Kreativnost i obrazovanje

Kreativnost i obrazovanje

Godine 1993. u Europi je u produkciju animiranih filmova uloženo tridesetak milijuna dolara, a prošle godine tri stotine milijuna

Prošloga tjedna boravio sam nekoliko dana u gradu koji se zove Ekssjo (sačuvaj me Bože da to moram napisati u dativu), gradiću na pola puta između Malmřa i Stockholma, u Švedskoj, naravno. Pozvali me ljudi da održim predavanje o animiranom filmu u trajanju od maksimalno dva sata, jer bi za njihove studente dulje predavanje bilo naporno. Naravno, sve su mi obilato platili i još dali honorar u kešu od po četiri stotine maraka po danu boravka tamo (tako oni plaćaju gostujuće profesore).

Nekim, pogotovo istočnjačkim autorskim zvijezdama, toliko se omilio taj švedski sustav da su boravak produljili u beskraj. Pa sam tamo našao s lukavim osmijehom na licu našega Midhata Ajanovića, ali bogme i Piotra Dumalu i Jurija Norsteina, a nije mrsko ni Amerikancima potegnuti na sjever, jer ideš ugodnim prometalima, a ne penješ se švedskim ljestvama.

Važnost obrazovanja

No, nakana ovoga moga tekstića nije da vam hvalim švedsku velikodušnost u onome čega imaju, a to je novac, makar na spomen Švedske vi sigurno mislite na nešto drugo, nego da po tisući put s vama podijelim lekciju koju sam davno naučio i ponavljam je kao papagaj: obrazovanje i samo obrazovanje! Bez obrazovanja teško će se realizirati ne znam kolika kreativnost, a bez kreativnosti bit ćemo osuđeni na rastezanje sezone do besvijesti jer ćemo se jedino svi skupa moći baviti turizmom, ako nam zbog sile teže, koja je neprijatelj zrakoplova, uopće netko bude i dolazio. A i za bavljenje turizmom, jer je konkurencija golema, potrebna je vraška kreativnost.

Dakle, umjesto da se pravim pametan analizirajući sofisticiranim rječnikom kakav recentni animacijski uradak koji vi ionako niste vidjeli, evo pišem opet o nečem što je na prvi pogled s margine ove kolumne. No, vjerujte mi, kao u malo kojoj djelatnosti, bio sam svjedokom rasta važnosti obrazovanja u animaciji, a to je simbolično za našu perspektivu.

Sve do osamdesetih godina animacija je bila tek simpatična žanrovska inačica podijeljena nemilosrdno na takozvani svijet Walta Disneyja i sve što ide uza nj te na svijet samozatajnih čudaka koji su beskrajno eksperimentirali likovnošću u sustavu kvadrat po kvadrat. Onda se ta podjela počela raspadati. Nezapamćenim rastom udjela medija u sveopćoj komunikacijskoj pomami, potreba za animacijom raste eksponencijalno. Animacija se ne razvija samo kao originalni i neponovljivi žanr, nego i kao tehnološka infrastruktura mnogih srodnih, ili novih medija, a o računalskom procvatu da i ne govorimo. Digitalna tehnologija donijela je doista revoluciju razvoju audiovizualnog entertainmenta. Umjetnost i artizam trebaju poput soli komercijalnoj produkciji, pa gladno tržište neprestano vapi za novim i sve originalnijim idejama, kako na planu naracije, tako i na planu likovnosti.

Priučeni i skromni animatori više nisu dovoljni.

Vlastiti potencijali

Sedamdesetih godina Zagreb film bio je jedan od dva-tri studija animacije u Europi, a institucionalnih mjesta za studiranje animacije bilo je manje nego prstiju jedne ruke, kojih je obično najviše pet. Godine 1993. u Europi je u produkciju animiranih filmova uloženo oko tridesetak milijuna dolara, a prošle godine tri stotine milijuna. Ovoga časa u svijetu je organizirano sedamdesetak mjesta gdje se u višegodišnjem ciklusu animacija studira. Svi hoće na to beskrajno tržište, koje se neprestano širi s razvojem komunikacijskih konfiguracija.

Pa, eto, i Švedska. Ali, osim želje za obrazovanjem vlastitih kreativnih potencijala, osnivanjem škola Šveđani rješavaju još jedan veliki problem. Kao i mi, i oni muku muče s depopulacijom i propadanjem malih mjesta. Zato je i ova visoka škola koju sam pohodio, sa čitavom svojom organizacijom, infrastrukturom, studentima i sustavom gostujućih profesora u malom mjestu od tek koju tisuću stanovnika. Sve to plaća država.

Naša država, tobože, nema tih novaca. Ako se ne budemo obrazovali — imat će ih još i manje. Istina, pravo je pitanje da li je naš obrazovni sustav staromodan i neracionalan. Time neka se brzo pozabave ministri. Ali, obrazovanju doista ne vidim alternative. Nažalost, bio sam svjedokom tolikih genijalaca koji su se izgubili. Fućka se meni, ja ću još nekako i poživjeti od stare slave, ali mladi bez obrazovanja... to vam je kao Kurdi bez domovnice.

Joško Marušić