S Bospora u budućnost

S Bospora u budućnost

Moglo bi se lako dogoditi da Bijenale u Carigradu počne vrlo ozbiljno konkurirati obližnjoj Veneciji. Ona je naravno neuništiva dok ne potone, ali Carigrad sa svojom ozbiljnom autorskom koncepcijom mogao bi pridonijeti stvaranju cjelovitije slike umjetničkog trenutka. Moglo bi se dogoditi da se Venecija i Carigrad nadopunjuju; prva, usredotočena na nacionalne prezentacije, drugi na fokusiranje pojedinih tema i problema

Iako postaje sve očiglednije da nije baš odveć pametno održavati velike bijenalne smotre u gradovima poput Venecije, Havane, Kwangjua, Carigrada, Kaira, Valencije, Lyona, Săo Paula, Johannesburga, Sydneyja, San Antonija ili Dakara, slobodnim kustosima koji poput ukletih Holandeza lutaju globusom u potrazi za novom lokacijom bijenalnih atrakcija kao da nije dosta. Sada se u krugovima znalaca šuška o ideji Rose Martines, jedne od lutajućih, da se uspostavi bijenale u Katmanduu. Ideja i nije loša, ali zar se nije dosta vremena izgubilo po restoranima Venecije, bazarima Kaira, u posjetu Hemigwayevoj kući u Havani, na borbe s bikovima u Valenciji, za obaveznoga skoka u Las Vegas iz San Antonija, u posjetu Topkapiju u Carigradu, na aveniji Paulista u Săo Paolu, u operi i obalnim krčmama u Sydneyju i tako dalje i tako dalje? Bijenale u Katmanduu gotovo bi sigurno zasjenili Jomolunga (poznat inače kao Mount Everest) ili Makalu, pa bi ta izložba zacijelo dijelila sudbinu spomenutih, korisnih i pametnih, dakako, ali ipak smještenih na mjestima koja bogatstvom ponude ometaju stručni rad i upoznavanje s aktualnom umjetničkom situacijom. Zapaženo je da je većina sklona bijenalima u mjestima gdje postoje optimalni uvjeti koncentracije na temu, ali takva mjesta, što zbog usputnih atraktivnosti, što zbog slaba poznavanja geografije, dosad nisu nađena.

Praksa autorskih koncepcija

Bijenale u Carigradu, premda sedmi po redu, tek se probija na međunarodnu umjetničku scenu. Utemeljen 1987. kao jedan od programa Carigradske zaklade za kulturu i umjetnost, Bijenale je postupno postao mjesto plodne razmjene informacija i ideja te prilika da se na ozbiljan način opipa puls aktualnog trenutka umjetničkog života. Danas se sa sigurnošću može reći da je Bijenale u Carigradu ozbiljna referentna točka suvremene umjetničke scene i nezaobilazna manifestacija za svakoga tko ozbiljno prati ili aktivno sudjeluje u stvaranju umjetnosti trećega milenija.

Premda ni prva tri bijenala nisu bila nezanimljiva, od četvrtog, 1995, uvedena je praksa autorskih koncepcija, kojima je sva vlast i puna sloboda koncepcije i izbora umjetnika dana u ruke jednoj osobi, u svojstvu umjetničkog ravnatelja bijenala. Godine 1995. to je bio René Block (sadašnji direktor Umjetničkog muzeja u Kasselu), 1997. to je bila spomenuta Rosa Martínez, pa onda Paolo Colombo 1999, a sada je koncepcijsko kormilo preuzela Yuko Hasegawa, glavna kustosica Muzeja suvremene umjetnosti iz Kanazawe, Japan. Svaki je bijenale do sada bio posvećen jednoj od središnjih tema; jedne godine tema je bila posvećena reakciji umjetnosti na život u paradoksalnom svijetu, druge (1997) životu, ljepoti i ostalim umjetničkim teškoćama, treće (1999) osobnim povijestima i individualnim reakcijama na aktualni trenutak stvarnosti. Te je godine Carigrad pogodio katastrofalni potres, ali bijenale je ipak održano.

