Na brisanom prostoru

Na brisanom prostoru

Komade izvlači fragmentarnost i zabavnost teksta spojena s glumačkim potencijalom

Priče o uspjehu uglavnom su tužne, jer rijetko se oni koji dođu do vrha uspiju tamo zadržati na pravi način. Gledajući tako, Teatru Exit dogodilo se ono najgore što mu se moglo dogoditi. Prve dvije, tri produkcije bile su ujedno i najbolje što je kazalište proizvelo, pa zapravo Exit i dalje živi na staroj slavi. Zasade fizičkog kazališta zasnovana na izvođačima, što je to kazalište opisalo i postavilo kao svojevrstan off hrvatske scene u devedesetima, pretvorilo se poslije u jednostavnu i ne odveć inventivnu reciklažu, koja, čini se, i dalje gubi na snazi. Umjesto pronalaženja novih načina prezentacije, Exit donekle uživa u vlastitoj ulozi, zacementiranoj uglavnom publikom koja i dalje pristaje na urbani mit o malom i mladom kazalištu koje zrači izvornošću, mladošću i energijom.

Zanimljivo i neprovokativno

Nakon premijere Komada u režiji Damira Munitića treba se zapitati je li zaista tako. Komadi, ili u originalu Peaches, mladoga Britanca Nicka Grossoa praizvedeni su u kazalištu Royal Court Upstairs, jednom od glavnih staništa nove britanske drame, koja je u kratku roku zauzela svjetske pozornice tijekom devedesetih, a odjeci tog vala osjećaju se i danas. Iako je ovaj tekst daleko umiveniji i blaži od Dramaturgije sperme i krvi Walsha, Ravenhilla ili Sare Kane, dobar je kao indikator stanja iz kojeg ona nastaje. Ujedno su, a možda upravo zbog toga, Komadi bliži trenutnoj programskoj odrednici Teatra Exit, koja najavljuje bavljenje temama mlađih i starijih adolescenata u sljedećih nekoliko sezona.

No i bez morbidnosti navedenih kolega iz Royal Courta, Komadi su dobar i zanimljiv tekst, doduše uglavnom neprovokativan, koji donosi i ne baš nevažnu dozu depresije, ali sve to i nije važno s obzirom na ono napravljeno i pokazano na pozornici Teatra Exit. Redatelj Damir Munitić preveo je i lokalizirao Komade, i mora se priznati da je toponimskom i jezičnom lokalizacijom pogodio u sridu, što se ne bi moglo reći i za redateljski dio posla. U lokalizaciji su mu vjerojatno pomogli glumci Hrvoje Kečkeš, Daria Lorenci i Franjo Dijak, no Munitić im, kao redatelj, uslugu nije vratio.

Predstava prati grupu izgubljenih dvadeset-i-nešto-godišnjaka u kruženju gradom i predgrađem, u potrazi i razmišljanju o seksu, vezama i starenju, čiji im koncept još nije jasan, ali im je i te kako jasna njegova neizbježnost. Svaka od desetak scena Komada tako završava otvorenim pitanjem, izgovorenim ili očekivanim, no upravo su prijelazi gotovo diletantski riješeni. Prekidi hitoidne glazbene podloge, koja pokriva razvlačenje nekoliko praktikabla kao što su metalni surogati za pokućstvo ili automobilska sjedišta, bolnija je utoliko što suptilnost tonskoga tehničara u ovom slučaju jednako uspješno može zamijeniti obična sklopka. Razbijanje takva, nakon sat vremena većpomalo zamorna niza, trebala je izazvati nemotivirana i poprilično nemušta plesna točka s pokušajem striptiza.

Glumački potencijali

Ipak, sa svim tim problemima predstave uspješno su se nosili glumci, oni što bismo ih već mogli nazvati egzitovskom generacijom, ili možda čak klasom. Franjo Dijak, uz Dariju Lorenci Exitov prvoborac, u Komadima je nažalost otišao predaleko u karikiranju, no izvlači ga uspješna mima. Zabavno, no mjestimice i groteskno razvlačenje povjerenih mu likova ne treba uzeti za zlo jer su glumci bili ostavljeni na brisanom prostoru. Glavni lik, koji se provlači kroz sve scene, na isti je način odigrao Hrvoje Kečkeš, ali je zbog tekstom složenije postavljena lika ipak imao dovoljno kredibiliteta i zabavnosti. Daria Lorenci odigrala je nekoliko dobrih i diferenciranih epizoda pokrivajući sve komade u predstavi, u jednoj od scena čak i izvrsno tumačeći suprotni spol.

Tako Komade izvlači fragmentarnost i zabavnost teksta spojena s glumačkim, i samo glumačkim, potencijalom. Vratimo li se na početak, treba reći da Exit i dalje stoji kao neprijeporna činjenica, ali se uz njega sve češće lijepi određenje neiskorištenosti. Jači autorski impuls, pomnije biranje suradnika-nositelja projekata i stroža unutarnja evaluacija vlastitog rada ono je što bi Teatru Exit trebalo vratiti početni zamah. Drukčije rečeno, o poruci svoje nove predstave trebalo bi razmisliti i samo kazalište te zaustaviti proces obrnut odrastanju.

Igor Ružić