Ispod kupole
Nova Mićanovićeva poezija nastala je oko ultimativno suvremenih fenomena, koji su, potaknuti medijima, u svijest ušli posljednjih godina ili tek ove godine
ispod kupole
dok sjedimo ispod goleme tende
govori mi o tome kako je tamo pao
led i sva su polja pod vodom
htio bih tek reći da se
onda bar može uzgajati riža,
ali takvo bi nešto ipak bilo previše
za ovaj sparni dan početkom lipnja
i dok sjedimo između dva pljuska
moramo prihvatiti da
našu kontinentalnu klimu
zamjenjuje monsunska
ni ovaj put nisam mogao upitati
je li to uključuje led
a prije smo znali da
ljeto je ljeto, jesen je jesen
zima je zima, proljeće je proljeće
i ne mogu a da se ne sjetim njegovog gramofona,
sa zaštitnim poklopcem, koji je koštao jednom 500 nečega,
odmah pored vrata, te ploče, te prašine, tog zvuka, tih doba koja
su se okretala
plaćamo konobarici
još se minutu-dvije igram vrećicom
nezdravog šećera
prije negoli ćemo izaći ispod kupole
na prijeteće sunce
ustajemo, nekako slomljeni,
komentiramo da nismo znali da još postoje takve
pepeljare (osim ponegdje u mađarskoj i slavoniji),
da može se reći, da zub vremena
stopalo
na glavnom smo trgu zaštićeni
dok se voda slijeva niz
popločanu sklisku ulicu
upravo onu kojom smo se
vratili prije samo pola sata iz
crkve svetog blaža
u kojoj su izložene
moći svetaca, ostaci tijela i
hrpe kostiju iza
glavnog oltara
u izlogu, na policama,
i mislim na stopalo svete barbare,
djevojke kojoj je očevim mačem odrubljena glava,
na kopnene i morske putove
kojim je njezino stopalo stiglo u vodnjan,
u crkvu svetog blaža, inače mučenika i zaštitnika grebenalaca vune,
i sada se nalazi iza glavnog oltara
zajedno s ostacima drugih njoj nepoznatih
svetica i svetaca obasjano
slabašnom električnom svjetlošću
a to stopalo, jer postavljeno je nenametljivo
gotovo u sam gornji desni kut, ne bih
ni uočio da me na njega nisu upozorili
zgranuti u prvi mah
vožnja
i onda dolazimo do skretanja lijevo
gdje je neki dan pijani sedamnaestogodišnjak pregazio
djevojku i poslije je izjavio u novinama da se zbog toga,
kada se otrijeznio, želio ubiti
možeš misliti — kaže moj vozač i prijatelj
i mi motamo stvarno lijevo,
gledam kako premješta ruke na volanu, prvo desnu pa lijevu,
desnu pa lijevu,
jer su ga tako učili u autoškoli
ili su tu rečenicu dodali novinari, da bude zanimljivije —
dodajem i tako
zaključujemo još jedan predmet
i svaki put u autu slušamo šansone, naravno francuske, i to zbog toga što treba učiti jezik
i kaseta je nasnimljena tamo, s lokalnog radija,
i s obzirom na to da ništa ne razabirem,
upozorava me da je to sada reklama za sir
inače dobar pjesnik iako nije tako razvikan
zove se valjda michel i skončao je
nekako brzo, s mosta pa u nabujalu rijeku,
gužva je na cesti i ovaj put kaseta traje nešto
duže i točno u trenutku kada se pripremam izići
pogledati preko brze ceste i reći na kraju
— ona prestaje
s krčagom na glavi
nije se to tada dogodilo
u hodniku
kada me je, nakon toliko i toliko godina,
presrela u gužvi
i prvo čega sam se sjetio bila je
moja fascinacija time da
netko dolazi s otoka
no poslije smo se sretali usputno
a bolje sam je upoznao
kada je na tulumu, opet u gužvi,
pala u nesvijest i na to sam mislio
rečenicom nije se to tada dogodilo
dizao sam potom njezino tijelo
a tada sam već svladao nužne vještine
i prikupio osnovna znanja
o maslinama, o šparogama, o ribama
i mogao sam uspoređivati težinu njezina tijela s težinom tune
a sada, nakon toliko i toliko godina, izlazimo iz gužve
s punom sviješću o tome da bismo trebali
čavrljati o nečemu na primjer i popiti kavu
i to činimo
ali ne mogu prestati uspoređivati
njezino lice, gledati kako s vremenom jačaju ramena
i kako joj vrat postaje grublji,
kako zavrće rukave košulje na suncu
jednom na otoku dok se nosi voda
suzdržavam se, a tako bih joj mirno
želio reći: ostavi taj krčag
i odlazi
Krešimir Mićanović
Klikni za povratak