Sjajni Geringas i nezaboravni Otello

Već tradicionalno festivalsko glazbeno događanje u nas, vezano uz početak jeseni, Varaždinske barokne večeri, održane su ove godine od 21. rujna do 7. listopada. Ukoliko bi se ovoga puta u festivalskom programu nešto željelo izdvojiti, nastup Davida Geringasa i njegovih berlinskih studenata, 23. rujna u varaždinskoj Franjevačkoj crkvi, svakako bi pri odabiru došao u prvi plan. Gerinagas je inače varaždinskoj publici poznat još od lani, kada je u okviru dvaju festivalskih nastupa izveo integralni opus od šest suita za violončelo solo J. S. Bacha. Među čelistima današnjice Geringas uživa ugled jednog od najvećih majstora. Na ovogodišnjim Varaždinskim baroknim večerima Geringas je ljubazno pristao spasiti koncert svečanog otvaranja, jer je solistica Marijana Lipovšek otkazala nastup, pa je bilo nužno naći joj dostojnu zamjenu. No pravi Geringasov izlazak pred festivalsku publiku bio je ipak dva dana kasnije, kada se predstavio u trostrukoj ulozi: violončelista, pedagoga i dirigenta. Geringasova solistička karijera dobro je poznata, no široj javnosti važan je segment njegova umjetničkog djelovanja ipak ostao u drugom planu. No, posebice u Njemačkoj, gdje Geringas djeluje kao profesor violončela već više od dvadeset godina (najprije na Visokoj glazbenoj školi u Lübecku, a od prošle godine u Berlinu), njegovi pedagoški uspjesi, mjerljivi i brojnim internacionalnim nagradama koje na natjecanjima postižu njegovi učenici, opće su poznata činjenica.

Geringas i studenti

Zajednički nastup Davida Geringasa i troje njegovih studenata (Tatjana Vasiljeva, Boris Andrijanov i naša Monika Leskovar) u sklopu varaždinskoga baroknog festivala na stanovit su način programski vezani uz Geringasovu aktualnu berlinsku pedagošku djelatnost. Prošle sezone, naime, Geringas je u Berlinu predstavio cijelu svoju studentsku klasu u izvedbama dvanaest koncerata (donedavno gotovo nepoznatih) iz pera Luigija Boccherinija. To su izvorne Boccherinijeve skladbe, za razliku od njegova popularnog koncerta za violončelo i orkestar u B-duru, romantičarske kompilacije dijelova nekoliko Boccherinijevih skladbi, spojenih i dotjeranih vještom rukom violončelističkog virtuoza s početka 20. stoljeća Friedricha Grützmachera. Ovogodišnji varaždinski nastup predstavio je Geringasa i njegove đake kao inerprete četiriju odabranih koncerata za violončelo, od kojih je Geringas, besprimjernom elegancijom i tonskom kultiviranošću, izveo koncert u Es-duru, G. 474. Glazbenicom finog muzikaliteta pokazala se Tatjana Vasiljeva u interpretaciji koncerta u B-duru, G. 482, a Monika Leskovar svojom sposobnošću dubokog poniranja, u samu bit glazbe, ostavila je dojam produhovljene interpretkinje Boccherinijeva koncerta u C-duru, G. 481. Seriju izbedbi završio je izvrsni Boris Andrijanov, solist Boccherinijeva koncerta u D-duru, G. 478. Njegovo muziciranje odlikovalo se suverenošću virtuoza, kojeg istovremeno krase i druge vrline: prije svega snažan, autentičan muzikalni osjećaj, što je njegovoj svirci dalo pečat ne samo estradne blistavosti nego i apsolutne umjetničke uvjerljivosti. Geringas je i ravnao koncertom, održanim uz Varaždinski komorni orkestar, no u rangiranju njegove angažiranosti pri realizaciji ovog programa ta činjenica svakako dolazi na posljednje mjesto.

