Renesansa mjuzikla

Renesansa mjuzikla

Pojavu filma Moulin Rouge i njegovih mogućih sljedbenika već su najavila dva filma iz ne tako davne prošlosti: Svi kažu volim te Woodyja Allena i Ples u tami Larsa von Triera. Oba filma na specifičan način obnavljaju stari i gotovo zaboravljeni žanr iz vremena prvih koraka filma. Dok Woody Allen parodira američki mjuzikl, ali istodobno u njemu uživa, dotle Ples u tami pristupa mjuziklu posve antitradicionalno pretvarajući veselu zabavu s pjevanjem u duboku ljudsku tragediju s posve netipičnim pjesmama (Bjork). Moulin Rouge nosi ponešto i od Allena i od Triera. Na kraju je i to tragedija, ali raskošna produkcija, tipično ponašanje likova u okruženju tipično uporabljenih pjesama nosi u sebi više alenovske kombinacije parodije i divljenja zaboravljenom žanru.

No Baz Luhrmann, za razliku od Woodyja Allena, namjerno pretjeruje u svemu — raskošna scenografija zasljepljuje (dominacija crvene boje kao boje ljubavi, erotike i krvi nije slučajna), koreografija je prepuna detalja koje oko prosječna gledatelja jedva može zapaziti, a glazba zgušnjava sve poznate pjesme svih mogućih žanrova od mjuzikla (Christian postaje pisac Toulouse-Lautrecova mjuzikla Spectacular, Scpectacular jer mu je pala na pamet, i to sasvim spontano, naslovna pjesma mjuzikla Moje pjesme, moji snovi), preko operete (francuski kan-kan iz Orfeja u podzemlju J. Offenbacha s novim tekstom), prisjećanja na Marilyn Monroe iz Muškarci više vole plavuše i poruku kako su Dijamanti djevojčini najbolji prijatelji, prvog filma Moulin Rouge (Complainte de la Butte iz uvoda u film preuzeta je iz stare verzije istoimenog filma), pa preko presjeka najpopularnijih pjesama raznih izvođača i grupa od sedamdesetih do danas s kulminacijom u Lady Marmalade koju izvode Christina Aguilera, Lil' Kim, Mya i Pink. Vjerujem da je upravo Lady Marmalade privukla u kina toliku publiku. No trenutno jedna od najuspjelijih pjesama na top ljestvicama, fragmentarno isprepletena s pjesmom istog žanra Because We Can (Fatboy Slim) poslužila je Luhrmannu samo da predstavi raskoš i raskalašenost Moulin Rougea te da u pariški noćni klub jednako privuče filmske likove (Christiana i njegove nove prijatelje) kao i filmsku publiku.

Zadržavši ideju vizualnoga kiča u glazbi, redatelj se prikladno koristi citatima ili preradbama popularnih pjesama koje će na komično-parodijsko-ljubavni način kulminirati u ljubavnom duetu Satine i Christiana Elephant Love Medley i u iznimnoj tango-obradi pjesme Roxanne grupe Police. Time će Moulin Rouge zadržati i publiku koja je izvorno možda nezainteresirana za stari i (nekima) olinjali žanr, a ujedno će istoj publici uspjeti podmetnuti nekoliko originalnih pjesama pisanih u tipičnoj maniri mjuzikla (Your Song, One Day I'll Fly Away i Come What May). Ako svemu pridodamo pozitivno zaprepaštenje činjenicom da Nicole Kidman i Ewan McGregor znaju pjevati (ali su za potrebe filma nedvojbeno prošli pjevački dril), da su citati naslova popularnih pjesama prodrli i u scenarij, te da se film doživljava nestvarno poput ludovanja mašte pa se ni tragedija na kraju ne doživljava kao prava ljudska tragedija, možemo zaključiti da filmskoglazbena fantazija Moulin Rougea objavljuje mogući način renesanse mjuzikla, koji će čvrsto stajati na svojim nogama, i koji će istodobno biti i tradicionalan i popularan, ali i komercijalan.

Irena Paulus