Tragovi dima, vatre i kiše

Tragovi dima, vatre i kiše

Glagoljski fragmenti Ivana Berčića u Ruskoj nacionalnoj biblioteci; knj. prva: Faksimili, knj. druga: Opisi rukopisa, priredila Svetlana O. Vialova, izd. HAZU, Ruska nacionalna biblioteka u Petrogradu, Staroslavenski institut u Zagrebu, Zagreb, 2000.

Istraživači glagoljičke sastavnice hrvatske srednjovjekovne književnosti zadovoljno trljaju ruke: konačno im je lako dostupna zbirka glagoljičnih fragmenata Ivana Berčića, odnosno 154 fragmenta napisana u razdoblju od 13. do 16. stoljeća koje je slavni Zadranin prije stoljeće i pol počeo skupljati i činio to četvrt stoljeća »marljivo, strpljivo, s ljubavlju, poštovanjem i uz odricanja« (Anica Nazor). Tako nam se vraća najpotpunija zbirka glagoljičnih tekstova izvan Republike Hrvatske. Na samom početku htio bih spomenuti one najzaslužnije za taj kulturni pothvat. To je u prvom redu Svetlana O. Vialova, viša znanstvena suradnica Odjela rukopisa Ruske nacionalne biblioteke u Petrogradu. Ona je, da bi posao obavila što bolje, u tri navrata boravila u Hrvatskoj. Željela je upoznati tekstove i ambijente koji bi joj mogli pomoći da uveća svoje razumijevanje oštećenih i nestalih mjesta u Berčićevoj zbirci, ali i da bolje upozna osobu Ivana Berčića. Naravno, ni sama ne bi mogla izbrojiti sate, dane, godine koje je provela i probdjela nad starim hrvatskim glagoljičnim tekstovima. Teško ćemo se iole dostojno odužiti njoj i malobrojnima sličnima koji svoj radni vijek stavljaju u službu proučavanja naše kulture. Veliko priznanje zaslužuje i akademkinja Anica Nazor, ugledna hrvatska paleoslavistica, ne samo za vrlo obavijesni predgovor ovom izdanju, nego i za iznimne napore koje je uložila da uvjeri one koje je trebalo uvjeriti da je ovakvo izdanje itekako potrebno i da poslije bdije nad svakom snimkom i nad svakim retkom. Ovakvo izdanje zahtijeva vrhunsku tehniku i snimateljsko znanje, pa čestitke idu i Hrvatskom državnom arhivu, posebno voditelju Središnjega laboratorija za fotografiju, mikrografiju i reprografiju Zvonimiru Baričeviću, koji se s aparatima otputio iz Zagreba u Petrograd i svoj posao obavio tako da su snimke kadšto čitljivije od originala! Naravno, mnogo ih je pomoglo: imena su im sačuvana u ovoj prelijepoj knjizi, posebice u uvodnoj riječi Anice Nazor.

Tko je bio Ivan Berčić?

Berčić se rodio (1824) i umro (1870) u Zadru. Vrijeme njegova života i rada vrijeme je snažnih nastojanja da se dokaže kako je staroslavenska služba Božja pravo, a ne samo povlastica hrvatskih katolika. Berčić je završio teologiju u Beču, a u rodnom je gradu predavao glagoljašku liturgiju i staroslavenski jezik. Razumije se da je bio itekako pozvan da radi na oživljavanju glagoljaške tradicije u Dalmaciji, a kako je to radio najbolje svjedoči Vatroslav Jagić, koji ga je nazvao uskrisiteljem glagoljice u Dalmaciji. Radio je i poticao druge da rade. Do njegovih tekstova samo su rijetki slavisti vidjeli kako izgleda uglata, hrvatska glagoljica. Kada se u Pragu 1859. pojavila njegova Chrestomathia, vidjeli su je mnogi. Drugo izdanje te knjige otisnuto je 1864. pod naslovom Čitanka staroslovenskoga jezika. Očito je želio proširiti krug onih koji poznaju glagoljašku tradiciju. Uostalom, i za svoje je učenike 1860. napisao Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig. Volio je zahtjevne zadaće: nastojao je izdati staroslavensku Bibliju na temelju hrvatskoglagoljskih tekstova: od 1864. do 1871. otisnuto je u Pragu pet svezaka pod naslovom Ulomci Svetago Pisanie vethago i novago zaveta. Naravno, skupljanje originalnih starih tekstova smatrao je osobito potrebnim i važnim poslom.

