Ispod kupole

Ispod kupole

Nova Mićanovićeva poezija nastala je oko ultimativno suvremenih fenomena, koji su, potaknuti medijima, u svijest ušli posljednjih godina ili tek ove godine

ispod kupole

dok sjedimo ispod goleme tende

govori mi o tome kako je tamo pao

led i sva su polja pod vodom

htio bih tek reći da se

onda bar može uzgajati riža,

ali takvo bi nešto ipak bilo previše

za ovaj sparni dan početkom lipnja

i dok sjedimo između dva pljuska

moramo prihvatiti da

našu kontinentalnu klimu

zamjenjuje monsunska

ni ovaj put nisam mogao upitati

je li to uključuje led

a prije smo znali da

ljeto je ljeto, jesen je jesen

zima je zima, proljeće je proljeće

i ne mogu a da se ne sjetim njegovog gramofona,

sa zaštitnim poklopcem, koji je koštao jednom 500 nečega,

odmah pored vrata, te ploče, te prašine, tog zvuka, tih doba koja

su se okretala

plaćamo konobarici

još se minutu-dvije igram vrećicom

nezdravog šećera

prije negoli ćemo izaći ispod kupole

na prijeteće sunce

ustajemo, nekako slomljeni,

komentiramo da nismo znali da još postoje takve

pepeljare (osim ponegdje u mađarskoj i slavoniji),

da može se reći, da zub vremena

stopalo

na glavnom smo trgu zaštićeni

dok se voda slijeva niz

popločanu sklisku ulicu

upravo onu kojom smo se

vratili prije samo pola sata iz

crkve svetog blaža

u kojoj su izložene

moći svetaca, ostaci tijela i

hrpe kostiju iza

glavnog oltara

u izlogu, na policama,

i mislim na stopalo svete barbare,

djevojke kojoj je očevim mačem odrubljena glava,

na kopnene i morske putove

kojim je njezino stopalo stiglo u vodnjan,

u crkvu svetog blaža, inače mučenika i zaštitnika grebenalaca vune,

i sada se nalazi iza glavnog oltara

zajedno s ostacima drugih njoj nepoznatih

svetica i svetaca obasjano

slabašnom električnom svjetlošću

a to stopalo, jer postavljeno je nenametljivo

gotovo u sam gornji desni kut, ne bih

ni uočio da me na njega nisu upozorili

zgranuti u prvi mah

vožnja

i onda dolazimo do skretanja lijevo

gdje je neki dan pijani sedamnaestogodišnjak pregazio

djevojku i poslije je izjavio u novinama da se zbog toga,

kada se otrijeznio, želio ubiti

možeš misliti — kaže moj vozač i prijatelj

i mi motamo stvarno lijevo,

gledam kako premješta ruke na volanu, prvo desnu pa lijevu,

desnu pa lijevu,

jer su ga tako učili u autoškoli

ili su tu rečenicu dodali novinari, da bude zanimljivije —

dodajem i tako

zaključujemo još jedan predmet

i svaki put u autu slušamo šansone, naravno francuske, i to zbog toga što treba učiti jezik

i kaseta je nasnimljena tamo, s lokalnog radija,

i s obzirom na to da ništa ne razabirem,

upozorava me da je to sada reklama za sir

inače dobar pjesnik iako nije tako razvikan

zove se valjda michel i skončao je

nekako brzo, s mosta pa u nabujalu rijeku,

gužva je na cesti i ovaj put kaseta traje nešto

duže i točno u trenutku kada se pripremam izići

pogledati preko brze ceste i reći na kraju

— ona prestaje

s krčagom na glavi

nije se to tada dogodilo

u hodniku

kada me je, nakon toliko i toliko godina,

presrela u gužvi

i prvo čega sam se sjetio bila je

moja fascinacija time da

netko dolazi s otoka

no poslije smo se sretali usputno

a bolje sam je upoznao

kada je na tulumu, opet u gužvi,

pala u nesvijest i na to sam mislio

rečenicom nije se to tada dogodilo

dizao sam potom njezino tijelo

a tada sam već svladao nužne vještine

i prikupio osnovna znanja

o maslinama, o šparogama, o ribama

i mogao sam uspoređivati težinu njezina tijela s težinom tune

a sada, nakon toliko i toliko godina, izlazimo iz gužve

s punom sviješću o tome da bismo trebali

čavrljati o nečemu na primjer i popiti kavu

i to činimo

ali ne mogu prestati uspoređivati

njezino lice, gledati kako s vremenom jačaju ramena

i kako joj vrat postaje grublji,

kako zavrće rukave košulje na suncu

jednom na otoku dok se nosi voda

suzdržavam se, a tako bih joj mirno

želio reći: ostavi taj krčag

i odlazi

Krešimir Mićanović