Smještanje galerijskog identiteta

Smještanje galerijskog identiteta

Galerija Rigo u svom raznovrsnom umjetničkom programu, usmjerenu prikazivanju djela suvremenih umjetnika, od 1995, kada je galerija otvorena, predstavila je djela Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka, Getulija Alvianija, Damira Stojnića, arte i povera, konceptualista, Kennetha Snelsona

Istarski Novigrad mjesto je zanimljive, čak i zagonetne prošlosti čije su anale ispunile povijest biskupije, legenda o lokalnim mučenicma Pelagiju i Maksimu, a od projekata novijeg datuma važan je arhitektonski natječaj za smještaj lapidarija.

No, razlog da se ovoga ljeta posjeti Cittanova bila je izložba Prisutnost Novih tendencija 1961-2001. u Galeriji Rigo, smještenoj u istoimenoj gradskoj baroknoj palači.

Izložba je zajedničko ostvarenje umjetnika Ivana Picelja i Getulija Alvianija te njihove višegodišnje suradnice, povjesničarke umjetnosti Jerice Ziherl, voditeljice Galerije Rigo. Da bi se upotpunio krug, Ješa Denegri potpisao je predgovor kataloga, u kojem su objavljena i pisma nekih od suradnika Novih tendencija, umjetnika Enza Marija i Julija Le Parca te najpoznatije francuske grupe GRAV-a (Groupe de recherche d'art visuelle).

Svaki od predstavljenih umjetnika, poznatih kao sudionika važnih zagrebačkih izložbi Novih tendencija — Vojin Bakić, Gianni Colombo, Hugo Demarco, Gerard von Graevenitz, Francis Hewitt, Gianfranco Lanimarca, Kenneth Martin, Piero Manzoni, Bruno Munari, Dieter Roth, Paolo Scheggi i Paul Talman — zastupljen je jednim djelom. Tako su maleni prostor galerije oživila djela istaknutih umjetnika.

Međunarodni predznak

Na jedan ili drugi način, ti umjetnici povezani su s fenomenom Novih tendencija, priznatog kao umjetnički pokret, koji je dvadesetak godina, počevši od 1961, obilježio razdoblje europske poslijeratne umjetnosti. Kao i sva avangardna kretanja, za pokret Novih tendencija bio je naglašen njegov internacionalni predznak. U tom se razdoblju u tadašnjoj gornjogradskoj Galeriji suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti), reklo bi se na pravom mjestu i u pravo vrijeme, održalo pet izložbi Novih tendencija (1961, 1963, 1965, 1968 i 1973). Bile su koncentrirane na problematiku plastično-vizualnih istraživanja, polazeći od načela konstruktivizma, Bauhausa i De Stijla, preko uporabe novih vrsta materijala (jedna od njih i svjetlo), istraživanja veza između umjetnosti i kompjutora, typoezije, radilo se i na ambijentima. Naime, rezultati istraživanja tih umjetnika ušli su našu svakodnevicu putem televizijskih ekrana, grafičkog dizajna, pa i scenografije, te se uvukao u gotovo sve pore današnjega našeg vizualnog identiteta. Tek je posljednja izložba 1973. najavila smjenu generacija i početke izlaganja konceptualne umjetnosti.

Tako je Zagreb glasio kao jedan od epicentara koji su odašiljali pozitivne vibracije novih umjetničkih kretanja, izlažući eksperimentalna djela uglavnom umjetnika iz zapadnoeuropskih zemalja, a bilo je uobičajeno i predstavljanje u okviru grupe, primjerice talijanska grupa Enne, Mid iz Milana, ruskog Dviženija, Anonima iz Sjedinjenih Država.

Pokretu prethodi još jedan čuveni fenomen poslijeratne povijesti umjetnosti, EXAT 51 (Eksperimentalni atelier 51-Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vlado Kristl, Ivan Picelj, Zvonimir Radić, Vjenceslav Richter, Božidar Rašica, Aleksandar Srnec i Vladimir Zarahović) koji se u početku pedesetih suprotstavio tada dominantnom socijalističkom realizmu, te kao jedno od temeljnih polazišta zauzeo se za borbu za legaliziranje apstraktne umjetnosti, zauzimajući se putem manifesta za sintezu likovnih umjetnosti te eksperimentalni karakter djela. Egzatovci su primili i poziv da izlažu na VII Salon des Réalités Nouvelles, autonomni neslužbeni nastup na izložbi apstraktne umjetnosti 1952, kada se odigrala i prva neslužbena izložba grupe u stanu Ivana Picelja.

