Lavina zla

Lavina zla

Jean-Cristophe Grangé, Grimizne rijeke, prijevod Ana Prpić, Naklada Božičević, Zagreb, 2001.

Prvo sam pogledao film, a zatim pročitao knjigu; što je vrlo rijetka situacija, jer obično knjiga bude prva na redu. Stoga, otvara se nova mogućnost, prilično apsurdna: napisati knjigu prema filmu, ili film kao inspiracija za knjigu; no ostavimo tu mogućnost za druge, za književnost bolje dane.

Na planine, jer tamo nema krivine

Grimizne rijeke, krimić francuskoga novinara, kao i istoimeni film, pun je logičkih nedostataka. Krećemo se kroz Grangéovu knjigu kao kroz priču za djecu: ne smijemo postavljati suvišna pitanja. Na primjer: zašto ključna svjedokinja Sophie Callois, sve vrijeme istrage dostupna policiji, progovori tek na kraju knjige? Također ne smijemo odveć razmišljati o ponekoj, pomalo suludoj stvari oko motivacije. Kako obični knjižničar i bolničar mogu doći na monstruoznu i po motivima vrlo kompliciranu ideju zamjene novorođenčadi, provoditi je desetljećima, a da ostanu neotkriveni i čak da to nastave raditi njihova djeca? Dalje: kako to da se u Guernonu, gradiću u zatvorenoj dolini gdje se stanovnici međusobno žene stoljećima, pojavljuju genetske bolesti — a na planinama ne? Na planinama se rađaju vrlo zdravi, snažni ljudi. Premda su planinske zajednice još zatvorenije, s još manjim brojem stanovnika, koji se također međusobno žene. Zar je to samo utjecaj svježeg zraka ili i kefira? Ovo je tek nekoliko primjera nevjerojatnih nelogičnosti kojima knjiga obiluje. Takav je i film, premda scenarij odstupa od radnje knjige, ali svejedno, scenaristi također nailaze na nove prepreke i protuslovlja. Slična je stvar, na primjer, s filmom Vučje bratstvo u kojemu se kola počnu kretati nizbrdo u onom trenutku kad sjevernoamerički Indijanac pokaže nevjerojatno znanje borilačkih vještina. Bruce Lee u osamnaestom stoljeću? I to je moguće u novom francuskom filmu.

Dakle, Grimizne rijeke, i film i knjiga, pate od logičkih grešaka. Likovi inspektora, istražitelja, nevjerojatno su plošni, stripovski, podsjećaju na Bessonove likove iz kvazihita Taxi. Ukoliko poduzmemo bilo kakvu dublju analizu, shvatit ćemo da Grimizne rijeke ne postoje — jer nemoguće je da tako opsežna zavjera bude pod kontrolom samo dvoje ljudi — da su, s te strane, vrlo loša knjiga; te da šarmom nadomještaju nevjerojatne rupe u fabuli. Ali zašto su onda i knjiga i film postali hit?

Greška nije grijeh

Pa ipak, Grimizne rijeke izvrsna su knjiga — a film mi je bolji čak i od razvikanog hita Sedam. Film pruža užitak gledanja, ima savršenu kameru, estetiku, atmosferu, stil. Takva je i knjiga. Upravo logička greška omogućuje Grangéu da se poigra s čitateljima na drugoj razini. Knjiga obiluje nevjerojatnim, vrlo morbidnim i, ako hoćete, poetičnim slikama: pukotina u ledenjaku, duboka stotine metara, tijelo okovano u led — ljigava atmosfera na zabačenom sveučilištu koje glumi da je elitno i bijes autora i policajaca na intelektualce. Bijes na narcisoidne ljude željne znanja i moći. Rađanje fašizma, genetska manipulacija, vađenje očiju, sakaćenje, zlokobnost visokih planina, iznimna okrutnost policije, skinheadsi — sve to utječe na čitatelja. Niz od nekoliko nadrealnih, suludo uvjerljivih poetskih slika, tvori ovaj krimić, a sve ostale logičke spone samo namještaju radnju i usmjeruju njezin tok. Takav poetski stil budi duboku emocionalnost u konzumenta. Zlo je, ponajprije, emocija i nikakva racionalna analiza ne može postići dublji efekt od snažne poetične slike. Evo novih strukturalnih elemenata za dobar krimić: perverzna vrsta ubojstva, perverzna vrsta sakaćenja ili torture, morbidno mjesto na kojemu se pronalazi leš, morbidno mjesto na kojemu se odigrava radnja itd.

Knjiga počinje vrlo važnom scenom — za razliku od filma koji je umrtvio ili čak posve eliminirao tu dimenziju Grangéova djela. Naime, na početku policijski inspektor Pierre Niemans nasmrt prebije huligana koji je počinio umorstvo. Ta scena vrlo je važna i nije postavljena slučajno na početak. Grangé nam je odmah deziluzirao policiju. Skinuo je masku pravednosti s nje i prikazao je kao mjesto zla, doduše nad-mjesto, ali svakako silu koja uzvraća istom mjerom na zločin. To je ona čuvena psihoanalitička dimenzija Nad-ja. Knjiga je vrlo morbidna, šašava, stereotipna kad prikazuje policajce. Policija je mjesto kontrole, nadzora, cenzure, slijepog bijesa, kazne i osvete. Takav je i glavni lik Pierre Niemans, koji u knjizi zasluženo pogiba, umire, a u filmu odlazi s komadom, sestrom i ubojičinim pomagačem — tu opet osjećamo miris holivudskog happy enda, miris za kojim francuski filmaši pate u posljednje vrijeme.

Prema tome preporučio bih ovaj krimić s elementima horora. Oprostio bih mu sve logičke pogreške, stereotipnost likova ili kakvu drugu sporednu stvar, jer zaista govori ponešto o neurozi i psihopatologiji današnjega života na originalan i otkačen način u koji se savršeno uklapaju čak i greške.

Rade Jarak