Lakirana konfekcija

Hannibal, red. Ridley Scott

Nakon uspješna transfera prvog i drugog romana iz Harrisove trilogije o Hannibalu Lecteru, čovjeku koji je pažljivo birao kojom će vrstom Brunella zaliti žrtvinu jetru, a koje vino najviše paše uz žrtvin mozak s tartufima, Hollywood nije nipošto mogao ostati ravnodušan na njezin treći dio, premda je u Mannovoj zastrašujućoj adaptaciji Crvenog zmaja preimenovanoj u Manhunter, naglasak inteligentno stavljen na lovca (forenzičara), a ne na njegov plijen (serijskog ubojicu). Peripetije oko snimanja Hannibala dobro su nam poznate. Jonathan Demme odustaje, a Ridley Scott prihvaća. Nažalost. Jodie Foster odustaje, a njezinu ulogu FBI-agentice preuzima Julianne Moore. Nažalost. Anthony Hopkins nanovo pristaje. Na svu sreću. Više barokno kićen nego stiliziran, više estetiziran nego demovski ogoljen i više moralizatorski intoniran nego amoralan, Scottov Hannibal veliko je razočaranje za predane obožavatelje serijskog Kanibala i istinske ljubitelje kulinarskih čarolija koje nam je servirao taj najveći filmski junak našega doba.

Dakako, rafinirani Lecter s imidžom Trumana Capotea koji u firentinskoj epizodi Hannibala stidljivo proviruje ispod panama-šešira jako je simpatičan zato jer nas manipulativni autor literalnoga predloška tjera da biramo između većeg i manjeg Zla. No, kako će se oni koji bi trebali stajati na strani pravde prije ili kasnije ionako naći u naručju zlih, kao mediji za oslobađanje njihovih trauma iz ranog djetinjstva, ne preostaje nam ništa drugo nego da stanemo na stranu monstruoznoga ubojice. Uostalom, na ubojičinu su se jelovniku ovoga puta našli isključivo oni koji su mu se usudili približiti više no što im je to bilo dopušteno, ili pak oni koji su mu uništili život. A oni koji ga proganjaju, bio to korumpirani FBI-agent Ray Liotta ili groteskni Mason Verger alias Gary Oldman s licem od karbonizirane pizze, ne mogu nikad biti simpatičniji od Lectera. Dakako, već nam je u Demmeovu filmu bilo jasno da njegova dramaturgija počiva na ljubavnoj vezi Lectera i Clarice, koju Scott pokušava još eksplicitnije naglasiti, premda mu nedostaje hrabrosti da je obavije dostatnom dozom ambigviteta koji je krasio Jaganjce, nego nepotrebno prekraja amoralni finale istoimenoga književnog predloška. A ni Julianne Moore, nedvojbeno jedna od najdarovitijih glumica u ozračju suvremenoga Hollywooda, nije se našla u nimalo lakoj situaciji, jer je postala odveć ovisna o Fosteričinoj inkarnaciji Starlingove, premda je njezin portret osamljene agentice lišen ranjive, ali pragmatične inteligencije koju je isijavala njezina prethodnica.

No, Scott je bio toliko ograničen na literalni predložak, koji se ionako ne nalazi na razini prethodna dva Harrisova romana iz Lecterove serije, kao što to najčešće biva s nastavcima, da mu očigledno nije bilo stalo da ga nanovo napiše i time transformira u svoj osobni film, premda znade majstorski baratati akcijskim prizorima. Jer, Hannibal ne plaši, niti nas uznemirava. Lecter se vraća iz Firence u Washington, premda korali i dalje nepotrebno dominiraju soudtrackom, a stroj za suhi led još radi punom parom, dok Scott ne može odoljeti, a da gotovo svaki drugi kadar ne zatvori čeličnim rešetkama. A Lecterovi legendarni kulinarski specijaliteti? Oni više ne mogu šokirati nikog, a ponajmanje klince, koji su u sličnu meniju već ionako mogli uživati u prizoru raskošnog banketa iz Indiane Jonesa, koji, gle čuda, nije nimalo iživcirao cenzore, premda nije bio ništa manje morbidan od Hannibalova. Što se pak tiče Lecterova modnog stila, tu nemamo prigovora. Samo što je za razliku od njegova Guccija, Scottov film ispao poput lakirane konfekcije.

Dragan Rubeša