Pod litavskim nebom

Pod litavskim nebom

Prostor između litavske granice i Vilniusa ne daje putniku mnogo prilike da pogled zaustavi na zgradama uz cestu, šume smjenjuju rijetko obrađena polja, gdjekad se zacakli jezero, pa ta, jamačno kolektivizacijom nametnuta »slutnja seljaštva« koju je u nas proglasio kaptolski grafit, od namjernika traži da pogled uputi u nebeske visine kojima se stalno, remeteći plavetnu ili sivkastu prema sutonu površinu, kreću cijela stada bijelih oblaka. I tu je bila prilika da glas u autobusu na poljskom jeziku klikne: »Vidi te lađe oblaka, pa to je Čiurlionis!«

Oblaci

Oblaci, strašni moji oblaci,

kako lupa srce, koja žalost i tuga zemlje,

oblaci tmasti, oblaci bijeli i šutljivi,

gledam vas u svitanje očima punim suza

i znam da u meni oholost, požuda

i okrutnost, i zrno prezira

mrtvome snu postelju pletu,

a laži su mojih najljepše boje

prekrile istinu. Tada sklapam oči

i osjećam vihor što kroza me puše,

užaren i suh. O, kako ste strašni,

svjetski stražari, oblaci! Neka usnem,

neka me milosti puna savlada noć.

(Czeslaw Milosz, 1935, Wilno)

Kandinskog nije nam teško dosegnuti: u Münchenu i Murnauu stanuje njegovo slikarstvo, pa nije teško pratiti njegov put »aus dem Geist der Musik« vlakom u apstrakciju; Maleviču sam (tko to stalno u nas maljem udara po slikaru poljskog porijekla?) 1989. vodio iz Beča u Zagreb ekskurziju da bih ovih dana kao velevažnu dnevničku vijest HTV-a čuo da se Maljevič može vidjeti — u Beču; treći se pak miljokaz na putu europske likovnosti iz secesionističke simbolike u bez-predmetnost izmjestio; umjesto da najprije stigne Koščeviću ili Soriću u Zagreb, krenuo je iz Vilniusa velikim europskim muzejskim magistralama koje Zagreb dotiču samo po potrebi kulturno-diplomatskih predstavništva, kojima i ovom prilikom za halabuku oko Warhola zahvaljujemo.

I tako smo, dakle, krenuli prema Kaunasu, gdje sada, kad u Pariz službeno ne putuje, boravi Čiurlionis. No, ni u Varšavi nismo još znali da ćemo najprije morati svratiti u njegov zavičaj. Naime, ni željeznička pruga ni cesta Varšava — Vilnius stjecajem sovjetskog nametanja granica unutar nekadašnje Velike Kneževine Litve ne spajaju dvije prijestolnice izravno, nego se na toj trasi našao bjeloruski klin strogih viza, pa su rijetki vlakovi prisiljeni zaobilaziti Grodno (bjelorus. Hrodna) s prisilom presjedanja na široke tračnice sovjetskoga nasljeđa, te je lakše doći do Kaliningrada (Kantov Königsberg kojega je ime zadržano u ćirilicom ispisanu imenu autobusnoga poduzeća — Kënigavto, čitaj: Kjonigavto!) negoli do Varšave. Autobusi pak na toj pruzi, zaobilazeći Bjelorusiju, voze sporednim cestama, pa se tako pružila prilika da se zaustavimo na sablasno praznom kolodvoru lječilišta Druskininkai (polj. Druskienniki) koje je očito izgubilo poljsku (u međuraću) odnosno sovjetsku klijentelu, a u kojemu je Čiurlionis pretežno boravio i bio prema tom krajoliku nostalgičan. Prostor pak između litavske granice i Vilniusa ne daje putniku mnogo prilike da pogled zaustavi na zgradama uz cestu, šume smjenjuju rijetko obrađena polja, gdjekad se zacakli jezero, pa ta, jamačno kolektivizacijom nametnuta »slutnja seljaštva« koju je u nas proglasio kaptolski grafit, od namjernika traži da pogled uputi u nebeske visine kojima se stalno, remeteći plavetnu ili sivkastu prema sutonu površinu, kreću cijela stada bijelih oblaka. I tu je bila prilika da glas u autobusu na poljskom jeziku klikne: »Vidi te lađe oblaka, pa to je Čiurlionis!« Ovi su nas fantastični oblaci pratili i od Vilniusa do Trakaja (polj. Troki, stari litavski dvorac na otoku usred jezera) i sve do baltičkog ljetovališta Palange, gdje su olujnim kišnim zastorima onemogućili pristup pješčanim dinama. I tako sam došao do zaključka kako je zapravo u Litvi lagano postati slikarom: dovoljno je uperiti pogled u nebo, koloristički raznovrsno, rjeđe, dakako, renesansno modro ili berlinerblau, ali uvijek dinamično, s oblacima u kretanju, pri čemu ravničarski horizont stvara dojam kako neke goleme mitske životinje ili plovilice jure po samoj zemlji.

