Incestualne veze odgojnog i propagandnog filma

Majcenova je nenadana ljetošnja smrt, nedugo po promociji njegove knjige (Obrazovni film. Pregled povijesti hrvatskog obrazovnog filma, Hrvatski državni arhiv — Hrvatska kinoteka, Zagreb 2001), teško pogodila ne samo njegove prijatelje i kolege nego posebno teško današnju filmskopovijesnu znanost u nas, koja se — gledano s istraživačke strane — sva svodila jedino na njega.

Uz knjigu Obrazovni film Vjekoslava Majcena

Vjekoslav Majcen negdje na početku svoje knjige povlači razliku između odgojnog i obrazovnog filma.

Obrazovni film je, prema Majcenu, onaj koji »prenosi određene vizualno predstavljene podatke gledatelju s ciljem da djeluje na postojeće stanje znanja i stvaranja novih znanja, vještina i navika« (str. 24).

Odgojni je, za razliku, onaj koji »svojim sadržajem i specifično filmskim sredstvima gledatelju na konkretan način prenosi određene apstraktne pojmove (ljubavi, dobrote, pravde, humanosti, marljivosti) i, često snažno emotivno djelujući, svojim porukama utječe na stvaranje pozitivnih stavova, motivira gledatelja za prahvaćanje određenih moralnih vrijednosti i djelatno njihovo provođenje« (str. 24).

Povijesne predloške što jasno ilustriraju tu razliku nije teško pronaći među brojnim filmovima i trendovima koje Majcen proučava. Primjerice, čisto i uzorno su obrazovnim filmom element-filmovi Radovana Ivančevića Perspektive (1972), a neki zdravstveno-prosvjetni filmovi Škole narodnog zdravlja — kao npr. Campek nevaljalac, 1929, Mladena Širole (film sjene rađen s glumcima i crtanom pozadinom a odnosi se na održavanje higijene) ili Dva brata, 1931, Kamila Brösslera (igrani film uperen protiv alkoholizma) — izrazito su odgojni. Dok su Ivančevićevi filmovi pojmovno-objašnjavateljski, drugi su izrazito fabularni, igrano-anegdotalni filmovi tek s demonstrativnom (poučavajućom — često verbalnom) poentom. Odgojni filmovi, za razliku od obrazovnih, ne moraju ništa objašnjavati, nego samo uvjerljivo prenositi vrijednost pridržavanja određenih moralno obojenih normi.

Propagiranje kao bitno obilježje odgojnog filma

No, nije li ta odredba odgojnog filma zapravo istodobno i odredbom propagandnog filma? Ta upravo je svrha svakoga propagandnog filma — i onog ekonomskog, i onog političkog, i zdravstvenog, i humanitarnog — navesti ljude da u određenim životnim okolnostima djeluju na određene načine (da na određenim izborima glasaju za određenu stranku ili određenog političara, kupuju određen proizvod, idu na preventivne liječničke preglede, daju priloge i glas za humanitarne organizacije...), s time da se to čini tako da se osobitom postavom filma nastoji utjecati na uvjerenja (vrednote, stajališta) prema kojima se ljudi ravnaju kad djeluju u nekim okolnostima.

I filmovi koji su rađeni da budu odgojni čine upravo to: navode djecu (i odrasle) da prihvate i/ili da učvrste određene vrijednosti prema kojima je poželjno da uređuju svoj život, odnosno i svoje privatno i svoje društveno izloženo ponašanje.

Uostalom, navedeni zdravstvenoprosvjetni filmovi Škole narodnog zdravlja držali su se i izričito promidžbenim — filmovima što promiču (propagiraju) neke pozitivne (zdravstvene i civilizacijske uopće) vrednote i navode ljude da se prema njima ponašaju. A takvim su se držali i, recimo, filmovi namijenjeni religijsko-moralnom ili nacionalnom odgoju djece i odraslih. Zato Majcen sustavno predočava blisku vezu naglašeno odgojnih intencija i onih propagandnih, te na mnogim mjestima u knjizi obrađuje i propagandne filmove i trendove (osobito u poglavlju Film u ideološkim okvirima). Utoliko je Majcenova knjiga dijelom i povijest propagandnog filma u Hrvatskoj (kao što je dijelom i povijest dokumentarnog i dječjeg filma — jer se prvi često javlja u službi obrazovanja, a dječji u službi odgoja).

