Teatrološka cjelina

»Dometi«, znanstveno-kulturna smotra, gl. urednik Darko Deković, br. 1-4, Matica hrvatska Rijeka, 2000.

O novim »Dometima« — jedna loša i jedna dobra vijest: financijske su (ne)prilike uvjetovale da od ovoga broja nadalje ovaj riječki časopis postane tromjesečnik, s napola smanjenom nakladom, kao i smanjenim brojem stranica; no, dobrodošla novost, također uvedena od ovoga broja, noseća je tematska cjelina za koju će se odabirati vrijedni stručni tekstovi vezani uz neku temu, a uređivat će je gost-urednik. Ana Lederer urednica je prve takve cjeline, u kojoj su objavljeni teatrološki tekstovi o temi suvremene hrvatske drame u osamdesetim i devedesetim godinama (prezentirani i na istoimenom znanstvenom savjetovanju u ožujku 2000).

Gost urednik

Obrada teme u tekstovima sedamnaest autora kreće se unutar tri zadana tematska bloka pa će jedni hrvatsku dramu razmatrati u kontekstu hrvatske književnosti, dok će se druge dvije skupine tekstova baviti kazališnim izvedbama, kako na hrvatskim tako i na inozemnim pozornicama. Književno-povijesno značenje mlade hrvatske drame razmatra Adriana Car-Mihec, pišući ponajprije o teorijskim problemima proizašlim iz nejedinstvene uporabe terminologije u književnoteorijskim i teatrološkim studijama, u čemu djelomično leži i razlog nepostojanja relevantne periodizacije. Zanimljiv tekst Dubravke Vrgoč govori o prijelomu u dramskom rukopisu osamdesetih i devedesetih godina koji obilježava tzv. estetika odsutnosti, odnosno brisanje bilo kakve ideologije i povlačenje pisaca u vlastite dramske svjetove. Milovan Tatarin analizirat će problem tretiranja povijesti u Brešanovim Utvarama, kako u tekstu tako i u uprizorenju drame, a Katja Bakija u dramama Luke Paljetka pronalazi specifičnost njegove otvorene dramaturgije. Šnajderova Nevjesta od vjetra za Sibilu Petlevski kvalitativna je rijetkost, kako po obratu od uvriježene patrijarhalne podjele i postavljanju ženske uloge kao općeljudske, tako i po tematiziranju pojedinca i punine duše, neobičnom za postmodernizam. Ocijenivši Senkerovu Pintu najvažnijom kajkavskom pojavom nakon Matijaša grabancijaša dijaka, Denis Peričić upušta se u analizu kajkavskih ishodišta te drame. Dramama Mire Gavrana bavit će se Sanja Nikčević, koja u njima nalazi obilježja koja čine temelj dobra kazališta, te Gordana Muzaferija koja analizira Gavranovu obradu antigonskog motiva u kojoj se semantika mita preobražava u semantiku apsurda. Analizama drama bavit će se i Jagna Pogačnik, koja piše o postmodernizmu u rukopisu Pave Marinkovića, te Borislav Pavlovski, koji analizira uporabu slenga u drami Dobrodošli u plavi pakao Borivoja Radakovića. O žanru teodrame koja u 20. stoljeću doživljava obnovu te tretiranju toga žanra u domaćim dramama piše Darko Gašparović, zaključujući kako se teodrama, osim u rijetkim iznimkama, gotovo i ne javlja u cijelosti. Kritički se osvrćući na situaciju u suvremenom hrvatskom kazalištu Igor Mrduljaš kao glavni nedostatak navodi nepostojanje suradnje između dramskih pisaca i kazališta. U tekstovima o suodnosu hrvatskoga kazališta i drame s inozemnima tematizira se talijanska drama riječkoga HNK (Sandro Damiani) te prisutnost hrvatske drame na bosanskohercegovačkim (Gradimir Gojer), slovenskim (Blaž Lukan) te slovačkim (Ján Jankovič) pozornicama.

Preostali dio časopisa sadržava nekoliko raznorodnih ogleda, od kojih se može izdvojiti prikaz izložbe Sirija-kolijevka civilizacije Huseina Kadića, te tekstovi Jadrana Zalokara o pitanju filozofskog i duhovnog odgoja danas. Broj završava pregledom aktivnosti riječke Matice hrvatske tijekom 2000.

Kvalitetu »Dometa« sačinavaju ponajprije brojni izvorni znanstveni radovi, koji na taj način postaju šire dostupni i vrijedan izvor podataka za sve koji se bave određenom problematikom.

Ljubica Anđelković