Skorojevići von Eisenstein

Skorojevići von Eisenstein

Herzlova postava Šišmiša

Bečka narodna opera (Volksoper Wien) druga je glazbena pozornica glavnoga grada Austrije. Ima status državnog kazališta kao Bečka državna opera, Burgtheater i Akademietheater, te s njima čini grupaciju austrijskih saveznih kazališta. Zgrada Narodne opere otvorena je 1898. u povodu zlatnog jubileja vladavine cara Franje Josipa, gradnja je po nacrtima bečkih arhitekata Franza Freiherra von Kraussa i Alexandera Grafa trajala rekordnih deset mjeseci, a prvobitni naziv Narodne opere bio je Gradsko kazalište carskog jubileja.

Godine 1903. počinje zlatno doba Narodne opere pod umjetničkim vodstvom Rainera Simonsa. Od 1906. izvode se samo glazbeni komadi, a Narodna opera postaje konkurencija tadašnjoj Dvorskoj operi. Glasovita sopranistica Maria Jeritza počela je svjetsku karijeru kao članica Narodne opere. U njoj je 1910. održana bečka premijera Straussove Salome.

Narodna opera ima veliki orkestar i zbor, baletni ansambl, oko sto trideset solista i dvadesetak dirigenata. Neki pjevači nastupaju i u Narodnoj operi i u Bečkoj državnoj operi, pa je angažman u Narodnoj operi važna stepenica u karijeri i afirmaciji. Istaknuti umjetnici mogu dobiti ugledne titule komornoga pjevača i komornoga glumca. Povezanost Narodne i Bečke državne opere ogleda se i u nekoliko zajedničkih pretplatničkih ciklusa.

Tijekom više od stoljeća uspješna djelovanja bečka Narodna opera postala je najpoznatija po njegovanju opereta, iako njezin repertoar sadrži također opere, mjuzikle i plesne predstave. Operni je repertoar u rasponu od Wagnerovih Majstora pjevača do Prokofjevljeva Života razvratnika i Brittenova Sna ljetne noći. Operetni repertoar vrlo je bogat. Sljedeće godine, koja je proglašena europskom godinom operete, premijerno će se postaviti šest djela različitih stilova — Đ ak prosjak Carla Millöckera, Generalica Amadea Vivesa, Gusari iz Penzancea Gilberta&Sullivana, Modrobradi Jacquesa Offenbacha, Da Pietra Mascagnija i Grofica Marica Emmericha Kalmana.

Beč ne bi bio Beč, a ni Narodna opera ono što jest, kada na repertoaru ne bi bilo Šišmiša Johanna Straussa sina. Predstava u cjelini donosi mnogo dobra raspoloženja, ugodne zabave i glazbene ljepote. Već s prvim taktovima uvertire slušatelja će zadiviti izvorni stil orkestra, koji taj popularni ulomak svira čvrsto, nabijeno tempom, stvarajući vedrinu i veselje. Dirigent Alfred Eschwe osigurava do kraja predstave poletnu razinu muziciranja. Redatelj Robert Herzl nezaobilazni je sudionik operetnoga repertoara Narodne opere, istaknuti stručnjak za taj žanr. Njegove režijske postave — kako one sasvim tradicionalne, tako i one osuvremenjene — odaju vrsno poznavanje zanata: spretnost izvođača u plesu i gegu, vještinu plasiranja doskočica, mjeru i uravnoteženost te predavanje ansambla glazbi koji u tome za sobom povlači publiku. Herzlova postava Šišmiša u scenografiji Pantelisa Dessyllasa, kostimima Evelyn Frank i koreografiji Susanne Kirnbauer u svojoj tradicionalnosti donosi pomake u viđenju supružničkog para von Eisenstein. Oni nisu nikakva velika gospoda, nego skorojevići. Rosalinda djeluje kao da je s još nižega stupnja društvene ljestvice i gotovo nema razlike između nje i sobarice Adele. Ona se, pak, u kući ponaša raspušteno, u skladu s prilikama koje u njoj vladaju. Zbor i balet konvencionalno su postavljeni.

Pjevačku podjelu predvodi mladi bariton belkantistički raskošna glasa Adrian Eröd kao dr. Falke. Idealna u svemu osim u frizuri, s prekrasnom pojavom i egzaltiranom igrom, bila je mezzosopranistica Gabriele Sima u ulozi princa Orlofskog. Sopranistica Ulrike Beimpold načinila je ulogu Ide mnogo većom nego što ona jest.

Tenor Morten Frank Larsen preigrao se u ulozi Gabriela. Solidne nastupe ostvarili su sopranistica Bernarda Bobro kao Adela, tenor Juhan Tralla kao Alfred, bariton Josef Luftensteiner kao Frank i glumac Josef Forstner kao Frosch. Sopranistica Althea-Maria Papoulias bila je Rosalinda ponešto umorna glasa i lomljivih visina. Ni u Beču nije sve savršeno, ali je na visini.

Davor Schopf