Konstrukcija, krov i svjetleće tijelo

Konstrukcija, krov i svjetleće tijelo

Iako će Fosterovi kritičari zanovijetati o antiurbanom, nehumanom karakteru i plitkoj spektakularnosti njegovih megastruktura te zlurado reći da mu kuće prokišnjavaju, a mostovi se klimaju, svatko tko je uživo iskusio neko od njegovih remek-djela ne može se oteti dojmu da je riječ o istinskim hramovima moderne ere

Jedan od vodećih arhitektonskih pravaca suvremenih kretanja bez sumnje je britanski high tech. Tendencije započete šezdesetih pionirskim projektima grupe Archigram i Cedrica Pricea prerasle su tijekom godina u prepoznatljivu visokotehnološku arhitekturu, koja je, nadahnuta inženjerskim strukturama 19. stoljeća kao i tehnokratskom ideologijom američkog vizionara Buckminstera Fullera, razvila neke od koncepcija modernističke estetike do krajnjih granica. Tako je Miesov minimalistički pristup beinahe nichts ostvaren glatkom staklenom kožom što obavija univerzalni prostor oslobođen stupova (ili s njihovim beskonačnim bridom), a avangardni snovi o mašinskoj estetici prevedeni u zbilju uporabom spregnutih laganih konstrukcija, novih materijala (strukturalno staklo, teflonska membrana) te industrijskih postupaka prefabricirane, brze i suhe gradnje. Protagonist tehnološkog pristupa je lord Norman Foster, čiji je impozanatan opus predstavljen na dvjema recentnim izložbama. Prva je pod naslovom Istraživanje grada bila postavljena u londonskom British Museumu od lipnja do početka listopada, a druga, naslovljena Arhitektonski studio: Norman Foster, prezentna je u danskom Muzeju moderne umjetnosti Louisiana i potrajat će do 9. prosinca.

Aerodrom u Hong Kongu, zgrada Reichstaga...

Londonska izložba fokusirala je osnovna obilježja Fosterove produkcije s naglaskom na urbane realizacije. Pored glavnog eksponata in situ, Velikog dvorišta British Museuma što ga je Foster sjajno pretvorio u novi javni prostor bitanske metropole, posjetiteljima je ponuđen izbor remek-djela i recentnih ambicioznih ostvarenja poput Međunarodne zračne luke u Hong Kongu, najprostranije građevine na svijetu, politički i simbolički važne rekonstrucije Novog njemačkog parlamenta Reichstaga u Berlinu, poslovnog tornja Commerzbanke u Frankfurtu, najviše europske građevine i prvog ekološkog nebodera u svijetu, kao i novi londonski projekti poput Swiss Re nebodera i masterplana za središnje gradske javne prostore. Danska izložba analitički istražuje kreativni proces, metode i inspiracije Fostera i njegova ureda, koji je apoteoza timskog rada.

Foster potječe iz sjevernoengleske industrijske regije (Manchester, 1935), a nakon diplome na lokalnoj arhitektonskoj školi, poznatoj po pragmatizmu, odlazi na postdiplomski studij u Ameriku (Yale), gdje upoznaje svog arhitektonskog blizanca Richarda Rogersa, s kojim 1963. započinje zajedničku praksu u Londonu. Nakon razlaza sa Rogersom 1967. osniva vlastiti ured, koji će postupno prerasti u jedan od najvećih studija autorske arhitekture na svijetu (londonska centrala danas broji šesto ljudi koji rade na stotinjak projekata). Pod utjecajem suvremenih američkih primjera (kuće zapadne obale Case Study i Fuller, s kojim surađuje niz godina) i inženjerske tradicije viktorijanske ere Foster entuzijastički prihvaća tehnološku retoriku, no za razliku od arčigramovskih zavodljivih, neobaveznih vizija, izabire put mukotrpne arhitektonske prakse, identificirane s kulturnim i socijalnim vrijednostima ali duboko ukorijenjene u svakodnevicu.

Istraživački i inovatorski pristup

Njegovi projekti redovito su usmjereni ispunjenju praktičnih potreba konkretnih zadataka uz primjenu, često i invenciju, novih tehnoloških rješenja, a tek rijetko riječ je o apstraktnim konceptualizacijama autonomne umjetničke vrijednosti. Kreativni proces u Fosterovu studiju tretiran je kao istraživački i inovatorski, poput industrijskog dizajna zasnovana na preciznu inženjerstvu. Iako se arhitekturi pristupa kao složenu i timskom zadatku, savršeno usklađen arhitektonski pogon vođen je Fosterovom snažnom osobnom vizijom. Njegov jedinstveni pristup stvorio je prepoznatljivu arhitekturu za koju je 1999. nagrađen čuvenom Pritzker Prize. Ipak, njezin naglasak nije na produktu, nego na procesu (kako kreativnom tako i metodi gradnje) što je preduvjet uspješna simultanog rada na brojnim projektima velikog mjerila. Iako se iz današnje perspektive skromni počeci biroa potkraj šezdesetih čine nestvarnim, put do statusa arhitekta globalnog značenja s narudžbama širom svijeta bio je dugotrajan i postupan.

