Večernja scena još čeka gradsku potporu

Večernja scena još čeka gradsku potporu

Parsifala smo dali prevesti na engleski i tiskali prijevod zajedno s hrvatskom integralnom verzijom. Taj tekst već šaljemo po europskim kazalištima. Ljudi se javljaju, zainteresirani su, tako da mislim da samo mjesec dana nakon praizvedbe to djelo ide u novi život

S Vitomirom Lončar, glumicom i direktoricom kazališta Mala scena, razgovarali smo u povodu druge uspješne premijere na večernjoj sceni tog kazališta, gdje su nakon odlične Ljepotice iz Leenanea Martina McDonagha, uvjerljive i potresne priče o odnosu između kćeri i naporne stare majke (u ulozi je briljirala veteranka Nada Subotić, ostvarenjem koje podsjeća na ulogu Bette Davis u filmu Što se dogodilo s Baby Jane), prikazane Enigmatske varijacije Erica-Emmanuela Schitta, zanimljiva i nepredvidiva priča o starom piscu nobelovcu (Tonko Lonza), kojem u posjet dolazi mladi novinar (Boris Svrtan). Tako se ovo kazalište nakon niza vrlo kvalitetnih i nagrađivanih dječjih predstava uspješno vratilo kazalištu za odrasle.

Kako ste se odlučili i smogli hrabrosti ponovno pokrenuti seniorsko kazalište?

— Ljudi su zaboravili da je ovo kazalište pokrenuto ponajprije kao kazalište za odrasle. Konačno i otvoreno je predstavom Prava stvar Toma Stopparda. On je osobno došao u Malu scenu nekoliko dana nakon otvaranja dvorane (6. prosinca 1989), koju smo uredili vlastitim novcem i radom. Podsjećam da je Mala scena još jedino privatno kazalište u Hrvatskoj. Tom je ostao s nama i dan-danas je počasni član kazališta i naš prijatelj. Sljedeća predstava bila je Dvostruka nevjera, koju je režirao pokojni profesor Habunek, opet jedna velika predstava za odrasle i veliki uspjeh. Moram reći da smo 1990. i u proljeće 1991. godine igrali Dvostruku nevjeru svaki dan pred prepunim gledalištem, da smo predstavu snimili za televiziju i da smo imali uistinu velike šanse nametnuti se zagrebačkoj kulturnoj javnosti kao relevantni novi teatar, jedini komorni u Zagrebu. No, onda je počeo rat i kazališna publika jednostavno je nestala. Još smo relativno normalno igrali Letice i ljublist (Letice and Lovage) Petera Shaffera s Nevom Rošić i Nadom Subotić u proljeće 1992. godine, isto tako u Habunekovoj režiji, što je bila njegova posljednja režija u životu. Nakon toga uslijedila je Iluzija Tonyja Kushnera, baš kad je dobio Pulitzerovu nagradu za Angels in America. No, Iluziju smo već igrali u ratnim uvjetima, dijelili smo besplatne ulaznice i pokušavali na sve načine spasiti večernju scenu, ali ljudima nije bilo do kazališta.

Devedeset i pete napravili smo još jedan pokušaj izlaska u svijet kazališta za odrasle, Mametovu Oleannu, što je bio, priznajem, potpuno krivi potez, iako se Oleanna u tom trenutku igrala apsolutno u cijelom svijetu i punila blagajne. Mi smo je nakon deset izvedbi morali skinuti jer smo imali prazno gledalište. Naime, u nas je dio folklora da neki profesor studenticu primi za stražnjicu i da joj iznese nemoralnu ponudu. U cijelom svijetu to je nešto zbog čega se leti sa fakulteta, a u nas nikom nije bilo jasno u čemu je problem. To nas je pokopalo i tada smo bankrotirali. Nekako smo, vlastitim snagama, igrajući u golemim količinama dječje predstave, uspjeli postaviti kazalište na noge i vratiti dugove.

No, u našem društvu nitko vas ne priznaje kao nekoga tko zaista radi kazalište ako radite samo za djecu. Onaj koji radi za djecu kao da ne radi ozbiljan posao. Stoga smo mi sve vrijeme gledali i pratili seniorske predstave po svijetu, od New Yorka do Londona, i počeli devedeset i osme skupljati tekstove, počeli ih prevoditi i raditi neki svoj repertoar za koji mi mislimo da je urban i civiliziran i koji Zagrebu nedostaje. Devedeset i devete godine, kad smo mogli odmah postaviti četiri-pet komada, prevedenih, s riješenim pravima, tražili smo financiranje večernje scene. Bili smo nemalo iznenađeni kad smo od grada Zagreba dobili negativan odgovor, jer nam se činilo da je taj program toliko jak i toliko kvalitetan (s recentnim svjetskim tekstovima i sa zvijezdama hrvatskoga glumišta kao što su Nada Subotić, Tonko Lonza i Neva Rošić u podjelama) da se ne može odbiti. Mislili smo da će biti bolje druge godine, ponovno smo aplicirali, ali su nas ponovno odbili.

Je li nova vlast imala više razumijevanja za projekt?

