Kada je neki glas fonem?

Mislim da je potrebno još jednom posebno naglasiti da svaki jezik (i svaki dijalekt) ima svoj vlastiti fonološki sustav, koji određuje koje foneme taj idiom posjeduje, koji ih glasovi predstavljaju i kako se jedni i drugi ponašaju.

Čitao sam u jednom kriminalističkom tekstu doslovce: »Žrtva je u životu nepravilno izgovarala neke glasove (foneme).« Pisac se valjda želio pokazati malo učenijim pa je dodao termin »fonemi« kao sinonim »glasovima«. A i neki odviše marljivi čistači hrvatskoga jezika od tuđica traže da se termin »fonem« zamijeni terminom »glas«. No na žalost, to nisu sinonimi. Glas je i opći naziv (kao glas, a, n, s, d), ali u jezikoslovlju, upravo u fonologiji, jednoj od najvažnijih jezikoslovnih disciplina, ima i posebno terminološko značenje. Glas je u fonologiji svaki ljudski pojedinačni zvuk, iz bilo kojega jezika. Mogli bismo reći da je svaki fonem predstavljen nekim glasom kao svojim jedinim ili bar glavnim predstavnikom. To bi bila točna tvrdnja, ali nepotpuna, trebalo bi u toj rečenici reći »fonem određenoga jezika«. Ne bi pak bila točna obratna tvrdnja da svaki glas predstavlja fonem, valjalo bi dodati »najvjerojatnije u nekom jeziku«.

Mnoštvo glasova u jednom fonemu

To se sve čini prilično složeno, ali zapravo nije. Riječ je o tome da glasovi i fonemi nisu pojavama istoga reda. Izgovarajući riječi i rečenice bilo kojega jezika proizvodi se mnogo više glasova nego što se to govorniku čini. U to se svatko može lako uvjeriti pokuša li svjesno i pažljivo slušati vlastiti izgovor. Mislimo primjerice da u hrvatskome postoji samo jedan glas n. No onakav n kakav mislimo da uvijek izgovaramo, proizvodimo samo na početku i koncu riječi (noć, dan), između dvaju samoglasnika (danas), ispred t, d, (santa, banda), a obično i iza svih suglasnika (podne, maknuti, kućni). U ostalim prilikama izgovaramo nekakav drugačiji n. Običan je n u rastanak, ali nije u genitivu rastanka, treći je pak u invalid, četvrti kada kažemo on je, i tako dalje. Slušajmo pažljivo i čut ćemo. Svi ti razni hrvatski »enovi« čine zajedno naš fonem n, a pisat ćemo ga u kosim zagradama, dakle /n/, jer se tako označuju fonemi. Naš fonem /n/ nije onaj »obični« glas n, on je samo njegov najčešći predstavnik i zato samo on živi u našoj svijesti.

Naš fonem /n/ apstrakcija je svih naših »enova«. Oni su glasovi, to jest konkretne jedinice, njihovu prirodu u »proizvodnji« (tj. izgovaranju) proučavaju anatomija i fiziologija kao prirodoslovne (upravo medicinske) znanstvene discipline, njihovu prirodu kao zvukova proučava akustika, koja je fizička disciplina, a njihovu ulogu u jeziku proučava fonetika, koja je i prirodoznanstvena i jezikoslovna disciplina.

Fonem — apstraktna jedinica jezika

Raznih glasova ima u ljudskim jezicima veoma mnogo. U svakom se jeziku nalazi samo dio njih, s time da svoje glasove svaki jezik na svoj način svrstava u vlastite foneme. To znači da za svaki jezik možemo odrediti koje foneme posjeduje, koji glasovi predstavljaju te foneme, i konačno, koji se od postojećih ljudskih glasova u riječima danoga jezika nikada ne pojavljuju (npr. u hrvatskome nikada njemački vokali ö, ü, ili engleski suglasnici u riječima koje se pišu than, thing, i slično).

Fonemi su apstraktne jedinice, i to samo jezične jedinice, njima se ne bavi nijedna prirodoslovna znanstvena disciplina, nego ih obrađuje već spomenuta fonologija, koja je, za razliku od fonetike, samo jezikoslovna disciplina (uz morfologiju, tvorbu, sintaksu i leksikologiju). Drugim riječima, nije točno inače prilično rašireno mišljenje da je fonologija samo drugo ime za fonetiku — vidjeli smo da su to dvije bitno različite znanstvene discipline.

Mislim da je potrebno još jednom posebno naglasiti da svaki jezik (i svaki dijalekt) ima svoj vlastiti fonološki sustav, koji određuje koje foneme taj idiom posjeduje, koji ih glasovi predstavljaju i kako se jedni i drugi ponašaju. Očito je da je cijela ta problematika na prvi pogled zapletena i veoma složena, ali ako shvatimo da je svaki jezik slučaj za sebe i da se njegovi govornici nesvjesno ravnaju prema njegovim fonološkim zakonima, moći ćemo se snaći. Svaki je čovjek u tom pogledu na neki način rob materinskoga jezika, ne čuje stvarnih glasova niti ih je svjestan kada ih izgovara, a strani jezik, sve dok ga dobro ne nauči, doživljava po zakonima svojega.

Pazite, o fonemima ovise značenja

Naš čovjek nema problema s fonemima /č/ i /ć/, jer u njegovoj (makar bilo i naučenoj) jezičnoj svijesti oni imaju fonološku funkciju. On će razumjeti što znači napis ispod slike s aktom »Spavačica bez spavaćice«. Drugim je Europljanima (izuzev Poljake) čudno da bi o različitu izgovoru glasa tipa č moglo ovisiti značenje (jer ni drugi ne izgovaraju glas č uvijek jednako). No vidjeli smo da nama uopće nije važno što su u rastanak, rastanka dva razna glasa n, to je za nas jedan fonem označivan /n/. No ako su Englezu čudna naša dva fonema /č/ i /ć/, njemu je prirodno da su u našem primjeru rastanak, -nka dva razna n, jer on u svojem jeziku ima dva fonema tipa n. U riječi thin »tanak« Englez izgovara isti glas n kao mi u rastanak, u riječi thing »stvar« isti n kao mi u rastanka (tu se g ne izgovara, nama se po pismu samo čini da ga čujemo), ali tu su u engleskome dva razna fonema i o njima ovisi značenje kao što je to bilo u našem primjeru s fonemima /č/ i /ć/.

To sve znači dvoje: slični glasovi koji se u jednom jeziku nikada ne mogu naći u istom položaju, ne mogu predstavljati različite foneme. U nas se glas n kakav je u rastanka može pojaviti samo ispred k i g i nikada u kojoj drugoj poziciji, a ostali glasovi tipa n nikada ne dolaze ispred k i g, pa zato onda ta dva tipa glasa n ne mogu u hrvatskome biti fonemima, to jest nositeljima značenja, kako su, vidjeli smo, dva glasa tipa č, a u Engleza dva glasa tipa n. Kao zaključak možemo prihvatiti: nazivi glas i fonem nisu sinonimi, a nisu to, očito, ni fonetika i fonologija.