Kinetička igra odraza

Prvo ostvarenje što ga je proslavilo Poslovna je zgrada Willis, Faber i Dumas u Ipswichu (1970-4). Ovješenom staklenom fasadom, s nevidljivim neoprenskim spojevima, zgrada danju zrcali kontekst, čime je vješto ostvaren imperativ uklapanja, a noću postaje transparentno svijetleće tijelo što razotkriva tektoničke kvalitete otvorenoga plana ponutrice. Zmijolikim oblikom i kinetičkom igrom odraza, što se mijenja ovisno o vremenu i dobu dana, Foster priziva koncept Miesovih staklenih nebodera iz dvadesetih. Transparentnost i refleksija te naglasak na tehničkoj savršenosti opne obilježja su i ostalih njegovih ostvarenje iz toga razdoblja. Za Centar viuzalnih umjetnosti Sainsbury (1974-77) Foster se koristi konceptom nedekoriranog jednoprostornog hangara maksimalne fleksibilnosti, omogućene perimetralnim smještajem servisnih i instalacijskih sustava unutar nosivih rešetkastih okvira. Preko njih postavljena je kontinuirana obloga identičnih krovno-fasadnih alu-panela kroz koju se, računalom upravljanim zaslonima, propušta svjetlo i osunčanje. Beneficije toga koncepta Foster će iskoristiti u ostvarenju zračne luke Stansted u Londonu (1980-91), kojim je do savršenstva dovedena manipulacija prostorom, servisima i prirodnim svjetlom. Ključ rješenja je u inteligentnu spuštanju svih servisnih sustava u podzemnu etažu, čime je ostvaren kontinuitet prostornosti putničkog terminala u jednoj razini, te oslobođen polutransparentni krov, nošen strukturalnim drvećem, za kontrolirani prolaz dnevnog svjetla. Stalna promjena osvjetljenja te podna igra svjetla i sjene daju interijeru poetsku dimenziju. Krov kao osnovni element ekspresije postat će znakom aerodromske tipologije, a slična rješenja Foster će poslije primijeniti u mnogo većem mjerilu Zračne luke Hong Kong (1992-98), izgrađene na umjetnom otoku. Bavljenje suvremenim transportnim sustavima zastupljeno je i postajama metroa u Bilbau (1988-95) te londonskom postajom Canary Wharf (1991-99).

Tipologija visokih zgrada

Vanjsko isticanje konstrukcije ostvareno je u Renaultovom centru Swindon (1980-82), a prenaglašeno u neboderu Hong Kong-Šangai banke u Hong Kongu (1979-86), čije su artikulirane cjevaste rešetke kolosalnih dimenzija, o koje su zavješene etaže, derivirane iz mostogradnje. Unutrašnjost krasi veličanstveni atrij, osvijetljen prirodnim svjetlom, ali ne s krova nego bočno, putem sustava periskopskih zrcala. Estetika proizlazi u potpunosti iz metode konstrukcije i nije svedena samo na eksterijer, nego prožima ukupnost unutrašnjeg života kuće. Tipologija visokih zgrada Fosterova je trajna opsesija, jer u njima vidi rješenje za dva međuzavisna problema današnjice — prenapučenost gradova i ekološku održivost. Njegov ekološki osviješten pristup polučit će niz inovativnih rješenja poput nebeskog lobija u tornju Commerzbanke u Frankfurtu. Elevirani višeetažni vrt, što se spiralno penje uokolo nebodera prateći njegov rast, osigurava svakom radnom mjestu vizuru i njegov komad zelenila. To ekološko rješenje što stvara internu mikroklimu, smanjuje energetsku potrošnju i humanizira unutrašnjost primijenjeno je u obliku zelene spirale nebeskih vrtova u projektu tornja osiguravajuće tvrtke Swiss Re, koji se upravo gradi u londonskom Cityju. Budući akcent gradskog skylinea zbog vretenaste forme prozvan je krastavcem. Istoj tipologiji pripadaju i Toranj stoljeća (Tokio, 1987-91), smirena varijanta hongkonškog prethodnika, te neralizirani Milenijski supertoranj (1989) u Tokijskom zaljevu. Elegantna igličasta megastruktura, iz mora propeta u nebo do visine od osamsto metara, uvodi koncept vertikalnoga grada u kojem Foster vidi rješenje za akcelerirajući rast svjetskih metropola.

Maestralni spoj starog i novog u cilju regeneracije gradskoga prostora ostvaren je muzejom Carre d'Art u Nîmesu (1984-93), u neposrednom susjedstvu Maison Carre, jednog od najsačuvanijih rimskih hramova. Istom cilju teže, ali uz revitalizaciju starih povijesnih zgrada, i dva najvažnija recentna ostvarenja — berlinski Reichstag (1992-99) i Veliko dvorište British Museuma (1994-2000). Bravuroznim strukturalnim natkrivanjem Foster je uspješno objedinio obnovljenu rotondu čitaonice i unutrašnje dvorište British Museuma što je postalo spektakularnim javnim interijerom Londona. Obnova Reichstaga pored simboličke i arhitektonske vrijednosti ima i radikalnu ekološku zadaću jer nova staklena kupola osim što služi kao gradski vidikovac ima i bitnu ulogu u ventilaciji i prirodnom osvjetljenju zgrade.

Iako će Fosterovi kritičari zanovijetati o antiurbanom, nehumanom karakteru i plitkoj spektakularnosti njegovih megastruktura te zlurado reći da mu kuće prokišnjavaju, a mostovi su klimavi, svatko tko je uživo iskusio neko od njegovih remek-djela ne može se oteti dojmu da je riječ o istinskim hramovima moderne ere.

Vinko Penezić