Morriconeova lirika

Morriconeova lirika

Malena redatelja Giuseppea Tornatorea duboko je lirska pripovijest o četrnaestogodišnjem dječaku koji se zaljubljuje u lijepu mladu ženu. Slušanjem CD-a s partiturom Malena Ennija Morriconea filmski siže nije teško dokučiti. Morricone se od početka čini tipičnim: zanimljivo instrumentirana glazbena groteska najprije se rastače u grotesku, liriku sa zvukom pomalo raštimana starog glasovira i čvrstom ritmikom u podlozi, a zatim se pretvara u temu Malene koju — kao najčešća morikoneovska oznaka lijepe žene — donosi violina solo. Osim violine na CD-u ćemo naići na još nekoliko tipično morikoneovskih instrumenata: obou, sopran saksofon, mandolinu, a povremeno i trubu, važnu za stvaranje grotesknog ugođaja.

Razvojem glazbe (a vjerojatno i filma), groteska, koja će se nekoliko puta ponavljati ili kao čisto cirkuska glazba sa snažnim asocijacijama na Nina Rotu (Passeggiata in paese) ili kao morikoneovska groteska ublažena nekim skladateljevim standardima (Inchini ipocriti e disperazione) ili kao militantna varijacija groteske (Orgia) ili kao ravnopravna nadopuna lirike (Il ritorno, Ipocrisie) postupno će nestajati iz skladateljskog obzora, a njezino će mjesto zauzeti glavna tema filma.

Glavna tema nije tema Malene, kako bismo možda mogli očekivati. Glavna je tema široka, romantična, lirska, ali harmonijski jednostavna ljubavna tema koja povremeno poprima oblikovne linije barokne monodije (u broju Altro casino harmonijski stupovi /gudači/ prate razvijenu i pjevnu melodiju). Melodijsku (ili monodijsku) liniju često zajedno izvode mandolina i violina. Njhov bi se odnos mogao nazvati kontrapunktičkim, ali treba imati na umu da se dvije melodije (koje su niknule iz jedne) nadopunjavaju, odnosno da se ne suprotstavljaju jedna drugoj (što sugerira latinski izvornik contra punctum).

Lirika, lirika, povremeno groteska, i onda opet lirika temeljne su oznake Morriconeova glazbenog izraza. Međutim, brojevi poput Linciaggio, gdje je dramatika postignuta proširenjem tonaliteta, koketiranjem s atonalitetnošću i oslanjanjem na zvučne efekte; ili Casino-bolero koji zvuči poput novoga Ravelova Bolera napisana onako kako to odgovara Morriconeovu načinu razmišljanja; ili Cinema d'altri tempi s montažnom izmjenom dramatike, svečanog ugođaja, groteske i lirike, pokazuju da Morricone može i zna skladati drukčije. No Morricone je uvijek Morricone, pa svatko tko očekuje nešto više ili novije od njegova uobičajenoga stila na ovom CD-u mogao bi se razočarati. Ali tko ga očekuje, uživat će u obilju morikoneovski oblikovane, instrumentirane i melodijsko-harmonijski osmišljene glazbe.

Irena Paulus