Namet na vilajet

Lukno je bilo crkveni naturalni porez, a davalo se brašno, jaja, sir, opet vino itd. Tako su valjda veseli Jankec s kartom »v žepu« i užurbana seoska družina »bežali« da im »cug ne pobegne« i da stignu ukrcati »sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira«, jer sve to guta »beli Zagreb grad«, a ni Kaptol ne zaostaje

Otkako je svijeta i vijeka »mali« je čovjek stenjao pod drugima i pod nametima koje su mu ti »drugi« — snagom jačega — propisivali. Ako želite dobiti u ruke vodič po srednjovjekovnim porezima svjetovnih i crkvenih feudalaca, posegnite za Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. U Lamentaciji o štibri (štibra i znači porez, od njem. Steuer) otkrit će vam se sva dužina, širina i dubina kmetske muke. (Oprosti, Mladene, Kuzma — kućo stara, što zadirem u tvoje sakrosanktno krležinsko područje, no brže ću izaći nego što ću ući, jer znam i ja onu: tko će puno, neće dugo. Oprosti i zbog ovog familijarnog tona; dođe mi tako tu i tamo u toj našoj maloj, gotovo incestuoznoj zemlji, gdje u jednosatnoj vožnji vlakom otkrivaš u suputnicima rođake u trećem koljenu.) Dakle, imali su »muži« zbog čega i lamentirati, kad su im se porezi popeli na 33. Valjalo ih je platiti ovom ili onom gospodaru. Ili obojici. U novcu, radu, podvozu, vojnoj službi, kožama, vinu, žitu, a dembelani kojima su se ta blaga slijevala u riznicu (ili podrum) nisu se otripali ni od jaja, stoke, vune, sira — sve je dobro što može u se, na se, za se i poda se.

Porez iz svega

Porez se želio izbiti iz svega: iz zemlje (mletvina — porez na žito kao naturalna daća; trsovina — porez na vinograd; pašarina — porez na pašu; drvarina / lugarina — porez na drvo, lov ili na sječu šume; žirovina — porez na žir), iz kuće (pohižnina — plaćala se po kući), iz dijelova kuće (podimčina — porez koji se plaćao po dimu; ognješčina — porez koji se plaćao po pojedinom ognjištu; ciglovina — porez na opeku), životinja (tičarina — porez na ptice; govedšina — porez na goveda; ribarina — porez na ribolov), prijevoza (brodarina / skelarina, maltarina — porez na robu i vozila koji se ubirao na mitnici — ulazu u grad — stnjem. muta = carina, odakle danas njem. Maut, cestarina; stsl. myto = plaća, dar, no kako kod nas megalomanija cvate, tako je i mito pratilo taj trend pa je puno više od skromna darka; tovar — davanje podvoza vlastelinu). Popisu još ni izdaleka nije kraj. Kad je »porezni obveznik« namirio sve te poreze, morao je besplatno davati još svoj rad i proizvode svoga rada u naturi. Desetina je bilo najpoznatije naturalno davanje od uroda najvažnijih poljoprivrednih proizvoda (vino, žitarice). No nije bila jedina. Na vino su svi bili slabi, pa je ono sudjelovalo u više poreza. Već uredno zastupljeno u desetini, davalo se i posebno — kao vinski desetak. Lukno je bilo crkveni naturalni porez, a davalo se brašno, jaja, sir, opet vino itd. Tako su valjda veseli Jankec s kartom »v žepu« i užurbana seoska družina »bežali« da im »cug ne pobegne« i da stignu ukrcati »sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira«, jer sve to guta »beli Zagreb grad«, a ni Kaptol ne zaostaje. Kad je kmet »obdelao« svu zemlju (mahom tuđu), morao je davati i prinudne radne sate — novi namet, tlaku. No tlaka ima i šire značenje od prisilnoga rada. Tako se nazivala i dobrovoljna pomoć susjeda u poljskim radovima koja se »plaćala« samo gozbom kad je posao bio završen.