— Kad je došla nova vlast, nakon 3. siječnja 2000, ona nas je na neki način uspjela prepoznati. Ali samo u segmentu kazališta za djecu. No, dogodio se paradoks. Mi smo prijašnjih godina dobivali između tristo pedeset i tristo osamdeset tisuća kuna godišnje za program koji se sastojao od dvije premijere i dvjesto izvedbi s reprizama. Nova vlast dala nam je petsto tisuća kuna za predstave za djecu, ali je za tih petsto tisuća grad tražio tri premijere i tristo pedeset izvedbi. Dakle, morali smo za sto dvadeset tisuća kuna povećanja napraviti jednu premijeru više i stotinu pedeset repriza više. U globalu dobili smo više novca, ali su oni od nas tražili mnogo više programa nego što smo do sada davali. Uz ugovor da imamo tih petsto tisuća, dobili smo i odgovor da će, ako krenemo s večernjom scenom i napravimo dobar posao, oni to valorizirati poslije i dodijeliti nam novac.

Budući da smo znali da je projekt na zdravim temeljima, krenuli smo u projekt večernje scene. Bili smo naivni. Izveli smo Ljepoticu iz Leeneanea, pa tiskali knjigu, izveli Enigmatske varijacije, pa tiskali knjigu, otkupili nova prava i nove tekstove dali na prevođenje. Ljepotica je imala premijeru 17. ožujka, a Varijacije 28. rujna, ali do danas nema novca za večernju scenu. No, u medijima je pisalo da smo dobili mnogo više novaca i da se sad žalimo. Dakle, tri premijere za djecu, dvije za odrasle, tri knjige i jedan CD, sve to za petsto tisuća kuna, a pritom smo odigrali ravno četiristo pedeset izvedbi od prvog rujna 2000. do prvog lipnja 2001. Zanima me tko to može izdržati!

Mala scena je danas, uprkos veliku uspjehu predstava na večernjoj sceni, ponovno pred bankrotom, jer za te projekte od države i grada nismo dobili ni lipe. No, budući da sam svjesna kako imamo program koji vrijedi, koji je zacrtan za sljedeće četiri godine, kako za djecu, tako i za odrasle, nadam se da će se to i prepoznati.

Koji su novi projekti za djecu?

— Nakon Tajni začarane šume i Parsifala sada se pripremaju Bizon i sinovi Pauline Mol, svojevrstan nastavak predstave Bok, čudovište iste autorice. Sljedeći projekt je Priča o oblaku, prva predstava koja će biti namijenjena djeci od godine i pol do pet. Za uzrast od pet do deset godina završavamo četvrti komad Zvjezdane Ladika Šuć-muć priča, nakon Tajni začarane šume, Rode i lisca i Varljivih priča. Za taj blok od četiri priče Zvjezdane Ladike snimili smo kompletnu glazbu na CD-ima i kasetama, a izdali smo i knjigu tekstova iste autorice Kazališne čarolije. Za one starije od devet godina otvaramo ciklus Priča iz Shakespearea i prvi naslov je Henrik V Ignacea Cornellissena.

Na večernjoj sceni u 2002. godini bavit ćemo se temom prijevare, ljubavne, bračne i svake ine. Već 9. veljače namjeravamo izaći s predstavom Oblik stvari (The Shape of Things) Neila LaButea, koja je u lipnju praizvedena u Londonu. Htjeli smo odmah početi raditi na tome, no dobili smo od agencije zahtjev da prvo mora doći brodvejska premijera. Druga predstava o temi prijevare bit će Love and Understanding, a treća Pinterova Prijevara (Betrayal). The Shape of Things priča je o mladim ljudima od dvadeset i dvije, dvadeset i tri godine, Love and Understanding o onima u dobi od tridesetak godina, a u Pinterovu komadu, koji je u nas igrao prije dvadeset i nešto godina, likovi su četrdesetogodišnjaci. Dakle, napravili bismo ciklus predstava o temi prijevare u svim generacijama. Naravno, ako prvo od grada dobijemo odgovor da će to financirati. Kao što znate, opet je došla smjena vlasti i svaki put ide sve iznova. Navodno bi se 1. siječnja trebali dobiti odgovori za programe i onda ćemo znati ukida li se večernja scena ili ostaje.

Uza sve svoje projekte i predstave izdavali ste uvijek i popratni materijal, a svaka vaša predstava popraćena je knjigama, kasetama, CD-ima...

— Što se tiče dječjih predstava, mi smo već prije pet godina uveli pravilo da svako dijete apsolutno mora dobiti program predstave. Imate slučaj da odete na predstave za odrasle, na neku reprizu, a program nitko ne kupuje jer im je svejedno i tko je na pozornici i tko je što glumio. Naša je pedagoška, edukativna obveza da svako dijete mora znati tko je što glumio, što je gledalo i koji su to ljudi radili. Dakako, to mnogo stoji, ali mi na tome ustrajavamo. Za Kraljevnu na zrnu graška napravili smo kraljevsku krunu, za Rodu i lisca program s poukom, za Varljive priče bojanku, a za Ja sam ja cijelu priču. Svaka škola i svaki vrtić koji kod nas kupi predstavu dobije audiokasetu ili CD na kojem je snimljena i cijela predstava. U dućanu Male scene imamo i lutke svih lica iz naših predstava. Tete iz vrtića uzmu lutke, imaju kasetu i djeca sama naprave predstavu, ono što su gledali mogu još jedanput izvesti, igrati ono čega se sjećaju, što im se svidjelo. Svaka predstava ima svoj plakat, tiskamo i posebne ulaznice, jer želimo zaokružen program.

