Mrlje i krikovi

Mrlje i krikovi

Miroslav Krleža, Michelangelo Buonarotti, prev. na tal. Silvio Ferrari, izd. Adamić i Dramma Italiano HNK, Rijeka, 2001.

Kasno Krleža u Italiju stiže! Prva Krležina knjiga na talijanskom jeziku (i to skroman pripovjedački diptih, nepuna trećina originalnog izdanja Hrvatskog boga Marsa) tiskala se kad je autor već bio na samrtnoj postelji. Zaslugom Silvija Ferrarija, isključivo njegovom predanošću i prevodilačkim žrtvovanjem, saldo je u iduća dva desetljeća barem donekle popravljen, jer su potom uslijedila, u samostalnim knjigama, dva integralna romana (Na rubu pameti i Povratak Filipa Latinovicza), jedna važna drama (Gospoda Glembajevi) i jedan, za nas bitan, kulturno-politički ili estetsko-kritički esej (Podravski motivi). Ali društveni kontekst i evenutalna polemička oštrica Krležina pisanja bili su već bitno izmijenjeni i otupjeli (da ne govorimo o geopolitičkoj razlici). Više od pedeset godina dijelilo je razdoblje nastanka tekstova od vremena njihove difuzije, a u međuvremenu su prohujali i sukobi na ljevici i rasprave o socrealizmu i rascjep oko staljinizma i neorealizam i angažirana književnost i egzistencijalizam...

Nepoznat Talijanima

Kad je postalo nemoguće uhvatiti Kairosov čuperak, sretni trenutak (bilo kakva) kronološkog poklapanja, pokušalo se Krležu predstaviti iz perspektive zanimljivoga civilizacijskog kruga, iz miteleuropske vizure ili iz eruditskoga aspekta. Sam Ferrari, obziran i odmjeren kakav već jest, znao je upozoriti kako Krleža danas možda nije odveć aktualan, ali je s uvjerenjem stajao iza njegove eruditske poticajnosti i kreativne, izražajne bujnosti, pa i snažna humanističkog akcenta. U plodnoj dvostrukosti svoje formacije taj je prevoditelj pronašao i povlasticu poznavanja najkompleksnijega hrvatskog pisca, te je talijanskoj javnosti poželio ponuditi karakterističan uvid u nepoznatog im suputnika Krausa i Brechta, Musila i Tollera, Barbussea i Hašeka itd.

Specifična mogućnost Krležine prezentacije na Apeninima ukazala se i na motivskoj razini. Krležine esejističke talijanističke teme (u rasponima od fra Angelica i Vessalija do Papinija i Pallazzeschija) prikupio je i priredio Juraj Gracin, s odgovarajućom akribijom i afinitetima. To smo izdanje već prikazali na ovim istim stranicama, sa sviješću da Krleža nije stručnjak na odgovarajućem području, te da ležernost i sloboda s kojom tretira neke od talijanskih motiva ne mora naići na dobar odjek u pristrano zainteresiranu susjedstvu.

Možda najveće šanse za razumijevanje preko Jadrana ima prijevod mladenačke drame Michelangelo Buonarotti, sada izdan kao knjiga i namijenjen kazališnom izvođenju. Naime, motiv je talijanski (ali i univerzalan), a vremenski odmak (u odnosu na djelo nastalo 1918) tvori čitavu novu epohu. Sad više nije riječ ni o zakašnjenju, nego o revizitaciji i revalorizaciji ekspresionističkog razdoblja, odnosno razdoblja još povijesne avangarde. U tom smislu pripada i svojevrsnoj arheologiji ukusa, odnosno može se uvrstiti među ishodišta ili karakteristične izdanke teatralnosti koja imanentni verbalizam želi nadmašiti oniričkom slikovitošću i pravom montažom atrakcija.

Između potencijala i ništavila

Naravno, za mladoga Krležu, iz vremena Legendi, Michelangelo predstavlja ničeansko-štirnerovsku figuru borca raspeta između golema potencijala i ništavila, odnosno slikara koji se buni protiv konvencija, a ipak posrće pod teretom narudžbe i službe, potreba i nužnosti. Osim famulusa i goleme komparserije likova i glasova, njegovi pravi sugovornici i antipodi su (slavni) Nepoznati, dijaboličnih svojstava, i Papa, paternalističke mekoće, koji svojevrsnim razumijevanjem stišava i na neki način ponižava ekstatičnog protagonista. Michelangelov govor o crnini i ništavilu, o mrljama i plamenim bojama, o kaosu i neskladu evidentno je datiran, patetičan i povišen, febrilan i kričav, ali na vremenskoj distanci (nalik V-efektu, učinku očuđenja) djeluje također autentično i snažno.

Nisam bio u prilici vidjeti pravu scensku izvedbu toga teksta, ali sam prije petnaestak godina u Udinama prisustvovao koncertnom čitanju iste Ferrarijeve verzije, te mogu potvrditi da je prošla temeljnu provjeru. Uostalom, prokušanu krležologu i krležijancu poput njega upravo leži dramatična i dinamična rečenica, bremenita baroknim atributima i sintaktički elastična, kao prebačena preko ponora smisla. Šesti uknjiženi tekst barda s Gvozda pouzdan je Ferrarijev kulturološki dobitak, jedna praznina manje u talijanskom poznavanju najbliže slavenske književnosti. Nadati se da će barem preko toskanskoga kampanilizma ili kakva povijesnoumjetničkog impulsa još pokoji čitatelj posegnuti za ovim izdanjem.

Nije to nafarbana Toskana

U svakom slučaju treba zahvaliti prevoditelju, ali i Talijanskoj drami riječkog Kazališta Ivana Zajca što se odlučila za izdanje. U kratkom predgovoru Sandro Damiani izlaže razloge objavljivanja knjige i stavljanja na repertoar teksta, te s optimizmom predviđa dobru rezonancu. Primjereno je knjiga popraćena i davnim esejem Ruggera Jacobbija (iz 1974), koji iznenađuje lucidnošću i informiranošću. Istina, vidi se da je neprežaljeni talijanski pisac većinu Krležinih radova upoznao na francuskom (ne poznajući jezik izvornika), ali upravo zapanjuje podatak kako neke Krležine tekstove pamti iz daleke 1934, kada su bili predstavljeni u talijanskom časopisu. Otvarajući problematiku manjkave i nekontinuirane talijanske fortune Krležina opusa, Jacobbijev nas tekst baš sili na zaključak kako je bolje ikad nego nikad. Michelangelo Buonarotti nije — da se krležijanski izrazimo — »nafarbana Toskana«, ali ne bi bilo zgorega da odjekne u zemlji idelanog modela, da bude prepoznat u ambijentima bliskim samome uzoru.

Tonko Maroević