Nameti posvuda

Kamo god se miljenik poreznoga sustava okrenuo, svuda ga je čekao neki namet, danak, porez, daća, dažbina, tražbina, davanje. Na mostu mostarina, na brodu / skeli brodarina / skelarina, na cesti cestarina, na ulazu u grad, prilikom prijelaza čijeg zemljišta, ceste ili vode maltarina (za robu i vozila), na placu placovina, pjacovina, na sajmu sajamnina, na pošti poštarina, za potrošnu robu trošarina. U Rusiji se za Petra Velikog ubirao čak porez na brade (da se ruski mužik lakše obrije i postane sličniji zapadnjaku prosvijećenog apsolutizma). S vremena na vrijeme, kad opasno opadne natalitet, znao se uvoditi i porez na neženje. Porez se skupljao i po glavi stanovnika — glavarina. Jedna vrsta glavarine bio je i harač, osobni porez koji se za turske vladavine ubirao od muškaraca nemuslimana. Pravna osnova za taj porez našla se u okolnosti što nemuslimani nisu služili vojsku. Taj je porez i njegovo okrutno skupljanje opjevao (bolje: oplakao) Ivan Mažuranić u Smrti Smail-age Čengijića (»Ter od glave po žut cekin ište, / A od ognja po debela ovna. «) Haračlije, izjeli vas vuci, vaša je krvava rabota ostala u glagolu haračiti — robiti, pustošiti — kad je vaše »dične« službe već odavno nestalo. Ni drugi utjerivači poreza nisu bili milosrdna braća (dacar, od tal. daziere, financ koji je obično išao sa svojom sjenom žandarom), ali se nisu okamenili u nekom glagolu.

Ipak, najgori porez čini mi se da je bio danak u krvi — oduzimanje muške djece kršćanskih roditelja za janjičare (tur. yeni = nov; çeri = vojska), tursku pješačku vojsku. Djeca su se odvodila u Tursku puna dva stoljeća (od 15. do 17. st.). Skupilo ih se oko sto tisuća. Raznim povlasticama uzdigli su se do elitnih vojnih postrojbi, koje su snažno utjecale na unutrašnju politiku u Turskom Carstvu. Davanje povlastica i pranje mozga vrlo su stare i prokušane metode. Imaju ih na umu (i lageru) vlastodršci svih boja kože, vjera i nacija.

Martinščina

Osim poreza koji su se plaćali kad bi koji plod dozorio, bilo je i onih koji su se davali o spomen-danima nekih svetaca. Tako su npr. zagrebački majstori Novoveščani plaćali Kaptolu porez zvan martinščina (jer se plaćao o Sv. Martinu, 11. studenog) ili marturina (jer se prvotno plaćao u koži ili krznu kune, a kasnije se vrijednost krzna izražavala novcem; martor znači kuna). Rokovnica je pak bila daća koja se davala o Sv. Roku (16. kolovoza).

Bujanjem državne uprave i činovništva — zašto država i »s toga naslova« ne bi uzela još koji komadić kolača? — uvode se razne takse (grč. táxis = red, uredba, naredba; lat. taxatio = procjena), to su davanja državi za pravne poslove, tarife (cjenik pristojbi), biljezi (službene marke za administrativne troškove — biljegovina), sva sila pristojbi (propisani iznosi koji se plaćaju za bilo kakav posao ili uslugu).

Dakle, porez svuda, svuda oko nas (Josipa Lisac može osvježiti maglu iz svoje pjesme novim riječima). Ljudi mrmljaju protiv tolikih poreza i nerijetko čujemo da ćemo uskoro valjda plaćati porez i na zrak. Ništa čudno. Zemljina su pluća već dobrano načeta (nekontroliranom profitabilnom sječom šuma). A u »mračnom srednjem vijeku« šume su se od pretjerane sječe štitile posebnim porezima (drvarina). Kada ponestane objekata oporezivanja, država udari namet na vilajet (vilajet je pokrajina, teritorij jednog valije, guvernera). To je porez na sve i sva. U galopirajućoj globalizaciji i pauperizaciji možda se naš globus pretvara u jedan sveopći tamni vilajet.