Hrvatska baština

Jedan od nezaobilaznih sadržaja Varaždinskih baroknih večeri izvedbe su redigiranih, često osuvremenjenih izdanja hrvatske glazbene baštine. Koliko su takva osuvremenjivanja opravdana i imaju li uvijek smisla, predmet je rasprave koja daleko nadilazi okvir kritičkih napisa što slijede kronologiju koncertnih događanja. Ukratko, varaždinska tradicija nije iznevjerena ni ove godine, pa je na samom kraju festivala Mješoviti katedralni zbor Sv. Duje iz Splita izveo odabrane napjeve iz zbirke Cithara Octochorda, o čijem je novom izdanju govorio dr. Izak Špralja. To je četvrto izdanje zbornika, prvi put tiskana u Beču 1701. godine, a u Zagrebu 1757, skup liturgijskih napjeva na latinske i hrvatske (kajkavske) tekstove. Cithara Octochorda prvi je poznati liturgijsko-glazbeni priručnik namijenjen »službenicima oltara (zbora) i puku«, a zagrebačko izdanje iz 1757. prva je u Zagrebu tiskana pjesmarica s notnim tekstom. Bogatstvom u njoj zabilježenih pjesama otkriva se — kako navodi dr. Izak Špralja — »dio razvojnog puta gregorijanskih napjeva i zagrebačke himnodije«. Za obradu popijevaka iz Cithare posebno su zaslužni skladatelji cecilijanskog pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća (među inima i Franjo Dugan st.), a one su kao glazbena baština zagrebačke crkve i poslije bile inspiracijom mnogim našim autorima zborske i orguljske glazbe. Nešto od ljepote tog zbornika predstavio je splitski Mješoviti katedralni zbor Sv. Dujma na svom varaždinskom nastupu, a dvadeset i pet odabranih napjeva, od kojih su neki prezentirani u čistoći jednoglasja gregorijanske melodike, drugi pak u kontekstu suvremeno koncipirane orguljske pratnje. Vrlo dobar splitski zbor, pod ravnanjem don Šime Marovića, i uz sudjelovanje troje solista (među njima se ljepotom glasa i jednostavnošću izričaja isticala sopranistica Marija Bubić), te pouzdane orguljašice Mirte Škopljanac-Mačine, uspješno je ostvario susret varaždinske festivalske publike s dragocjenim sadržajem glazbenog blaga, pohranjena u zborniku Cithara Octochorda.

Sjajna Desdemona

Osim varaždinskoga festivalskog programa, za protekla dva tjedna i u Zagrebu su održani prvi koncerti nove glazbene sezone. Na tom novom početku nije se, osim gostovanja Mađarske državne opere, u umjetničkom smislu dogodilo ništa spektakularno. Zagrebačka filharmonija izašla je s dva koncerta, onim obljetničkim i prvim pretplatničkim, na kojem su izvedene skladbe Sibeliusa, Paraća i Čajkovskog. Osim Čajkovskijeva glasovirskog koncerta u b-molu — u interpretaciji moćne geste i raskošnog tona koju zahvaljujemo pijanistu Nelsonu Goerneru i u posljednja dva stavka začudno raspoloženim Filharmoničarima, koji pod vodstvom Franka Shipwaya (a on zna aktivirati automatizam njihova glazbeničkog instinkta) stvarno još mogu dobro svirati — osim, dakle, Čajkovskog, ovaj koncert nije ni po čemu vrijedan, a da bi ga se posebno zabilježilo.

Svojevrsni nadomjestak za Operu, koju Zagreb gotovo više i nema — jer su joj gostovanja na minimumu, a vlastitim produkcijama baš i nije kadra ostvariti bogzna kako dojmljive predstave — pružio je nastup solista i ansambla Mađarske državne opere u ciklusu Svijet glazbe. Nastup budimpeštanskih umjetnika potvrdio je ponajprije da mađarska prva nacionalna operna kuća i danas funkcionira kao veliki dobro organizirani pogon, koji može jamčiti kvalitetnu realizaciju bilo koje predviđene izvedbe. Pod ravnanjem iskusnog opernog dirigentskog znalca Janosa Kovacsa, mađarski su umjetnici koncertno izveli Verdijeva Otella i ta se izvedba najkraće može označiti kao savršeno profesionalna, solidna operna produkcija. Visoki izvodilački standard Mađarske državne opere počiva na uravnoteženosti svih segmenata izvođenja, na kvalitetnom, pravom simfonijskom orkestru, na izvanrednom zborskom ansamblu ujednačena, kultivirana i homogena zvuka, konačno i na prvorazrednim solistima, od kojih su nositelji glavnih uloga biti gotovo idealni. Ponešto lirski tenorski timbar Janosa Bandija, interpreta naslovne uloge, sačuvao je i snagu i ekspresivnost u svim ključnim scenama, međunarodna zvijezda Ilona Tokody bila je Desdemona kakvu se samo može poželjeti, a i ruski bariton Anatolij Fokanov, od 1992. član ansambla Mađarske državne opere, svidio se svojom interpretacijom Jaga. Valja tu još spomenuti mladu Eriku Gal, glasovno vrlo uvjerljivu Emiliju. Verdijev Otello, premda zamišljen za scenu, lako podnosi nedostatak vizualnog segmenta, pogotovo u tako kvalitetnoj izvedbi. Ta je izvedba zagrebačkim ljubiteljima opere ovu koncertnu večer učinila nezaboravnom.