Odgojni film nasuprot pravom propagandnom

Ipak, podvođenje odgojnog filma pod propagandni ostavlja čovjeka u nelagodi. Nešto tu ne štima najbolje. Uostalom, Majcen nigdje ne izjednačava odgojni i propagandni film, iako itekako bilježi njihove incestualne veze.

U čemu je razlika između čisto odgojnog i pravog propagandnog filma?

Odgojni film jest propagandni, ali takav je tek — kad malo razmisliš. Dječji film koji pokazuje vrijednost, recimo, sloge u zajednici, odnosno vrijednost složna djelovanja (npr. Vlak u snijegu Mate Relje ili Družba Pere Kvržice Vladimira Tadeja) neće se odmah i spontano držati propagandom tih društvenih vrijednosti, nego tek onda kad malo razmisliš. Američke filmove koji prate pod kojim se otežavajućim okolnostima uspostavljaju i održavaju obiteljske, zajedničarske i radne vrijednosti na kojima počiva uspjeh američkoga društva (npr. Život je lijep Franka Capre) držat će se jednostavno lijepim i plemenitim (i po tome odgojnim) filmom, a tek će ga nabrušeni ljevičari prokazati kao propagandu američkog načina života i kapitalističke ideologije. Tzv. kulturni filmovi o prirodnim ljepotama Hrvatske i kulturnim dostignućima hrvatskih umjetnika što su se snimali u Hrvatskom slikopisu za NDH, jednostavno su dokumentarci što obrazuju i odgajaju estetsku i kulturnu osjetljivost — ali su se povratno (iz izmijenjene ideološke situacije) držali skrivenom propagandom nacionalnog samoljublja (nacionalizma).

Cinični proučavatelji propagande utvrdili su da se propagandnim drži promicanje tuđih ili neprijateljskih vrednota, dok se promicanje vlastitih vrednota drži iznošenjem istine, predočavanjem stanja stvari.

Ima nešto u tome. Možemo reći da odgojni filmovi filmovi tipično promiču prihvaćene vrednote nekog društva, one koje se smatraju da su ključne za regulaciju uspješna funkcioniranja društva i pojedinaca u njemu. Zato jer su vrednote temeljne, njihovo se isticanje i promicanje drži činjeničnim — vrednote se jednostavno dokumentiraju u filmu, i pretpostavljaju da će biti nepolemički prihvaćene.

Propaganda se međutim nosi s vrednotama koje još nisu prihvaćene, koje se ne podrazumijevaju bilo zato što su tuđe, bilo zato što su nove, bilo zato što su prevratne (odnosno ruše neke postojeće, proširene vrednote), bilo zato što su tek jedne među mnogima (u ekonomskoj propagandi). Propaganda računa na mogući polemički odgovor, i želi ga eliminirati.

Kako se rade s različitim razlozima i suočavajući se s različitim zadacima, odgojni i obrazovni filmovi mogu imati očigledno različitu strukturu. Iako, dakle, ovisi o kontekstu i tumačilačkoj perspektivi koji ćemo film držati odgojnim, a koji propagandnim, moći ćemo ponekad i iz same strukture filma, prepoznatljivih retoričkih strategija, razabrati da je npr. film Stepinac pred narodnim sudom Fedora Hanžekovića nedvojbeno propagandni (kao što su to bili i njemački nacistički i hrvatski endehaški žurnali i američka serija Zašto se borimo), a da su navedni filmovi Škole narodnog zdravlja ili spomenuti dječji filmovi (kao i filmovi Franka Capre, tog anđela čuvara Sjedinjenih Država njegova doba) — nadasve odgojni.