Makabrični spektakl

Makabrični spektakl

Kao što mnogi ne mogu podnijeti ili se ne slažu s tako mračnim, pa i nihilističkim Krležinim vizurama našega kala i blata, tako neće podnijeti ni Brezovčevu ponekad i drastičniju vizuru, no problemi koje je pred nas bacio kao kost za gloženje svakako odgovaraju uzrujanosti i nemiru našega doba

Redatelj Branko Brezovac, kojeg je naše glumište ignoriralo deset godina, a on bi mu povremeno uzvraćao kritikama o njegovoj ustajalosti, vratio se na velika vrata. U medijima pomno najavljivanu premijeru posjetio je i predsjednik Mesić te dio aktualne političke elite. Brezovčev povratak s oduševljenjem su dočekali njegovi stariji poklonici, ali i mlađa generacija kazalištaraca, koja ga je vjerno pratila kao kućnog redatelja Eurokaza, gdje ga je upoznavala zahvaljujući predstavama što ih je radio sa stranim ansamblima. Njegovi protivnici vjerojatno su držali figu u džepu nadajući se da će mu povratak biti fijasko koji će potkopati mitsku sliku koju on uživa u dijelu naše male kazališne zajednice.

Brezovcu je za comeback u velikom stilu novi ravnatelj ZKM-a ponudio Krležinu novelu Veliki meštar sviju hulja iz 1919, koju je on adaptirao i u maniri makabričnog spektakla stavio pod nos znatiželjnoj javnosti. Da parafraziramo glavnog junaka predstave Ljubu Kraljevića: »Kako god se stvar shvatila, slijeva ili zdesna, pristrano ili nepristrano, glupo ili pametno, jedno jedino stoji«, Brezovčeva predstava zapodjedula je rasprave po kazališnim kuloarima, a i lupa vrata za vrijeme nekih izvedbi povremeno se mogla čuti. A zapravo se sve to moglo očekivati jer Brezovac ovom predstavom ni ideološli ni estetski nije iznevjerio sebe u predočavanju slika naše nacije.

Nepoznat Netko

No, budimo iskreni, u Velikom Meštru on je s tek ponekim referencama na posljednje desetljeće slijedio Krležine staze na kojima se često u grotesknu obličju susreću neurastenični intelektualac razapet između želje za moralnom angažiranošću s jedne i nemoći s druge strane, zatim društveno neosviještena masa koja gine za tuđ račun i napokon Nepoznat Netko koji vuče nevidljive niti smrti i manipulira iz prikrajka. Dakle, Ljubo Kraljević suradnik je »malograđanskih takozvanih opozicionalnih novina drugog reda Hrvatskog slova« u čijoj se probuđenoj s(a)vjesti počinju rastvarati male tragedije i gadosti stanara njegove kuće da bi se fokus proširio na ulicu sa masom bogalja, služinčadi, oficira, grabežnog klera... nad čijim se sudbinama nadvila sjena Šefa Prvog hrvatskog pogrebnog zavoda, koji ih nemilosrdno upisuje u svoje pogrebne konte. U pokušajima razotkrivanja zloćudnog tumora koji se rasprostro svakom stanicom bolesnog organizma u Kraljevićevoj se svijesti rastvarju sve dijaboličnije, kafkijanske slike društva, ali i još strašnije slike vlastite nemoći.

Na razmeđi zbilje i fantastike koja slijedi halucinantnu atmosferu Krležine novele, Brezovac stvara vibrantne snažne slike izobličene zbilje gustoćom zvukova i glazbe, intenzitetom svijetla, kovitlacem tijela (odlična koreografija Jasne Frankić Brkljačić)... Uvijek sklon polifonijskoj strukturi izvedbe Brezovac nas zasipa simultanom multimedijalnošću istodobno preklapajući narativne dijelove novele projicirane na platnu s videosnimkama (S. Bogojević Narath), živim govorom i glazbom koja se prelijeva preko riječi zaglušujući često njihovu čujnost.