Uza svaku predstavu večernje scene tiskamo i knjigu s kompletnim tekstom, a htjeli bismo i sve one tekstove koje smo igrali u prošlosti otisnuti. Parsifala smo dali prevesti na engleski i tiskali prijevod zajedno s hrvatskom integralnom verzijom. Tena Štivičić predstavila se tim projektom u Australiji, gdje je bio skup mladih pisaca Interplay. Taj tekst već šaljemo po europskim kazalištima. Ljudi se javljaju, zainteresirani su, tako da mislim da samo mjesec dana nakon praizvedbe to djelo ide u novi život.

Ja mogu danas odlučiti i reći ne, prestajem, mogu živjeti i drukčije, ali ne želim. Mi ulažemo novac koji se nikad ne vraća. Taj novac zapravo se ulaže u imaginarnu kulturu; za publiku koja će jednog dana doći u jedno kazalište za odrasle i reći da mu damo program, da ga zanima tko glumi u toj predstavi. To je ulaganje u opću kulturu, a nije ulaganje u moj posao, meni se to nikad ne može vratiti. Ako radim neki posao, onda taj posao mora biti napravljen u paketu. Onako kao što je to vani, u Royal Courtu na primjer. Hoću da takvo bude i moje kazalište.

Zašto ste krenuli u zakonsku zaštitu imena?

— Ja sam to već prije bila napravila, ali se zakon o tome promijenio. Mi smo počeli kao Mala scena, međutim sve više i više kazališta u Hrvatskoj otvara male produkcije, koje onda nazovu Mala scena. Sad imam spor sa HNK, jer je HNK nazvao svoju pozornicu za koju se još ne zna ni gdje će biti Mala scena Habunek. Uputila sam im i pisma i dopise, a i moj agent im se javio. Zaštitila sam ime jer jednostavno smatram da smo već postali trade mark. Osim toga na terenu smo nailazili na ljude koji se prodaju pod našim imenom. Postoji jedan nevjerojatan slučaj. Nazovem ja jednu školu i ponudim im predstavu, no oni mi kažu: Ne, vi ste nas prevarili, nećemo ništa od vas. Nakon nekoliko slučajeva pitamo jednu školu hoće li kupiti predstavu, no oni nam kažu: Pa imamo vas u srijedu. Kako to, tko glumi, pitam ja, a oni mi odgovaraju: Josipa Lisac i Boris Miholjević. Ja nazovem Borisa Miholjevića i napadnem ga, no on mi kaže da nema pojma o tome. I tako se Boris i Ivica Šimić upute na predstavu. U četiri sata ulazi jedna mlada dama i kaže: Dobar dan, ja sam Mala scena. Nato se Šimić digne i kaže: Ne, ja sam Mala scena, a tko ste vi. Ja sam umjesto Borisa Miholjevića, nato ustane Miholjević i upita: A tko je mene pitao je li mogu? A gdje je Josipa Lisac? Nije mogla doći, pa sam donijela kasetofon. Nismo mogli vjerovati! Kolegica je diplomirana glumica i kaže da joj programe prodaje prognanik iz Petrinje i mole nas da samo još to odrade, a pritom govore domoljubnu poeziju. Mlada kolegica počela je plakati, no mi smo tada shvatili da se jednostavno moramo zaštititi.

Prije dvije godine bila je izbila mala afera oko autorskih prava za Ljepoticu iz Leenanea. Pročitala sam da u Dubrovniku pripremaju izvedbu Ljepotice, za koju sam ja platila autorska prava. Nazvala sam Kazalište Marina Držića i rekla im da ne mogu igrati predstavu, ali ponudila sam im suradnju, koprodukciju. Idući dan u novinama je izašao naslov: Nudila mi je svog muža.

U pravnoj državi autorska prava su nešto što se ne smije zaobilaziti i nitko se ne može praviti da ne postoje. Autorska prava za dramska djela postoje od 1860. Nažalost, uvijek se čini da se ja neprestano bunim, da vičem bez veze, da sam u sukobu sa svima, a ja samo radim legalno. Uostalom, i do susreta sa Stoppardom došlo je tako da smo mi službeno tražili prava, pa je on navratio da vidi predstavu. Vaš uvaženi kolega Ciglar napisao je prigodom našeg spora s Dubrovnikom komentar kako se nada da će umjetnost pobijediti pravo! Ta rečenica pokazuje koliko se u nas u kazalištu još razmišlja na sasvim krivim osnovama.

Marijana Lisjak