Za ovu je godinu Yuko Hasegawa predložila temu koja je pod neobičnim naslovom Ego-bijeg (kazali bismo kolokvijalno ego-trip, premda to baš i ne pogađa pravi smisao), trebala objediniti različite strategije kreativnog odnosa umjetnika prema sebi samom i društva prema ukupnoj zbilji. S tezom da je prošlo stoljeće bilo obilježeno sa 3M (muško, materijalno i monetarno), u novom stoljeću ona suprostavlja 3C (odnosno 3K — kolektivnu inteligenciju, kolektivnu svijest i koegzistenciju) kao osnovne strategije preživljavanja u budućnosti. Premda se Yuko Hasegawa trudila da u uvodnom tekstu objasni u širem kontekstu koncepcijsku osnovu bijenala, čini se da je proteklo stoljeće uzela prilično shematski i jednostrano, kao da je čitavo bilo takvo da ga je najbolje eliminirati iz pamćenja. Blago rečeno, malo je pretjerala u svom budućnosnom entuzijazmu. To i ne bi bio neki nedostatak kad se ne bi drvljem i kamenjem nabacivala po proteklom, pa bilo to i nesretno 20. stoljeće, i kad bi imala u rukama čvrste kreativne argumente, da ne kažem paradigme, s kojima bi se mogla uspješno suprotstaviti nagomilanim sedimentima ne tako daleke prošlosti. Umjesto toga Bijenale, a i sama autorica to ne skriva, pokazuje zavidnu libertinsku heterogenost i dopušta toliko laičkih i kritičkih interpretacija koliko će biti i posjetilaca. To već miriše na retrogradne teze postmodernizma. Vrijeme je pokazalo kako ipak ne može sve proći, a cijelo postmoderno smeće koje je blistalo osamdesetih godina prošloga stoljeća već je odavno smješteno u muzejske depoe. I što sad?

Na razmeđi? Kao da to nešto znači!

Govoriti o Carigradskom bijenalu kao mjestu susreta Istoka i Zapada danas, posebno nakon recentnih tragičnih zbivanja, čini se otužnim. Sigurno je da su ovakvi susreti u svakom slučaju ugodniji i konstruktivniji, manje opasni od onih koje predviđa Huntington, ali pridavati jednoj ozbiljnoj likovnoj manifestaciji kao što je Bijenale u Carigradu i to značenje jednostavno je suvišno. To je kao da se za Sueski kanal kaže da je mjesto susreta Sredozemnog i Crvenog mora. Bizantium, Konstantinopolis, Carigrad, odnosno Istanbul, oduvijek je bio na razmeđi civilizacija i kultura, i sad govoriti to isto, što proizlazi iz činjenice njegova geostrateškog položaja jednostavno je tautološka besmislica.

Mimo takvih kvalifikacija, moglo bi se lako dogoditi da bijenale u Carigradu počne vrlo ozbiljno konkurirati obližnjoj Veneciji. Ona je naravno neuništiva dok ne potone, ali Carigrad sa svojom ozbiljnom autorskom koncepcijom mogao bi pridonijeti stvaranju cjelovitije slike umjetničkog trenutka. Moglo bi se dogoditi da se Venecija i Carigrad nadopunjuju; prva, usredotočena na nacionalne prezentacije, drugi na fokusiranje pojedinih tema i problema.

A da ih ima, Carigradski bijenale pokazuje to mnogo bolje i sabranije od Venecije. Prije svega tu je problem digitalizacije, odnosno primjene visoke tehnologije u svrhu stvaranja polisenzornog i, najčešće, interaktivnog umjetničkog djela. Premda redovito zadivljuje, visoka tehnologija funkcionira dok ima struje. Kad je nema, čudo nestaje. Mathieu Briand, mladi francuski umjetnik, operira s percepcijskim simulatorima, nudeći posjetiocima da svijet vide ne svojim, nego očima druge osobe opremljene identičnim simulatorom. U igri su obično četiri osobe koje međusobno izmjenjuju videoinpute tako da nitko nikada nije siguran u ono što vidi. Vidi li ono što gleda ili ono što toga časa gleda netko drugi? Lik Ann-Lee, lik iz jeftine produkcije japanskih videoigara, pojavljuje se u obradi troje umjetnika: Pierrea Huyghe, Philippea Parrena i Dominique Gonzales-Foerster, koji digitalnom manipulacijom glasa i pokreta, mekim, sugestivnim (digitalnim!) glasom govore apokaliptične riječi: »Nema sigurnih zona. Nestat ćete u ekranu. Kunem se glavom svojih klona, mi ćemo zaposjesti vaše strukture. Govorim vam jasno i glasno: kao što je moje ime Ann-Lee, poslat ćemo vas tamo odakle nema povratka... «. Malo jezivo. Premda su referentne točke mnogih umjetnika na Bijenalu zaista respektabilne (Manifesta, Bijenale u Valenciji, Whitney Biennale u New Yorku, izložbe nove britanske umjetnosti u Minneapolisu i Londonu, izložba Vertical Times u New Yorku, Aperto u Veneciji, izlaganja u galeriji Whitechapell u Londonu, KIASMA u Helsinkiju, Muzej moderne umjetnosti grada Pariza, Kunsthalle Bern i tako dalje), čini se da su skupljeni gotovo nasumce. Za Yuko Hasegawa izbor umjetnika uopće nije bio lak posao, i to treba poštovati, ali čini se da je ta pametna žena ipak manje ili više ponovila posao prethodnika, vodeći unaprijed izgubljenu bitku s milijunskom umjetničkom populacijom, a o Kinezima da i ne govorimo.