Litavski landšaftsmaleraj

Je li pak ta osebujnost litavskog, od Babićeva »italskog« neba toliko različita, došla do izražaja u slikarstvu, pokušali smo provjeriti u palači nekoć sve do Gundulićeva Dubrovnika u vojni hoćimskoj proslavljena roda Hodkeviča (lit. Chodkievičius, polj. Chodkiewicz), darovatelja zemlje pravoslavnom manastiru u Supraülu kraj Bialystoka. U toj je palači smještena sada Vilniuska Galerija slika, uz Radvilosovu (polj. Radziwij) palaču, u jednom od brojnih spomenika arhitekture doba kada su »republikom dvaju naroda« vladali, nakon dinastije Jagelovića (lit. Jogaila, polj. Jagiello), poljsko-litavski magnati (među njima i etnički Ukrajinci) koji su birali kraljeve. Obilje renesansnih, baroknih i kasicističkih palača, uz brojne crkve, čine taj grad jedinstvenim u Europi po gustoći spomeničkog nasljeđa. Galerija odgovara upravo toj tradiciji: izloženi su ponajprije portreti litavskih velikaša: samoga Hodkeviča, Sapiege (polj. Sapieha), Masalskog, a zatim i kneza Oginskog, poznatog i kao skladatelja koji je sponzorirao Čiurlionisove studije u Varšavi i Leipzigu. Niz portreta iz 19. stoljeća završava portretom Adama Mickiewicza, koji je studirao na ovdašnjem sveučilištu, tu je uhićen i u uzama odvezen — u Rusiju. Slavi tog, najpoznatijeg na europskom istoku sveučilišta, pripada i povijesna žanr-slika Vincentasa Smakauskasa, posvećena Stefanu Batoryju (lit. Stepanos Batoras), kralju ugarske loze i utemeljitelju (1579) moćne ustanove koje je djelovanje ugašeno u znaku represija protiv ustanka 1831. Dakako, ni skučeni u svojim dosezima litavski landšaftsmaleraj nije mogao upoznati gledatelje s bitnim specifičnim osobinama litavske prirode, pa nismo u tim slikama ni tražili litavske oblake kao što bi krivo bilo u hrvatskom pejzažnom slikarstvu 19. stoljeća (v. izložbu u Modernoj galeriji) tražiti hrvatsko more! Oblaci su se kao bitni čimbenik slikarstva na području Litve pojavili tako tek na prijelomu stoljeća, osobito u akvarelima Petrasa Kalpokasa (1907-1912), a zabilježili smo ih i u »fantastičim pejzažima« Ferdynanda Ruszczyca (Rušcycas), s majura kraj Wilna, na čijoj smo slici Zemlja (1898) već u Varšavi mogli zapaziti potpunu dominaciju golemih bijelih oblaka nad likom orača i ljepljivo smeđom površinom. U Vilniusu smo mogli zabilježiti i oblačnu Jesen (1901). Ruszczyc je, uostalom, u Varšavi bio Čiurlionisu mentorom. Prigovarao mu je što ne zna crtati glave! U Kaunasu bi to mogao svjedočiti svatko! U Vilniusu ima svega nekoliko slika... Glava nema.

