Od Hitchcocka do Antonionija

Od Hitchcocka do Antonionija

Neizvjesnost oko junakovih namjera spram junakinje mnoge je kritičare podsjetila na Hitchcockovu Sumnju, no bitnije je da Egoyan materijal koji bi većina drugih režisera tretirala kao standardni triler vidi kao studiju psiho-socijalno hendikepiranih likova i njihova odnosa

Kanadskog Armenca Atoma Egoyana nakon njegova tri posljednja uratka, Exotike 1994), The Sweet Hereafter 1997) i Felicijina putovanja 1999), dobar broj uglednih kritičara smatra jednim od najvažnijih filmskih autora današnjice. U sva tri filma Egoyan u meditativnoj atmosferi s oniričkim fragmentima i prizvucima tematizira traumatizirane individualne sudbine, koje redovito uključuju specifičan odnos roditelja i djece te erotsku intrigantnost/bizarnost, koja uvijek sadrži vrlo mladu djevojku izloženu erotski joj sklonim starijim muškarcima. Egoyan također redovito poseže za psihoanalitičkim pristupom te slojevitom naracijom koja sadrži barem dvije vremenske razine (prijelaze među njima ostvaruje bez jasne naznake, uglavnom po asocijativnom načelu) i barem dva središnja lika iz čije perspektive sagledava zbivanja.

Utočište u prošlosti

U Felicijinu putovanju (Felicia's Journey; prilagodba romana Williama Trevora) Egoyan se bavi dvama oprečnim, ali djelomično srodnim, u određenom trenutku komplementarnim likovima. Na jednoj je strani sredovječni šef tvorničke kuhinje Hilditch (Bob Hoskins), gurman koji živi sam u kući nalik dvorcu, u svijetu koji je ostao zaustavljen negdje u kasnim pedesetima. Središnje je mjesto njegova boravišta kuhinja dizajnirana u stilu tog desetljeća, u kojoj, uz pratnju milozvučnih melodija iz istog razdoblja, na portable televizoru gleda stare crno-bijele snimke kulinarskih televizijskih emisija svoje majke te pripravlja jela slijedeći njezine upute. Gledatelj s vremenom saznaje da Hilditch nosi duboke traume iz djetinjstva: rastao je uz majku — televizijsku zvijezdu koja ga je tretirala kao svoju igračku i bitno pridonijela njegovoj emocionalnoj nezrelosti i nemogućnosti iole normalnije socijalizacije. Hilditch utočište traži u prošlosti, premda mu je ona dijelom očito vrlo neugodna, a umjesto majke nastoji nove družice pronaći u mladim i privlačnim djevojkama s ulice. One ga ranije ili kasnije žele napustiti, na što on ne pristaje.

Neprijatelj u utrobi

Na drugoj je strani lik zgodničke tinejdžerice Felicije (Elaine Cassidy), koja iz rodnog irskog provincijskog mjestašca prvi put dolazi u Englesku, u Birmingham, tražeći dečka Johnnyja, koji joj je rekao da radi u lokalnoj tvornici kosilica i više joj se nikad nije javio. Felicia, koja ga iskreno voli i koja vjeruje ili želi vjerovati da i on osjeća isto za nju, ostala je s njim u drugom stanju te je došla u Englesku da bi mu to priopćila. Uz to, iz obiteljskog ju je doma izopćio otac, irski nacionalist koji je čuo da se Johnny prijavio u britansku vojsku i stoga ga smatra izdajicom. Saznavši da mu je kći trudna, otac ju je nazvao kurvom i rekao joj da u utrobi nosi neprijatelja.

Dvoje gubitnika, Hilditch i Felicia, susreću se i upoznaju te kratkotrajno pronalaze utočište jedno u drugom. Felicia u Hilditchu nalazi dobronamjernika koji joj može pomoći da pronađe dečka i kod kojeg može besplatno prespavati, a on u njoj družicu koja ga emocionalno i erotski nadahnjuje. Njihov je odnos međutim tek razmjena iluzija kojom upravlja Hilditch. On je umislio da je Felicia njegov anđeo i pod svaku cijenu želi je zadržati za sebe; tako mu naivna djevojka nesvjesno daje iluziju da je napokon pronašao pravu družicu. S druge strane on podupire njezinu iluziju da je Johnny voli i da će joj ga on pomoći pronaći; Hilditch zapravo izigrava zamjenskog oca punog razumijevanja, a otkad je de facto izgubila stvarnog oca, to je iluzija kojoj se Felicia ne može lako oduprijeti.

Osebujno i delikatno

Film se žanrovski može odrediti kao psihološki (art) triler ili tzv. triler-drama, jer Hilditch je serijski ubojica koji je sve svoje prethodne djevojke ubio, no njegove konačne namjere prema Feliciji nisu jasne do samoga kraja filma. Neizvjesnost oko junakovih namjera spram junakinje mnoge je kritičare podsjetila na Hitchcockovu Sumnju, no bitnije je da Egoyan materijal koji bi većina drugih režisera tretirala kao standardni triler vidi kao studiju psiho-socijalno hendikepiranih likova i njihova odnosa. I u tom smislu Hitchckock je važan jer su ga likovi uvijek zanimali jednako ili više od samog mehanizma žanra, a uz Sumnju odličan je primjer njegova nekonvencionalna, psihološki produbljena i ugođajno dojmljiva pristupa trileru i Marnie. Imajući to u vidu, Felicijino putovanje možda bi se moglo nazvati hičkokovskim filmom s antonionijevskim primjesama ne treba zaboraviti da je izraziti psiholog Antonioni pomalo koketirao s trilerom već u Avanturi, a izrazito u Blow upu i filmu Profesija: reporter), no prije svega riječ je o samosvojnom radu Atoma Egoyana, filmaša čiji osebujan tematsko-stilski svijet, izveden delikatnom oblikovnom vještinom, zaslužuje da ga pamtimo po njemu samom.

Damir Radić