Šparemblekov trijumf

Šparemblekov trijumf

Gospodin koji se kao plesač i koreograf već pedesetak godina upisuje u povijest baleta ponovno nas je iznenadio neopterećenom zrelošću misli, svježinom pokreta, dinamikom igre i veličinom scenske slike

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu krenuo je u novu sezonu (u kojoj, podsjetimo se bilježi i 125 godina postojanja) rijetkim i iznimnim događajem: praizvedbom Johannes Faust Passion Milka Šparembleka. Gospodin koji se kao plesač i koreograf već pedesetak godina upisuje u povijest baleta ponovno nas je iznenadio neopterećenom zrelošću misli, svježinom pokreta, dinamikom igre i veličinom scenske slike. Ali krenimo od početka.

Faust na latinskom znači: blagoslovljen, sretan, povoljan. Mitski, europski je Faust traganje za srećom spoznaje, težnja za obećanim (sebe)ostvarenjem. Naslov Johannes Faust Passion Šparemblekova je sintagma. Nastala je po zvuku i asocijaciji, ali i nosi mnoga značenja. Balet, odnosno koreodrama u dvanaest scena, glazbeno je uokviren Bachovom Mukom po Ivanu. Šparembleka na zanima božanska, Kristova muka. On se bavi ljudskom — mukom po Faustu. Životom uokvirenim mukom rađanja i smrti, i najvećom mukom sumnje u smisao.

In medias res

Bez uvoda, početak je in medias res, sa žestinom slike, zvuka i pokreta. Mehr Licht! Više svjetla! Vape mudri starci. Gdje je tajna života? U gornjem je lijevom kutu krevet s beživotnim tijelom (kao Sat anatomije) bivšeg čovjeka. Iznad njega lebdi fetus nekog budućeg. Naprijed desno je Faustov kabinet. Knjige, računi, zapisana znanja, sve nedovoljno uzbuđenu umu staraca koji plešu između mrtvaca i knjiga, ispred priviđenja obnažene mlade žene. (Njihov je ples sa štapovima između ostalog i pun humorističnih detalja...)

Okretanjem Faustova podija otkrivamo još nečiju prisutnost. U zlatnom naslonjaču sjedi vladar tame. To nije Goetheov duhoviti Mefisto kojeg toliko rastužuje vječna ljudska bijeda da mu se ni mučit više te jadnike ne da. Šparemblekov Mefisto, u liku Ilira Kernija lijep je, hladan, crni anđeo. Netko je tražio više svjetla? Lucifer, Svjetlonoša, nudi ga na svoj način.

Faust prihvaća savez. Ples pomlađenog Fausta, u izvrsnoj interpretaciji Staše Zurovca, ponovno je otkrivanje vlastita tijela. Zurovčeve su geste i snažne i nježne, plijeni mekoćom kretnje čija muževnost nije upitna. Duet s Milkom Hribar (Margareta) plesna je poezija izvedena rječnikom modernoga baleta, ali obogaćena elementima suvremenoga plesa. Suptilnost izvođenja pojačana je nizom malih toplih detalja, sitnih doticaja, usputnih oslanjanja, a Margareta se tijekom plesa pretvara iz prestrašene srne u mače koje se predano stisne u Faustovu krilu.

Superiorna Lilit

Dojmljiva je i lijepa bijela djevojačka scena s velikim visećim plahtama. Pijana Taverna šarena je i zahuktana, duhovita već u ideji plesa s pričvršćenim partnerima — lutkama i u zraku visećim stolovima i stolicama. (Ne smetaju plesačima, ali ih smještaju u zadani prostor — jedno od niza sjajnih scenografskih rješenja Nenada Fabijanića).

Šparemblek u svoju interpretaciju Fausta uvodi još jedan, superiorni glavni lik: Lilit. Sinegdohu vještičjeg ženstva (kako je definira Ante Stamać) sigurno igra Almira Osmanović, ali ona je u autorovu konceptu i u izvedbi nešto više od vještice. Lilit je fatalnost, sudbina, koja povezuje priču i likove poput Dame u crvenom iz Pjesama ljubavi i smrti; ona je Mefistova suradnica, aktivni princip, špilja i baklja, priređivač zamke, kob. Znakovit je u pokretu za nju motiv velikih koraka po zraku. Uz Mefista i Lilit skakuću demoni Suzane Bačić i Olje Jovanović: razigrani animalistički pomagači zla. Pomalo nestašni veselo se ubacuju u nove situacije — vražja djeca.

I dok prvi dio uglavnom slijedi idejnu nit Goetheova predloška, drugi dio Johannesa Fausta vrlo intrigantno rješava više pitanja. U sceni Valpurgine noći (koju je, dakle, moguće izvesti i bez neukusne vulgarnosti!) rađaju se novi ljudi. Žene rađaju i podižu djecu — muškarce. Ples majki, djevojaka i mladića prekidaju Mefisto i Lilit. Uz Faustovu asistenciju nagovaraju ih i oduševe za rat. (Samo se jedan mladić vraća.) Ta slika kao da je (uvijek aktualna) posveta antologijskom antiratnom baletu Kurta Joossa Zeleni stol.

Nevjenčana mati, Margareta, nosi zmijsko jaje. Izgubljena i suluda zakopava ga. Otkrivaju je kao čedomorku i optužuju ljudi-maske. Čopor ljudi nahvao, s obrazima od mojemuče, od papagala, od žvirata i barbaćepa, razmahao se scenom, ugurao nemoćnu djevojku (nazbilj!) u kavez i bacio u dim. (U Faustu nema Isusa ili nekoga tko bi u njegovo ime pozvao one bez grijeha da prvi bace kamen!) Margareta će još otplesati jedan ples sa svojim Faustom, ali s brnjicom na ustima.

Sjajna glazba

Sve te scene sve se brže kovitlaju; Faust nema više snage, gomila ga zanosi poput krpenog lutka, da bi nas finale početnom snagom Bachove muke vratio u prvu scenu. Faustovo je tijelo beživotno na krevetu, a Mefisto i Lilit sjedaju u zlatni naslonjač koja se okreće. Čiji je to radni kabinet? Tko će upasti u istu zamku tražeći Mehr Licht?

Glazba nepoznatih srednjovjekovnih autora koju je Šparemblek godinama sakupljao po cijelom svijetu pravo je otkriće. (Neven Frangeš ovdje je više samozatajna osoba koja diskretno popunjava glazbene međuprostore.) Snažna poput Carmina burana, ali s više nijansi i bogata ugođaja, pokreće i emotivno nabija tijela plesača i dramske odnosno lirske situacije. Oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza i kostimografija Ike Škomrlj uz suradnice Dženisu Pecotići Barbaru Bourek također su maksimalno slijedili i potkrijepili autorov koncept. Kao i svi izvođači, koji su uvježbano i predano izveli balet.

Na kraju: ima li uopće svjetla? Ima, život je lijep, rekao je u jednom razgovoru Milko Šparemblek. I zato je vjerojatno drugim dijelom protrčao u plesnom duetu zaneseni sretni par (Edina Pličanić i Andrej Barbanov). Uz dovoljno ljubavi i malo sreće izbjegli su i Lilit i Mefista i maske. (Vidjela ih je samo tužna Margareta.) I kad već stalno zapinjemo o Novi zavjet nakon iskustva Fausta i u nadi sretnog para rado si ponavljam Sv. Pavla: kada bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih...

Maja Đurinović