Pogled u daljinu

Pogled u daljinu

Darija Žilić (Zagreb, 1972) u prošlom broju predstavljena poezijom, sada se predstavlja rubnim proznim oblikom, literariziranom putopisnom crticom koja donosi doživljaje četiriju djevojaka koje se prvi put (s)nalaze u inozemstvu za koje ne treba prevoditelj, u izrazito mačističkoj, demoliranoj i poharanoj sredini Beograda.

Kada smo putovale u Beograd, supruga nogometnog trenera pričala nam je o životu na Kreti. O ženama koje ne izlaze bez pratnje muškaraca. I o sočnim narančama koje rastu na tom otoku. Na povratku, Nikolina, Željka, Goga i ja same smo u kupeu. Tek nakratko zaviruje prosijed muškarac. Gleda brojeve sjedala i kaže: »Ne, ne, krivo, oprostite... « Izlazi u hodnik, nervozno premeće cigaretu i gleda kroz prozor. Promatram njegovo zamišljeno lice. Za vrijeme našeg boravka često su nam prilazili baš takvi muškarci od pedesetak godina. Nisu to vitalni tipovi koji samouvjereno kreću u osvajanje mladih žena. Naprotiv, podraženi pomalo zaboravljenim govorom, ti muškarci počinju se prisjećati svog života. Naša prisutnost samo je poticaj za bujicu slika kojoj se lagodno prepuštaju. Nama preostaje samo to da nijemo gledamo titraje na njihovim licima. Jer smo prvi put u Beogradu i nemamo uspomena.

Gledam kako za vlakom trče psi. Beograd je prepun napuštenih pasa — zapuštenih ili uhranjenih, a svi spavaju na autobusnim stajalištima. Slijedio nas je čitav čopor kada smo šetale Kalemegdanom. Puhala je košava i bojala sam se da će ih odnijeti... Vlak se polako kreće... Prisjećam se nekih prizora, susreta... Kao da sam i sama uhvaćena u mrežu sjećanja... I onako usput redam slike: konobar, čuvar, prolaznik, svećenik...

U hotelu gotovo da i nema gostiju. Ali ima mnogo konobara. Sve su to muškarci od pedesetak godina. Kada smo došle, neki su na recepciji gledali nogometnu utakmicu. Sjede opušteno kao da su u vlastitoj kući. Već pretpostavljam da će uskoro mnogi od njih ostati bez posla.

Tijekom tih sedam dana doručak je završavao u miru, bez problema. Ali zato ni jedan ručak nije mogao proći bez polemika. Goga je vegetarijanka, a taj pojam konobarima i nije baš sasvim jasan: »Kako možete da jedete samo to zeleno, imamo fini ribič... « I tako svaki dan, ribič, ribič na sto načina. Meso, meso, meso, prava hrana. Svaki dan uvjeravanja. Ponekad zabunom pomiješaju narudžbe. Na kraju sve postajemo vegetarijanke. Ja uglavnom jedem proju za koju sam prije mislila da je ljepljiva tekućina. Prve večeri, uz rasklimani klavir, tužni pjevač izvodi starogradske pjesme, a jedan pomalo pripiti konobar sjeda za naš stol. Govori Željki da izgleda kao Ruskinja. Pa nastavlja: »E, tu, u ovom hotelu, tu je pevao Zvonko Bogdan, tu i Čola dolazi, pa i Bregović dođe bar na kafu.« Onda gleda veliku dvoranu i kao da se sjeća dana kada je sve bilo puno. Sumnjam da danas dolaze te zvijezde. Ipak naivno pitam: »Stvarno dolazi Bregović?« Dok priča, gledam već pomalo žute zidove. Nekad je taj hotel imao sjaj. Ali sada, premda je gotovo u središtu grada, zapušten je, ali i precijenjen. »U, i sad se tu peva, samo danas je nešto manje, inače dođu razni pevači, a Ceca...«, »Šta, i Ceca dođe?« pitamo. Ali on nije odgovorio, već se zagledao u daljinu. »Nego, devojke, bi li vi pevale?«, pita. Cure znaju da volim pjevati, pa me zezaju: »Ajde, ajde...«, i konobar me počinje nagovarati. A ja ni makac, drvena Darija, skrećem pažnju, pa pitam kako se to zabavlja i pjeva na riječnim otocima. Istog dana odlazimo u mjenjačnicu. Na ulazu stoji sredovječni gospodin u staroj, pomalo izlizanoj plavoj uniformi. »Devojke, može, ali samo jedna po jedna.« Zbunjeno gledamo. Taj čovjek je zapravo čuvar. Nije nam jasno zašto ne možemo odjednom sve ući jer mjenjačnica je velika. On zapaža naše zbunjene poglede. »To je mera predostrožnosti.« Goga uđe prva. Nas tri ostajemo u predvorju, sa čuvarom. »Odakle ste vi?«, a onda sam odgovara: »iz Hrvatske, vidim ja...« Mi samo potvrđujemo. On se zagleda prema trgu »E, kad sam ja zadnji put bio... bio ja u Puli, u vojsci, sećam se, uh kad sam ono, jel to bila osamdesetišesta, jeo lignje u Zadru, o Jadran je lep...« Pa se naglo zaustavlja, da bi valjda bolje vidio slike koje mu se nižu pred očima.

