Svako vrijeme ima svoje tabue

Konac dugog toplog pa i politički vrućeg ljeta 1971. donio je sve češće i žešće napade na Maticu hrvatsku kao leglo šovinizma. Imputirali su joj nedopustivu ulogu političke stranke koja okuplja Hrvate nacionaliste. Odjeci te atmosfere jasno se vide i na stranicama »Hrvatskog tjednika«. Pomalo me tuga obuzima kada danas čitam Gotovčev uvodnik »Tjedniku« od 20. kolovoza pod naslovom Razlozi otpora novom... U namjeri da bude praktično-politički učinkovit, Gotovac se koristi svojim stvarnim spisateljskim sposobnostima da bi napravio sugestivnim i istinitim ono što nije stvarno i u što ni sam ne vjeruje! Njegov napor (kao i mnogih drugih u to vrijeme!) sastojao se u tome da se priča tako složi da zadovolji sve tadašnje tabue te da se zabrtve sve pukotine kroz koje bi provirivala vlastita nevjerica! »Oni koji su 1948. godinu (godina velikog razlaza Tita sa Staljinom, op. a.) smatrali samo trenutnom herezom — piše Gotovac — i smatrali je kao razaranje socijalizma, sada su razočarani... Naši unitaristi pristaju na održavanje socijalizma u neprestanoj opasnosti. Oni tako priznaju njegovu nemoć pred tradicionalnim pitanjima, njegovu nesposobnost da riješi elementarne sporove iz građanskog nasljeđa.« Autor, očigledno, računa s tim da unitaristi ne smiju priznati nesposobnost socijalizma te da bi to mogla biti psihološka ucjena koja će otvarati prostor našim nastojanjima! »Sve se prikazuje, nastavlja Gotovac, kao restauracija tradicionalnih nacionalnih zahtjeva... Slučaj našeg socijalizma (kurziv V. V.) spao bi tako na slučaj anakronizma. Napadi na Hrvatsku samo prikrivaju veliku diverziju protiv naše uloge u svijetu!« Tko bi mogao naslutiti da će čovjek koji ovako piše o našem socijalizmu, biti proganjan kao kontrarevolucionar i nacionalist svega nekoliko mjeseci poslije!?

Klevetanje Matice

Da su pritisci na Maticu veliki, jasno je iz članka njezina predsjednika Ljudevita Jonkea. U tekstu naslovljenu Slovo o Matici hrvatskoj Jonke je jasan i odlučan: »Naša javnost treba da zna da je naša Matica košnica konstruktivnih planova (ali) odbijamo objede o šovinizmu... Uostalom, kada bi Matica hrvatska bila šovinistička ustanova, mogu reći za sebe i ostale svoje drugove da ne bismo u njoj proveli ni jednog dana. Čim bi se o tome uvjerio, ne bih u njoj bio predsjednik ni 24 sata... Velika je nepravda što se na nju nabacuju tolike klevete... Bolje bi bilo reći da nam Matica nije potrebna, nego je ovako sramotiti uoči 130. obljetnice njena postojanja!« Od životne je važnosti, dakle, bilo od sebe odbaciti objede prije svega za šovinizam, a zatim, u drugom planu (!), bila je privrženost socijalizmu. Predsjednik Matice Jonke, kao što vidimo, to čini izrijekom, a Vlado Gotovac utječe se sofisticiranijem postupku s većim ambicijama.

Tih dana uznemirava duhove i »Kritika«, dvomjesečnik Društva hrvatskih književnika. U okviru teme O hrvatskoj državnosti — jučer i danas objavljena su tri rada. Tu je najprije tekst Franje Tuđmana Stjepan Radić i hrvatska državnost, slijedi Elaborat o hrvatskom pitanju Ante Trumbića iz 1932. Treći i politički najatraktivniji (u onom trenutku, naravno!) legendarni je tekst Smiljane Rendić Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Tu je i Hrvoje Šošić s tekstom Besprimjerne obmane ili Hrvoje Šošić u Genexu, u kojem, nakon knjige Za čiste račune, koja već od naslova sugerira svoju svrhu, nastavlja »polemički raskrinkavati eksproprijatore radničke klase i eksploatatore hrvatskoga naroda«, kako između ostalog stoji u tekstu punom optužujućih argumenata.

Zadrtost unitarista

Sva tri teksta o hrvatskoj državnosti tipična su glede odnosa prema tabuima svoga vremena. Pozivajući se na Radića koji je još 1898. tvrdio da je »nastupilo vrijeme da cio narod počne misliti na državnu samostalnost« i »da političke ideje valja tražiti u vlastitom narodu«, Franjo Tuđman neće propustiti dodati da Radić pod »vlastitim narodom podrazumijeva i Hrvate i Srbe u Hrvatskoj«... Najteže riječi na račun zajednice sa Srbijom stavljaju se u usta Anti Trumbiću. Dovoljno je vidjeti neke međunaslove, Hrvatski narod izvan zakonâ, Diktatura 'rješava' hrvatsko pitanje, Hrvati su raja... Elaborat Trumbić završava riječima: »Hrvatski je program ovaj: Hrvati ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu s vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava!« Time se posredno nadovezuje na prethodno spomenut stav Stjepana Radića, jer ukazuje na tada važeću razliku između Srbijanaca i Srba (u Hrvatskoj!). A kontroverznim mijenama u vremenu govori i ova Trumbićeva tvrdnja: »Nikad u Srbiji nisu htjeli niti čuti za 'Jugoslaviju' odbijajući to ime kao austrijski izum i atentant na srpstvo«...

Diskurs Smiljane Rendić u trećem prilogu jasno ukazuje na promjene koje su nastale četrdeset godina nakon Trumbića. Nema više Srbijanaca. Ostali su samo Hrvati i Srbi. Pomiješani, a nespojivi...

Vlado Gotovac je uzalud pokušavao hrvatsko preporodno gibanje staviti u funkciju »našeg socijalizma«. Jer zadrtost je štitila unitariste, a osobito borce NOR-a (Narodnooslobodilačkog rata) od mogućnosti da prihvate takav aspekt događaja. Nisu se dali zbuniti tvrdnjom da »napadi na Hrvatsku samo prikrivaju veliku diverziju protiv naše (jugoslavenske!, op. a.) uloge u svijetu«! Oni naprosto nisu vjerovali da se iz hrvatskog nacionalizma može izleći — osim kakvom čarolijom — prilog jugoslavenskoj ulozi u svijetu! Toga je, vjerujem, bio svjestan i Gotovac pa će iskreno reći negdje u devedesetim godinama: »Oni bivši, komunisti, su me proganjali i zatvarali tvrdeći da sam im neprijatelj. U redu, pa i bio sam im neprijatelj! Ali zašto me ovi danas (HDZ) napadaju tvrdeći da sam neprijatelj!?« Novi tabui opet su limitirali politički obzor.