Bijeg od ega

Nadalje, tu je problem kreativnog i kritičkog angažmana u odnosu na socijalnu, političku, ekonomsku i ostalu zbilju. S tezom o bijegu od Ega, u takav se angažman može posumnjati. U nekim izloženim djelima na Bijenalu taj se kritički odnos može doduše prepoznati, ali on ni u jednom času nije takav da bi se mogao prepoznati kao oštar, jasan i nedvosmislen. Svodi se na blage komentare aktualnih situacija (tragedija Kurska) očigledne otuđenosti i opće socijalne bezdušnosti. Teško je reći u čemu je problem, ali po svemu sudeći umjetnici su izgubili bitku s društvom.

Rirkrit Tiravanija, James Turrel, Guillermo Kuitca, Jan Fabre i Chris Burden, danas već klasici novih prodora prema umjetnosti trećeg milenija, još se dobro nose s novim generacijama. Oni su — neka to bude rečeno — čvrsta os Bijenala oko koje se s više ili manje uspjeha vrti čitava plejada dolazećih. S iznimnim senzibilitetom za mjesto i vrijeme, ti su klasici još jednom potvrdili svoje sigurno mjesto u umjetničkom univerzumu. Nikako se ne bi trebalo bojati kolapsa tog univerzuma. Poljuljan jest, ali određene turbulence su dakako neizbježne na putu u budućnost. To je još mnogo prihvatljivije od potresa i međunarodnoga terorizma.

Da stvari i nisu tako fluidne, te da u toj općoj tranzistornoj situaciji postoji nešto što ne teži baš tako bezglavo naprijed, ovogodišnji Bijenale u Carigradu raspolaže i alternativnim primjerima. Oni ne nude program, nego stanje. Ne smjer kretanja, nego kontemplativnu dubinu. Ne apokalitične prijetnje, nego radost življenja. U tom segmentu prednjači grupa Cambalache Collective sastavljena od četvero mladih umjetnika, koji po gradovima Južne Amerike i Europe (bili su i u Ljubljani) nude besplatni transportni servis u minibusu, a zauzvrat traže dar po izboru. Zbirku darova što su ih dobili za svoju uslugu pretvaraju u muzejsku i galerijsku vrijednost, izlažući tu gomilu nepotrebnih predmeta na svakom mjestu gdje obavljaju svoj špediterski posao.

Kao i prethodne velike umjetničke manifestacije posljednih godina i ova se — deklarativno — na konceptualnoj razini nastoji suprotstaviti globalizaciji i materijalizmu. Plemenito dakako, kad bi to bilo i jedino što prijeti ovom svijetu. Čini se da ozbiljan mrak dolazi s druge strane. Svijet gotovo neopazice postaje nestvaran, irealan i mjesečarski. On poput digitalne lutke Ann-Lee po svršetku performansa nestaje s ekrana i gotovo. Mrak. Tišina. Nema više. Tada spolnost, etniciteti, identitet, konflikti i ostale danas naizgled središnje teme postaju rubne.

Optimizam s kojim se ipak može gledati na umjetničke oscilacije ulijeva Sveta Sofija, Sveta Irena i ostala slavna mjesta oko Bijenala u Carigradu. Sve to još stoji tamo, ne da se uprkos Križarskim vojnama, Otomanima, potresima i sadašnjoj krizi. Nešto od tih povijesnih sedimenata zauvijek je bez traga nestalo. Ali ono što još stoji otklanja trenutačne mračne misli, pa se tako s optimizmom i nadom može računati i na neku trajnost onoga što nastaje danas. Nije to neka posebna kvaliteta, ali ipak je lijepo vidjeti stvari koje traju usprkos svemu.

Želimir Koščević