Glazba A. Blažinovića i I. Koprivčevića koja se poigrava varijacijama hrvatskih pučkih napjeva, podoknica, funebralnih zvukova, rocka i pompoznim diskursom opere dio je Brezovčeva ironičnog otklona i simboličnog znakovlja kojim zahvaća društvo iz različitih rakursa. Horizontalno i vertikalno premrežavajući prostor scene koju je dinamično i maštovito osmislio Tihomir Milovac u kojoj mrtvi izlaze iz poda, na kojoj se fasade zagrebačkih ulica rastvaraju u nadzemne tračnice, gdje slijedom Krležine simbolike o vlakovima mrtvaca prolaze sobe stanara Kraljevićeve zgrade sa svojim svađama i tragedijama, gdje se pojavljuje golema konstrukcija Pogrebnog zavoda po kojoj se kao muhe lijepe i penju potencijalni kadnidati smrti i gdje će se na vrhu pojaviti Veliki meštar.

Vrtlog viših sila

Cijela ta kompaserija poslužila je Brezovcu kao okvir za prikaz kaotičnog vrenja društva, koje se kreće kao u vrtlogu nekih viših sila po diktatu nekog Krležina Dirigenta, Mrtvozornika, Nepoznatog Nekog ali i za upiranje prstom u konkretna utjelovljenja zla što ih i Krleža i Brezovac prokazuju kao financijsko-gangsterske strukture moći slizane sa politikom i crkvom. Piščevu sliku Brezovac se osjetio pozvanim upotpuniti ironičnim referencama na poteklih deset godina nacionalnoga kiča i patosa pa se tako u jednoj sceni pijani purgeri s motivima šahovnice na kravatama i uz pjesmu hrvatske podoknice nađu pomiješani s vilama koje su izašle s reprodukcije Bukovčeva platna Gundulićev san.

U Krležinu makabričnu viziju upregnuo je osim velikoga profesionalnog glumačkog ansambla i tvz. neumjetničko osoblje, od vatrogasaca do samog ravnatelja Slobodana Šnajdera. U njegovoj estetici, koju ni ovaj put nije iznevjerio, glumac ne opslužuje lik, nego redatelja, tako da je teško govoriti o pojedinačnim kreacijama osim kod glavnog glumca Vilija Matule. On je Kraljevića pomno gradio na gesti marionete čije niti vuku nevidljivi prsti i na simbiozi promjenjivih stanja, od impulzivnosti, očaja do bespomoćnosti, spretno izlazeći iz lika pripovijedanog u lik pripovjedača, kako je to redatelj zahtijevao. U glumačkim minijaturama, koje redatelj povremeno pretvara u gomile zombija što brehtovski komentiraju situaciju glavnog lika i događaje, prodefilirali su s visokom profesionalnošću dojmljivi Damir Šaban, Kristijan Ugrina, Doris Šarić Kukuljica, Anica Tomić, M. Vidušić, S. Nikolić, Filip Nola i Urša Raukar. Velikog meštra u opernoj impostaciji s uspjehom je predočio Boško Jerič. U želji da uprizori gotovo svaku sliku Krležine novele i tome pridoda vlastite komentare naše zbilje Brezovac se ipak previše zanio u nepotrebnu gomilanju i rastezanju pojedinih scena, što je stvaralo dramaturške rupe i padove pa je intenzitet predstave u drugom dijelu posustajao pred entropijom slika stvarajući nepotreban zamor.

Mračne vizure

No usprkos tome ovaj je makabrični spektakl predstava koju svakako treba pogledati. U njemu je Brezovac na Krležinu tragu razdjevičio sliku Hrvatske prikazavši je kao propalu bludnicu kojom manipuliraju beskrupulozni i cinični makroi. Kao što mnogi ne mogu podnijeti ili se ne slažu s tako mračnim, pa i nihilističkim Krležinim vizurama našega kala i blata, tako neće podnijeti ni Brezovčevu ponekad i drastičniju vizuru, no problemi koje je pred nas bacio kao kost za gloženje svakako odgovaraju uzrujanosti i nemiru našega doba.

Gordana Ostović