Twin Peaks

U povodu repriziranja na OTV-u

Televizija (OTV) reprizira nekoć iznimno popularnu seriju Twin Peaks, proizvedenu 1990. i ubrzo potom i u nas prikazivanu i s velikim zanimanjem gledanu. O odjeku ovog novog prikazivanja nije lako govoriti: prokomentirana je u novinskim televizijskim rubrikama, ali su se gledatelji izgleda ipak odlučili za gutanje novih serija. Poneko reagiranje začuo sam jedino u svezi s njezinim naslovom. U ovim opasnim vremenima sve se čini znakovitim, pa kako ne bilo i ono što nam serija pruža i slovom i slikom — i ono Twins i ono Peaks.

Peyton Place devedesetih

U vrijeme nastanka serija je u SAD urnebesno prihvaćena, barem zbog originalnosti, no aplauzi su postupno ali sigurnom tempom počeli zamirati. Tako se među onima koji prate javno mnijenje, u TV vodiču M. Martina i M. Potter (Video Movie Guide 2001) ističe kako je i film, pilot (1989) serije, privukao golemu pozornost, nakon čega su počela nastupati razočaranja: oni koji nisu vidjeli pilot, epizode su doživjeli kao besmislene, a onima drugima i ambicioznijima ostalo je da razmišljaju o tome što se doista zbilo — budući da se misterij u priči tek polovično razrješuje.

Slično govori i The Guiness Television Encyclopedia (1995, autor Jeff Evans). Prepričavajući, seriju su najavile tolike fanfare da je početne epizode u SAD gledalo 35 milijuna gledatelja, broj koji se prema kraju serije neslavno smanjivao. Kriva je za to bila, veli Evans, i nevjerojatno zapletena priča koja se sve više rastakala u meandru onih sporednih, koje su pak privodile kraju u kojemu se nije dostatno suvislo odgovorilo na pitanje iz uvoda: tko je ubio Lauru Palmer? I tako je zapravo nastao, tvrdi s dozom razočaranja autor ove knjige od gotovo 600 stranica, Peyton Place devedesetih. Podsjetimo se: bila je to obiteljska serija, kao što je to u biti i ova u kojoj se dvojbe o ubojici Laure nakon zavirivanja u živote brojnih provincijskih obitelji pri kraju usredotočuju na njezina zločestoga taticu.

Dakle dvojbe oko ubojice nisu se baš razriješile ili riješenje enigme nije zadovoljilo, a to je ono što publika ne oprašta i ne treba joj ni najmanje zamjeriti, osobito ako se oko ubojstva podigne halabuka u početku serije i ako se serija žanrovski postavi kao detekcijska. Međutim žuđeno otkriće počinitelja zlodjela jedan je od najproblematičnijih sastojaka svih takvih filmova, sastojak koji je plašio i Hitchcocka, pa je on s vremenom sve više odustajao od takvih filmova, od filmova u kojima se prst koji je kružio po skupini sumnjivaca na kraju balade napokon uperi u nekog jadnog ljudskog stvora. Pa zašto baš on? I zašto se sve to tajilo u 100 minuta, odnosno do vraga i takav žanr! I, ne umnožavaju li se ti poetički problemi u televizijskoj seriji, odnosno što je dulja, postoji sve veća opasnost da će upiranje prstom biti sve neuvjerljivije, ali također da će odustajanje od rješenja prirediti još veće razočaranje? Naime, rješenje enigme uvjerljivo je jedino onda u takvim djelima kada se rekonstrukcijom unatrag utvrdi da su već ranije bile dane pouzdane ali ipak tada nedostatne indicije o počinitelju i da nas pripovjedač nije usmjeravao na krive tragove. Postići to sa serijom, dakako, teže je nego u jednom jedinom filmu, jer se sve epizode nužno ne gledaju, jer se kroz tjedne i mjesece zaboravlja, a repetitivni elementi mogu dosaditi. Ili: okrenimo problem za 180 stupnjeva — treba li TV serija ikada završiti?

Žanrovska metastaza

David Lynch (Divlji u srcu, Plavi baršun), uz Marka Frosta kreator i producent serije, režirao je, međutim, ovu seriju postupkom kojim se djelomično anulira potreba za konvencionalnim žanrovskim završetkom. Detekcijski započeta, ona se brzo počela žanrovskom metastazom obogaćivati. Kao u najučestalijem postmodernističkom pristupu, primjerice Tarantinovom, elementi drugih žanrova poslužili su kao retoričko osnaženje: s jednog pola počele su dopirati silnice filma strave, najčešće putem ingenioznog i integrirajućeg leit-motiva Angela Badamantea, a sa suprotnog groteske — kao što je to sam Lynch već isprakticirao u filmu Divlji u srcu. Također, mistery se miješao s elementima obiteljske sapunice (u koju su pak prodrli elementi formule seks i nasilje) što je vjerojatno najreprezentativniji televizijski hibrid. Napokon, protagonistu serije, istražitelju agentu FBI-a, počesto se u snovima objelodanjuju nove spoznaje, a uz taj pomalo nadrealistički dodatak vezuje se i njegovo poznavanje istočnjačkih mudrosti. I tako se istupila racionalna oštrica detekcijskoga filma, možda i zato jer nemamo previše povjerenja u snove, a ni u orijentalne detektive. Detekcijsko se, znači, i zataškalo.

Ukratko, serija je predstavljala spektakl u svakom pogledu, svaka je epizoda predstavljala bogati raznovrsni i začuđujući koktel, no upravo to njezino svojstvo, svojstvo koju je svaku epizodu činilo atraktivnom počelo je još više pojačavati želju za plauzibilnim i efektnim završetkom, dostojnim pruženog spektakla. I tako se, gledajući i iz perspektive Lynch-Frostovoga kreatorskoga dometa, opet vraćamo vrtnji u istom krugu neispunjenog očekivanja.

Postmodernistička serija

I još nešto o nekadašnjem prijemu serije u nas. Koliko je ona postmodernistička ili nije, ona se u nas prihvatila kao prva postmodernistička serija. Govorilo se s oduševljenjem o citatima (konvencija svih žanrova i tipičnih dramskih situacija) i o ironijskom pa i ciničnom odmaku — stil koji su neki zadržali zauvijek pa ih u tome ni rat nije mogao omesti. Gledatelji su se, naime, prisjećali brojnih filmova i žanrova, i to su prisjećanje doživljavali kao dokaz svoje gledateljske erudicije i superiornosti. U tome su najviše zadovoljstva dakako imali filmski kultisti koji su u svojim gledateljskim zalihama nalazili mnoge asocijacijske potpore, a to ih je malko otuđilo od prosječnih gledatelja, onih koji će uvijek dočekati nove filmove i serije s nedvosmislenim završetkom.

Ovaj déja-vu tek je načeo niz pitanja na koje nije lako naći odgovore, i upravo zato u ovom završetku bez raspleta treba pozdraviti televizijsko repriziranje jedinstvene serije Twin Peaks.