Oživiti zagonetku života

U početku glumačkog rada mučio me kompleks niskoga rasta. Nešto me tjeralo — da li taština? — da budem glumački viši, prisutniji, koncentriraniji, da bih bio zamjetljiv

Poigravajući se s vremenom (kako li se tek vrijeme poigrava s nama) vraćam se iz dvadeset prvog u dvadeseto stoljeće, iz 2001. u 1980. godinu, kada je i nastao ovaj razgovor za Zvonimirom Mrkonjićem i kada je tiskan u »Kazališnom listu« Kazališta Gavella u povodu Havelove Audijencije 22. veljače 1980.

Što za vas znači glumiti: poistovjećivanje s likom ili možda opiranje tome — pokušaj da se u odmaku od njega stvori manevarski prostor za kreaciju koja će biti nešto različito od obiju mogućnosti?

— Glumiti za mene znači pokušati oživjeti zagonetku života što je nose dramski likovi u ovom vremenu. Kako je život neiscrpan, postoji u meni stalna potreba da igram nove i nove dramske likove, da se stalno prikrivam i otkrivam, da radim svašta od sebe. Ne bih rekao da se poistovjećujem s fiktivnim dramskim likom, što smatram da je nemoguće kad bih to i htio, nego pokušavam igrati jedno moguće svoje lice dramskog lika u međuigri i suigri određenog dramskog lika i sebe, u akciji i interakciji s glumcima partnerima, režiserom, prostorom, publikom.

Netko je jednom rekao da dobri glumci najčešće grade svoju umjetnost na nekom svom nedostatku ili čak mani. Je li to iz želje da se uravnoteže ili je to mazohizam uzdignut do umjetnosti? Možete li nam vi otkriti tu svoju manu ili, ako ne gradite na mani, onu sposobnost koju smatrate svojim osloncem?

— U početku glumačkog rada mučio me kompleks niskoga rasta. Nešto me tjeralo — da li taština? — da budem glumački viši, prisutniji, koncentriraniji, da bih bio zamjetljiv. Danas se poigravam s bivšim kompleksom. Ostala je težnja da budem viši od sebe samoga, ali čini mi se da se znam poigrati s njime o temi: kada se mali čovjek razgoropadi ili kada Robespierreov gorostasni princip Revolucije spuštam na razinu svoga tijela ili kada kao Mockinpott smanjujem vlastito tijelo. Ima i drugh nedostataka i uživam ih razigrati. Možda su na taj način postali moja intimna psihoterapija, ne znam. Nisam o tome mislio.

Imate li nešto kao vlastitu metodu?

— Na početku glumačkoga puta mnogo sam pažnje poklanjao sakupljanju životnih detalja, promatranju ljudi, zapažanju sitnica, slike i reprodukcije imale su udjela u ponekoj ulozi (npr. Callotova gravura u Zganarellu), neki detalji iz nekazališne literature, mozaik i sl. Prepuštao sam se intuiciji i instinktu, tako da su neki sakupljeni detalji sami otpali kao nepotrebni. Nešto od te sakupljačke metode ostalo je i danas, ali sve se više prepuštam doživljajnom iskustvu. Uglavnom pokušavam kombinirati refleksiju o liku, komadu, svijetu s intuitivnim uranjanjem u sebe i sjenu fiktivnoga dramskog lika. Ono što me danas više zanima nego prije kada sam igrao dosta paradnih, monoloških uloga, to je međuigra, akcija i interakcija između mene i partnera, režisera i publike.

Kako sami definirate svoju specijalizaciju za komične karaktere? Kako ste se odlučili?

— Iako nisam rođeni komičar, imam komičnu žicu u sebi, recimo, komičarski pogled na pojave odozdo. Pod tim pogledom ozbiljna stvar najednom postaje smiješna, naglo se mijenja perspektiva, poremeti se red stvari. Vjerojatno me je to dovelo do takozvanih komičnih karaktera, u kojima sam pokušavao otkriti i njihovu drugu, ozbiljnu i tragičnu stranu, ili sam ih destruirao u grotesku.

Vaši izleti u drugi fah bili su uglavnom uspješni. Makar ste rođeni komičar, vaš je Robespierre bio strašan upravo u odsutnosti svake primisli o humoru.

— Komično i tragično nisu udaljeni jedno od drugoga kako se to često čini. Rekao bih da su u mojoj osjećajnosti sasvim približeni, gotovo isprepleteni. Robespierrea sam igrao kao čovjeka koji je apsolutno podvrgnuo život velikom principu Revolucije. Dakle, shematizirao svoj život. I tu smo po Bergsonu u blizini komičnog. Smijeh se nije čuo u gledalištu, jer se Politika kao sudbina krvavo narugala Robespierreu. Možda smo Violić, režiser Dantonove smrti i ja kao Robespierre premjestili smijeh u pomisao o Politici kao Apsolutu.