Almir Mavignier, koji se smatra jednim od inicijatora prve izložbe Novih tendencija, umjetnik brazilskog podrijetla koji već godinama živi u njemačkom Ulmu, ovako ocrtava novotendencijaše: »Najveće iznenađenje prve izložbe novih tendencija bila je zapanjujuća srodnost ekperimenata umjetnika iz najrazličitijih zemalja, iako su ti umjetnici malo znali jedni o drugima ili se često uopće nisu poznavali.« Početkom šezdesetih organizatori manifestacija nt, Božo Beck, Matko Meštrović, Radoslav Putar, Boris Kelemen i Ivan Picelj krenuli su sa zavidnom dozom entuzijazma, osjetivši nove kreativne impulse.

Trojka Picelj, Srnec, Bakić

U Zagrebu se tada upoznaju i surađuju istaknuti umjetnici, kritičari i teoretičari, arhitekti, znanstvenici i inženjeri, rade na novim tehnologijama — Victor Vasarely, Lea Vergine, Umberto Eco, te teoretičar Abraham Moles. Godine 1970. u Zagrebu boravi Denise René, vlasnica jedne od prvih galerija u Parizu koje izlažu isključivo geometrijsku apstrakciju, što je konsolidirala utjecaj svoje galerije (poslije dvije u Parizu, po jednu u New Yorku i Düsseldorfu), kada je godine 1955. u Parizu postavila izložbu Le Mouvement. U tu izložbu uvrštava djela Sotoa, Jakobsena, Duchampa, Caldera, Agama. Ješa Denegri naziva je »bastionom geometrijske apstrakcije, konkretizma, optičke i kinetičke umjetnosti«. Upravo je ona poznata po suradnji s našim umjetnicima Ivanom Piceljem i Vojinom Bakićem, kojeg zapaža na jednom od poslijeratnih venecijanskih bijenala. Tako potkraj pedesetih u Galerie Denise René u Parizu izlažu Picelj, Srnec i Bakić, a u predgovorima izložbe podupiru ih Michael Seuphor, autor ključne Apstraktne umjetnosti i Victor Vasarely. Ista trojka izlaže poslije i neposredno nakon toga u londonskoj Drian Galleries. Denise René otvara galeriju u Parizu 1944. godine Vasarelyjevom izložbom, te izlaže i nepoznate umjetnike, čiji se stil tada radikalno kosio s onim većine njihovih suvrevremenika. Znakovito je da je ovo ljeto pariški Centre Pompidou priredio izložbu posvećenu toj iznimnoj i hrabroj galeristici u obliku izložbe Denise René L'Intrepide, Une Galerie dans l'Aventure de l' Art Abstrait.

Što se tiče aktualnosti i interesa za razdoblje Novih tendencija u Muzeju suvremene umjetnosti postoji istoimeni Arhiv koji sadrži originalnu dokumentaciju i prepiske kustosa i umjetnika, vrijednih fotografija dokumenta Zeitgeista, te publikacija u smislu monografskih prikaza umjetnika čiji je opus obilježio spomenuto razdoblje. Poseban segment sačinjavaju i publikacije, katalozi izložbi umjetnika i časopisi koji se bave tek započetim eksperimentima povezivanja znanosti i umjetnosti, te posebno kompjutorske umjetnosti.

Galerija Rigo u svom raznovrsnom umjetničkom programu, usmjerenu prikazivanju djela suvremenih umjetnika, od 1995, kada je galerija otvorena, predstavila je djela Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka, Getulija Alvianija, Damira Stojnića, arte i povera, konceptualista, Kennetha Snelsona.

Ona može poslužiti i kao svijetli primjer da galerija izvan središta može postići dobre rezultate i odjek, premda se simultano bori i za afirmaciju u najbližem okruženju. Stoga treba poduprijeti ovakve inicijative, koje pridonose kulturnom bogatstvu Hrvatske. Cilj koji si je postavilo vodstvo Galerije Rigo u smislu kvalitete, aktualnosti i identiteta, a osobno bih dala prednost posljednjemu, ostvaruje se svakim novim projektom.

Iva Brezovečki-Biđin