I zbirke imaju svoju sudbinu

Imao je Berčić samo dvadeset i četiri godine kad je počeo skupljati glagoljične tekstove: bilo je to one godine koju udžbenici iz povijesti zovu burnom — 1848! I skupljao sve do svoje prerane smrti: umro je kad mu je bilo četrdeset i šest godina! »U Berčićeve ruke glagoljski su fragmenti dospjeli najvećma u sekundarnoj službi — kad su svojom pergamenom služili kao omoti ili kao građa za omote rukopisima i drugim knjigama. Neki su se fragmenti kao i knjige čuvali na kuhinjskim policama, na otoku Krku nazivanima napama... Police su bile izložene dimu, nerijetko i kapljama kiše iz dimnjaka, pa rukopisi koji su se nalazili na takvim policama nose tragove dima, vatre i kiše«, podsjeća nas Anica Nazor na konstatacije Ivana Milčetića. No Berčić nije skupljao samo fragmente, nego se sigurno još više radovao cjelovitim rukopisima. U zbirci koja je dospjela u Petrograd nalazi se i pet takvih rukopisa, a najpoznatiji je među njima primjerak najstarije hrvatske tiskane knjige Misala po zakonu rimskoga dvora ( 22. II. 1483). Među jedanaest sačuvanih primjeraka taj iz Berčićeve zbirke najpotpuniji je! Od tri sačuvana primjerka senjskoga Misala iz 1494. jedan je u toj zbirci! I dokazi riječkoga glagoljaškoga tiskarstva koje je vodio Šimun Kožičić Benja nalaze se u njoj.

Kada je Ivan Berčić umro, njegov otac Mihovil ponudio je zbirku tadašnjoj JAZU. To je bio normalan potez jer je njegov sin od 1867. bio njezin pravi član. Nije se našlo šesto forinti ni u Akademiji, niti je državna vlast iskazala spremnost da pomogne. Ni Narodni muzej u Pragu nije imao novaca, ali je preporučio zbirku Carskoj javnoj biblioteci u Petrogradu, za koju tražena svota nije bila prevelika. Berčićeva zbirka našla se 1874. u Rusiji. Zbirka koja se sastoji od već spomenutih pet cjelovitih tekstova i 154 fragmenta ima i 53 kurzivna teksta (glagoljica, bosančica i latinica), za koja je tek Svetlana O. Vialova ustanovila da su dio Berčićeve zbirke. Oni su stigli zajedno s drugim dijelovima zbirke, ali se nisu nalazili na popisu koji je napravio Berčićev otac Mihovil pa se nisu ni spominjali u opisima kao dio Berčićeve zbirke.

Stara filologija i nova tehnika

Pred nama je doista reprezentativno izdanje. Knjiga Faksimila donosi preslike 154 već višeput spomenuta fragmenta. Ispred snimaka nalaze se uvodna riječ Anice Nazor i predgovor Svetlane O. Vialove. Snimke su trijumf suvremenih tehničkih mogućnosti. Svatko tko ima knjigu u funkcionalnom smislu kao da posjeduje originale. Po sadržaju to su većinom misalski i brevijarski tekstovi, ali ima i nešto neliturgijskih. Uz tu knjigu objavljena je i knjiga Glagoličeskie fragmenty Ivana Berčiča — Opisanie. U njoj nalazimo uvodne tekstove iz prve, sada na ruskom, ali i kompletan opis svakoga fragmenta. Opis nas informira o sadržaju teksta, o njegovoj (ne)potpunosti, o njegovim paleografskim osobinama. Uvijek se navode početak i kraj. I kao što se, dok gledamo snimke, divimo majstorstvu onih koji znaju optimalno iskoristiti suvremene tehničke mogućnosti, tako se, dok čitamo opise, divimo majstorstvu u staroj znanosti — filologiji, posebice tekstologiji. Svetlana O. Vialova uvelike je nadmašila svoje prethodnike u opisivanju zbirke i svoj dugogodišnji rad okrunila na najljepši mogući način.

Umjesto zaključka

Našim knjigama pisanim i otisnutim glagoljicom ponose se mnoge inozemne biblioteke. Zanimljivo bi bilo na karti svijeta ucrtati samo ona mjesta u kojima se nalazi po primjerak ili po više primjeraka naših glagoljičnih knjiga i rukopisa. Bila bi to prilično gusta mreža koja bi nam ponešto rekla ne samo o našoj kulturnoj nego i o našoj političkoj povijesti. Većinu tih knjiga nećemo nikad vratiti u domovinu jer su putovi povratka složeni i skupi. Možda stoga treba nastojati da na tehnički najbolji način preslikamo barem one najvažnije knjige i tako ih djelotvorno uključimo ne samo u obzor naših znanstvenika, nego i cijele kulturne javnosti. To se upravo dogodilo sa zbirkom Berčićevih fragmenata i zato zaslužuju priznanje i ustanove i pojedinci koji su pomogli da se to dogodi.

Stjepan Damjanović