Nova Violetta

Nova Violetta

Nakon već iskusne Miljenke Grđan u prvom susretu s novom ulogom, rutinirane Olge Šober, djevojački svježe Margarete Klobučar, Elene Mosuc s međunarodnim ugledom, uzbudljive, ali ne i do kraja dorađene Antonije Boroša došla je Adela Golac-Rilović

Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu predstavila je šestu Violettu u prošlosezonskoj premijernoj realizaciji Traviate. Nakon već iskusne Miljenke Grđan u prvom susretu s novom ulogom, rutinirane Olge Šober, djevojački svježe Margarete Klobučar, Elene Mosuc s međunarodnim ugledom, uzbudljive, ali ne i do kraja dorađene Antonije Boroša (koja se od prethodnica razlikuje jer ima bitno snažniji glas lirico-spinto soprana) došla je Adela Golac-Rilović. Njezina je Violetta bila na tragu prvih četiri, dakle, lirskih soprana s koloraturama, iz čega bismo mogli zaključiti da joj je bolje ležao prvi čin, a manje ostala dva. Međutim, sigurno premostivši složene tehničke zahtjeve vratolomne arije na kraju prvoga čina, u preostala dva mogla se potpunije prepustiti intimnom shvaćanju i doživljavanju lika, i to interpretativno pjevački i scenski dojmljivo izraziti. Visoka, vitka, blijeda lica uokvirenog prirodnom crnom kosom već je svojom lijepom pojavom dočarala lik slavne na smrt bolesne kurtizane kojoj se divio cijeli Pariz i koja je oduševila i čuvene literate kao što su bili Alfred de Musset i Alexandre Dumas. U svojemu scenskom pristupu Adela Golac-Rilović još ni izdaleka nije potpuno iskoristila sve svoje prirodne resurse za kreaciju te uloge, ali je već na drugoj predstavi bitno poboljšala niz detalja. Uopće, tek je na drugom nastupu iskazala svoj pravi potencijal na kojemu treba još dograđivati kako bismo u njoj dobili Violettu u tradiciji slavnih zagrebačkih interpretkinja te možda najljepše, ali i najteže uloge u tom repertoaru. Jer, Adela Golac-Rilović ima sve predispozicije da bude glasovno blistava, pjevački suverena, scenski izražajna i nadasve uvjerljiva Violetta.

Uvjerljivošću cjelokupnoga nastupa pridružio joj se Nikša Radovanović kao Alfredo. On je konačno počeo ispravno vrednovati svoju prirodnu nadarenost. Usrdno su surađivali, i njihovi zajednički muzikalni nastupi imali su draž mladosti, neposrednosti, zanosa. Nisu, dakako, bili uvijek i u svemu besprijekorni, ali su nas uvjerili u svoje likove, a bez toga nema pravog teatra. Nad njima je bdio Vitomir Marof kao otac Germont. Dirigirao je također vrlo nadareni mladi dirigent Ivan Repušić, bolje, poletnije i Verdiju primjerenije na drugoj predstavi.

Imamo nekoliko vrlo nadarenih mladih umjetnika potencijala nositelja repertoara koje bi se moralo njegovati s više pažnje kako bi već njihovi prvi nastupi bili maksimalno dorađeni.

Marija Barbieri