Pomet je, ako ne najuspješnija, a ono barem najpoznatija vaša uloga. Je li to zato jer je to najbolji lik u najboljem tekstu našega najboljeg kazališnog pisca, a vi ste najbolji gumac za njega, ili postoje za to i neki drugi razlozi?

— Pometa sam igrao (s prekidima) petnaest godina u tri postave. To trajanje jedne uloge u mojoj interpretaciji odigralo je sigurno ulogu u popularnosti moga Pometa. Osim toga mome Pometu pogodovala je kulturna i kazališna klima: publika i kritika htjele su drugog Pometa nakon sjajne Laurenčićeve kreacije, kao da se priželjkivala i u glumi podudarna veličina veličini našeg komediografa u neprerađenu, autentičnom izdanju. Moja je dinamična igra odgovarala dinamici oko Držića. Moj uspjeh Pometom pomalo je i mistificiran, što jednim dijelom, mislim na mistifikaciju, također pripada kazalištu.

Niste glumac poistovjećenja, smatram, pa ipak bih vas ponajprije poistovjetio s Mockinpottom. Teško je naći lik većih tragikomičnih raspona, gdje se s više topline definira sudbina suvremenoga čovjeka. I još nešto, Mockinpott je jedan od rijetkih likova koji se ne stidi izazvati sućut — koja toliko nedostaje našem svijetu.

— Mockinpott je bio sinteza moga glumačkog rada: moje osjećanje tragikomičnog odgovaralo je tom tragikomičnom liku. Osim toga nakupila su se neka kazališna stilska traženja i iskustva: Violićev režiserski rad na farsi, s Parom sam sedam godina prije Mocinpotta radio Mesara iz Abbevillea i Pathelina, što je u ono vrijeme značilo iskustvo kazališnoga stilskog pomaka drukčijeg kazališta, zatim suradnja s Bourekom i njegov utjecaj s elementima crtanog filma u kazalištu. Violićeva režijska, Zidarićeva glumačka u ulozi Wursta i moja fantazija, sve je to imalo udjela u mome Mockinpottu.

Kako vidite ulogu redatelja u vlastitom glumačkom procesu?

— Ne pripadam glumcima koji ne podnose redatelje bilo zbog konjunkturne mode, bilo organski. Nemam antiredateljskoga kompleksa. Volim glumačko-redateljsku suigru, zajedničko razmišljanje, režiserovo ogledanje mojih nedostataka, inspirativnost. Kad toga nema, okrivljujemo jedan drugoga.

Zagrebački bi se glumci mogli podijeliti na tri vrste. Na razmjerno malobrojne glumce intelektualce, koji, osim zaokupljenosti kazalištem, rade na općoj izobrazbi svoje osobnosti, svjesni da svoje kreativne baterije moraju puniti u kazalištu, ali i drugdje; na glumce obrtnike koji pretežno eksploatiraju talent i stečeno iskustvo; napokon na glumce histrione, koji, iskušavajući rizik glumačkoga zvanja, nalaze sebe u glumačkom angažmanu izvan institucionalnog ziheraštva. Vi ste sinteza glumca intelektualca i glumca histriona, dvaju glumstvenih tipova, pa ipak, reklo bi se da vas malo tko od mlađih slijedi. Je li se nešto bitno izmijenilo u statusu glumačke umjetnosti što je prouzrokovalo da su glumačke erupcije danas tako rijetke? Gledajući mnoge predstave u našim kazalištima opažamo da gluma nije više u stanju zastupati tekst i teatar, nego tek institucionalnu djelatnost i zadovoljavajući rastuću masmedijsku ponudu. Na koje stvarnosne i duhovne izvore upućuje gluma, a s kojima se veza čini prekinuta; koje bi trebalo biti izvorno glumčevo nadahnuće u ovo doba, koje se, neglumstveno, odveć naučilo glumiti svoje interese i onda kada su posve opravdani?

— Ne znam koliko je točna vaša klasifikacija glumca. Možda ima prijelaza i nijansi. Ako isključimo nekoliko naših glumačkih pojava koje pokušavaju izgraditi svoj glumačko-duhovni lik, dobar dio prepušten je struji. Osim toga živimo u vrijeme kada sabranost u našim organizacijskim, društvenim mijenama, različitim konjunkturama i manifestima postaje gotovo neprimjetna. Tako da uronjenost u život, što nama današnjim glumcima nedostaje, kao jedno od nužnih izvorišta za glumca, i njegova izobrazba, postaju nesustavne i slučajne pojave, bez kojih glumac ne može hraniti svoj talent ni kazalište svoju kreativnost.