Onda gleda nas: »Iz Zagreba ste?«, »Jesmo«, odgovaramo. Ulazi čovjek s raskrvavljenom rukom. Približavamo se čuvaru, strah nas je. Ali ovaj ništa ne zapaža. Nasreću, čovjek ubrzo odlazi. Nikolina pita: »Pa kako se živi ovdje?« »E, šta da ti kažem. Bolje da nije bilo tog rata.« Onda dolazi Goga, u rukama joj mnoštvo novčanica. »Gle, sve to sam dobila za samo sto maraka!« »E, sto maraka je moja plata«, kaže čuvar. »Nemoguće,« uzvikujemo jednoglasno. »Jest, bogami, to mi dođe za režije, hranu, robu kupujem na pazaru.« Nije ni u Hrvatskoj baš sjajno, tješimo ga. Onda nakon Goge odlazi Željka, a on opet pogleda nekamo u daljinu, ništa ne govori. Možda su mu u ustima bile ribe, morski plodovi. A onda ponavlja da je jeo lignje. Možda zato da i Goga čuje. Iz obližnjeg kafića čuje se Oliverov glas. Pa Nikolinin: »A di ćemo sad, brale?«, pita. Miris soli. Zar smo na Mediteranu?

Sutradan odlazimo do pazara. Vozimo se u oronulom tramvaju. Na beogradskim ulicama automobili koji bi se mogli u trenu raspasti. A pazar ko pazar. Ja ne volim tu strku, povlačenje za rukave, ali moram vidjeti Kineze, moram naći njihov štand. Probijamo se kroz štandove na kojima ima svega — od kokardi do Cedevite — konačno, nailazimo na prave Kineze. Na štandu kupujemo svašta: ruksake, kinesku tkaninu, Goga pidžamu. Mlada simpatična Kineskinja govori srpski, miješa ga s kineskim, a ja uživam u toj smjesi, smijem se njezinu bre. Spominjem taj odlazak na pazar zato jer, navečer, baš kad smo šetale prije odlaska u kazalište, prilazi nam visok, prosijed čovjek. »Djevojke, vidio sam vas jutros u tramvaju, recite, vi ste iz Hrvatske? Da, da vidim ja vas, stalno vučete te knjige. Znate, šta bi vas zamolio, možemo li na jednu kafu? Ja sam došao iz Slavonije, imam rodbinu u Zagrebu, samo da mi ispričate kako je tamo...« On bi htio da mu pričamo kao da smo glasnici iz dalekih krajeva. Kao da nosimo vijesti o njegovoj rodbini. Gledamo ga, uljudno kažemo: »Ne možemo, žurimo u kazalište.« »A sutra?«, ne odustaje on. »Pa bit ćemo opet u gradu, oko centra, pa ako se vidimo, otići ćemo na kavu«, kažem. Ne znam zašto. Možda zato što sam slutila da ga nećemo vidjeti. Te večeri sjetila sam se studije Barbare Franz. Ona je pisala o emigrantima u Austriji. Muškarci emigranti obično se teško snalaze, često se vraćaju sjećanjima na dane kada su ih svi poznavali u njihovim malim mjestima. Žene se, neke i po prvi put, zapošljavaju, brinu za djecu, za ono što zovemo budućnost. Ne znam je li to točno. Posljednjega dana boravka odlučujemo obići crkve. Odlazimo u Crkvu svetog Save. Tamo nas dočekuje visoki svećenik sivoplavih očiju i duge prosijede brade. Najprije nam brzo, mehanički priča o dimenzijama i konstrukciji. Razgledavamo crkvu, golemu, ali nedovršenu. »Ovo će biti najveća pravoslavna crkva na Balkanu«, kaže. Mi se već bojimo kako će nastaviti svoj govor, želimo pobjeći, ali on počinje pričati o svom životu. Smireno, mudro. Živio je u Sarajevu, u Beograd je došao prije rata, bavi se proučavanjem povijesti umjetnosti i kaže da je kustos ove crkve. »Znate, ovde je zavladao primitivizam, politička elita sve je uništila, došli su neki mafijaši, pitaj Boga odakle, iz istočne Hercegovine i nametnuli neke nove vrednosti. Znate li da je Šešelj Hercegovac? On šeće sa nekim čuvarima dvometrašima, isto iz Hercegovine.« I tako nastavlja on analizirati svisoka, kao da je na vrhu crkve. I dok tako priča, saznajemo da je monarhist. I da to ovdje nije baš popularno. Počinje govoriti o kralju o kojem ništa ne zna osim da je srpske krvi, ali zna da će pomoći sagraditi najveću crkvu na Balkanu. Crkva i kralj, kako uobičajena kombinacija. Ostavljamo ga u snovima o monumentalnosti, ne želimo slušati gluposti, pozdravljamo ga i odlazimo. U crkvu na Kalemegdanu, posvećenu Petki, nekad božici vegetacije. Bježimo jer želimo se odmoriti od ljudi koji se još nisu spremni suočiti ili se tek počinju nešto pitati. Tamo je sve to tek na početku.

Prelazimo granicu. Gledam u daljinu, u prostor ravan, nepregledan. Spremam preostale dinare. Više mi nisu potrebni. I napeto gledam prema vratima kupea. Hoće li ući prosijedi čovjek? Ali, srećom, umjesto njega, ulazi mlađahni kondukter. On drži pečat i kad vidi nas, četiri djevojke u kupeu, odmah počinje s vrckastim, dvosmislenim komentarima. Sigurno će spomenuti prazne vagone. Pozvati mlade dame na druženje. Kao što to kondukteri često čine. Ali sve, baš sve je bolje od bolećivih ispovijedi i pogleda u daljinu. Onu vremensku.

Darija Žilić