Čiurlionisov mitski svijet

Kaunasu je pripala čast da udomi Čiurlionisovo slikarstvo. Naime, Pilsudski je 1920. vojnim udarom, uz prešutno odobravanje Antante, aketirao rodno Wilno, pa je Kaunas postao zamjenskim glavnim gradom republike, »odcijepljene« od sovjetske Rusije, i ovamo su smještene središnje ustanove nove države, pa tako i kulturne. Čiurlionisov je muzej dobio zgradu, a njemu su priključeni kako izlošci folklora tako i likovna galerija 20. stoljeća u kojoj nalazimo i litavske vedute ruskog slikara Dobužinskoga (zapažene već u Vilniusu), Čiurlionisova mentora u Petrogradu, nenaviknutom na taj tip slikarstva. Dakako, izložba zadivljuje iznimnošću u kontekstu europske moderne: daleka je od dekorativne pozlate bečke secesije, bliža simbolizmu Odillona Redona, premda možemo naslućivati tragove umjetnikovih putovanja u eruopska likovna središta, München ponajprije. Dakako, slikar je krenuo od glazbe, skladatelj je na njegovim kompozicijama nazočan i u slučajevima kada slike nisu naslovljene kao Sonate pa tvore likovne cikluse sukladne glazbenim strukturama. Litavski će historičari umjetnosti naglasiti gotovo poganski panteizam, navodno nazočan u biču kasno kristijanizirana (1253) naroda koji je zadržao osobine ruralne kulture. Dakako, svijet je Čiurlionisov mitski, ali njime ne vladaju seoska vjerovanja. Čiurlionis nije, razumije se, ni slikar litavskoga krajolika, ali su mu ipak bliske stihije nemirne prirode, morski valovi i nebeski oblaci. Priznajući Zemljinu težu i ne lebdeći kao rezasuti oblici Kandinskog, njegov je svijet još vezan za tlo, ali je upućen kao toranj babilonski prema nebesima. A za oblake i valove kao inspiraciju naći ćemo brojne potvrde u njegovoj, poljskim jezikom pisanoj, korespondenciji. Ako je Focillon 1935, baltičku pučku umjetnost povezivao s »nebom koje stalno prekrivaju oblaci što jure od mora«, onda ćemo u tekstovima Čiurlionisa naći brojne oblake iznad Druskininkaja, osobito u ljubavnim pismima Sofiji Kymantaité, kada se za proljetnih dana oblaci pojavljuju jedan za drugim, pa se čak javlja želja za milovanjem »u pospanom bijelom oblaku koji plovi iznad Velikog Oceana«, a u njegovoj pjesničkoj prozi nalazimo stavke koji kao da komentiraju likovne vizije.

U sredini okrunjenih gora što do neba dopiru stoji čovjek. Dolje su, pod njegovim stopalima, oblaci prekrili cijelu zemlju. Tamo na niže zemaljske se stvari kreću svojim putovima, punim buke, komešanja, brbljanja, ali je oblak sve sakrio. Oko njega divne su bijele krune, neobično velike, nestvarno lijepe, od opala i biserja, topaza i malahita, kristala i dijamanata. Ispod začudnih velikih kruna stoji čovjek koji motri široko otvorenih očiju. Gleda i čeka. Zavjetovao se da će o sutonu, kada se krune budu zažarile, u času kada se boje pobune i zrake zaplešu, zapjevati himnu suncu. Himnu Suncu. Ispod njega, oblaci su sakrili zemlju. Tišina. (M. K. Čiurlionis, Pisma Maloj Devdorak, 1906).

U komentaru možemo, doduše, pročitati kako su prozni odlomci Pisama nastali pod dojmom boravka umjetnikova na Kavkazu 1905, pa je scenerija oblaka gledana s visina, ali nam taj komentar, dakako, ne priječi da Čiurlionisovu umjetnost riječi odvojimo od biografskoga detalja simpatija prema Heleni Wolman i povežemo je s njegovom likovnošću, s time što je njegov likovni pogled najčešće ravničarski pogled — odozdo.

Post scriptum

Na ovom putu pratili su me: Czeslav Milosz, prijatelj Krune Pranjića iz berkeleyskih dana, u nas prevođeni poljski pjesnik iz litavske Laude; Aleksis Rannit, preminuli bibliotekar na Yale Unversity, estonski pjesnik i autor monografije o Čiurlionisu, Vytautas Landsbergis, litavski muzikolog, državnik, predsjednik litavskog sabora (Sejmas) na dan obnove litavske državnosti 1990, ovdje, dakako, u svojstvu autora monografije o Čiurlionisu, koju sam dobio na dar od kolegice koja je putovala u Vilnius ratne 1993; Tomas Venclova, književnik i znalac ruskoga i poljskoga jezika i književnosti, profesor na Yaleu, autor nedavno objavljena vodiča Wilno na poljskom jeziku. Kada sam, na povratku, prešao litavsko-poljsku granicu, pročitao sam u novinama da je u susjednom graničnom mjestu Sejny upravo tada u »bijeloj sinagogi« Venclova proglašen »čovjekom s granice«, zaslužnim, uz Czeslawa Milosza, za izgradnju porušena poljsko-litavskog kulturnog mosta.

Aleksandar Flaker