstvo i provede reformske procese. No, EU se čvrsto odlučila za proširenje i mi u Hrvatskoj radimo sve što možemo u suradnji s vašom vladom da pripremimo vaše dužnosnike na to, što uključuje boravak većeg broja vaših ljudi u britanskim institucijama.

Velika Britanija nema granica sa zemljama koje apliciraju za članstvo, a nije ni članica Schengenskog sporazuma koji omogućuje slobodno kretanje strancima unutar zemalja potpisnica kad jednom uđu u zonu. Neće li proširenje ipak najviše utjecati na Njemačku i Austriju, kao članice EU u toj regiji, a manje na Veliku Britaniju?

— Za susjedne zemlje svakako će biti vrlo važan događaj kad uklone međusobne granične oznake i carinike. Sjajno je prolaziti kroz zemlje unutar EU između kojih nema granica. Velika Britanija želi da Europska unija bude jaka i proširenje ide u tom cilju. Od proširenja EU bit će dobiti u smislu proširenja tržišta, ali i troškova u smislu pomoći, i mi ćemo tu pomoći kao i druge zemlje, a Velika Britanija jedna je od zemalja koja najviše daje u proračun EU i za razliku od drugih zemalja ne dobivamo mnogo pomoći za nerazvijene regije. Pomoć koja danas ide nekim državama članicama nakon proširenja bit će smanjena jer će ići na istok.

Koje je za Veliku Britaniju značenje kulturne suradnje s drugim nacijama?

— Oduvijek smo bili otvoreno društvo i to namjeravamo i ostati. Želimo nastaviti obogaćivati našu kulturu inovacijama iz drugih kultura i nuditi naša nova kulturna iskustva drugima. Tijekom svog mandata osigurat ću, zajedno s British Councilom, da se kulturne veze između dviju zemalja znatno intenziviraju. Na obrazovnom planu imamo izvrsnu razmjenu ideja, a i sustav stipendija sve se više razvija. I ovogodišnje povećanje broja stipendija dobar je znak da se suradnja razvija ambicioznije nego ikad prije.

Razgovarao Zlatko Vidačković