Ima li u nas jazz-kritičara?

Svi su umjetnici osjetljivi, nerijetko i tašti, i svakako nisu sretni kad o njima netko nešto loše napiše, a kad bi nešto takvo stiglo od nekvalificirane osobe, onda dakako bijesu nema kraja

Godinama se o toj dilemi na raznim razinama vodila mahom jalova rasprava, kako u sklopu struke, tako i među ljubiteljima jazza, i to napose kad bi se u tisku pojavio kakav članak o jazzu, ili pak kritika nekog koncerta, a da se ne govori o nekoj televizijskoj emisiji o jazzu s ponekim dubioznim prilogom. U tim polemikama godinama su prednjačila dvojica danas već ostarjelih, jedan glazbenik amater i jedan profesionalni muzičar široka raspona djelovanja, zastupajući ustrajno mišljenja kiako u nas jazz-kritičara nema. Tu je temu nedavno podgrijao jedan inače jednostavan, gotovo početnički cover-tekst, ispod imena kojeg se ponosito kočio pretenciozni potpis jazz-kritičar.

Doista, imamo li mi kvalificiranih jazz-kritičara, poput primjerice afirmiranih književnih, likovnih, filmskih, kazališnih ili kritičara koji meritorno pišu o klasičnoj glazbi? S obzirom na činjenicu da u nas nema nijedne obrazovne institucije koja bi odgojila kvalificirana jazz-kritičara sa solidnim poznavanjem povijesti te glazbe, to pitanje potiče niz drugih. Primjerice, što su onda ljudi koji pišu o jazzu, jesu li oni novinari koji prate zbivanja u jazzu, ili su to glazbeni pisci, kako ih u jednoj od svojih sekcija tretira Hrvatsko društvo skladatelja, ili su povjesničari jazza, kroničari, ili su to jednostavno pojedinci koji misle da je tu riječ o irelevantnom glazbenom segmentu u koji se povremeno i bez posljedica može gurnuti nos? Jedan se naš dnevni list nedavno poslužio zanimljivom, ali i ne sasvim definiranom sintagmom glazbeni novinar.

Bio dobar — meni se svidio

Mora li dakle osoba koja pretendira na naziv jazz-kritičara, pa se možda tako i potpisuje (kritičar — ocjenjivač, prosuđivač, čovjek koji ocjenjuje umjetnička djela — Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, str. 755) imati neku temeljnu glazbenu naobrazbu te poznavanje veoma važne jazz-terminologije, kakva se ipak donekle razlikuje od one klasične glazbe, te se opće ne uči u našim glazbenim školama ili na Muzičkoj akademiji? Mora li dakle znati razlike između forme i oblika, cadenze i code, durskih i molskih tonaliteta, ponešto o predznacima, mora li baratati za jazz važnim pojmovima kao što su korus ili chase-korus, up tempo blues, blue notes, break ili pak razlikovati današnji suvremeni harmonijski jazz od free jazza ili modalne od harmonijske improvizacije? Osim toga, što je neobično važno, svatko tko piše o jazzu morao bi dobro poznavati povijest te glazbe pa slijedom toga znati i tko je James Lincoln Collier.

No možda je sve to nepotrebno, možda je dovoljno znati i napisati, kako nerijetko čitamo, »da je neki koncert održan tada i tada, u tom i tom prostoru, da su nastupili ti i ti s tek ponekom neglazbenom opaskom«. Ukoliko se pak među opaskama nađe rečenica »da je koncert bio dobar«, e tu bi već valjalo obrazložiti zašto je to tako. Često čujemo da je koncert »bio dobar — meni se svidio, a svidjelo mi se kako taj i taj svira«, ili u jednim dnevnim novinama čitamo panegirik jednom zagrebačkom klubu s tvrdnjom »da su mali, ljudima nabijeni, zadimljeni, i možda i nekim drugim mirisima 'obogaćeni' prostori jedini i najprimjereniji za slušanje i prezentaciju jazza«. Uza sve poštovanje klupskim prostorima koji su odigrali važnu ulogu, autor(ica) zaboravlja nimalo lake i dugotrajne muke legendarnog Bennyja Goodmana, koji je potkraj tridesetih godina uspio napokon jazz uvesti u koncertnu dvoranu i smjestiti ga dignitetom uz bok do tada neupitne supremacije klasične glazbe, gdje mu je također mjesto.

Critique ili cronique

Svi su umjetnici osjetljivi, nerijetko i tašti, i svakako nisu sretni kad o njima netko nešto loše napiše, a kad bi nešto takvo stiglo od nekvalificirane osobe, onda dakako bijesu nema kraja. Džezisti su u tome još ekstremniji jamačno zbog svoje relativne malobrojnosti. Tako ćemo o našim jazz-glazbenicima, njihovim koncertima, nastupima i diskografiji rijetko pročitati ili čuti nešto loše, a teško je povjerovati da je sve uvijek sjajno i bajno. No kad su u pitanju nastupi stranih sastava, tu su autori nešto slobodniji, ponekad čak i vrlo hrabri, nazivajući primjerice članove jednog u Zagrebu gostujućeg ansambla čak i »dresiranim tuljanima«. Možda bi jazz kritičari i kritičari pa čak i oni koji imaju dara za esejistički pristup pojedinim osvrtima trebali pročitati tekstove, primjerice, Nata Hentoffa, prof. Marshala Stearnsa, Ire Gitlera ili Leonarda Feathera.

Na kraju vrijedi spomenuti još jednu činjenicu, a to je da su većinom autori koji povremeno pišu o jazzu zapravo amateri, ljubitelji te glazbe, koji plaću primaju negdje drugdje, djelujući ponekad u profesijama koje nemaju veze s glazbom, pa tako ni s jazzom. Nekima su od njih širom otvorena vrata da se bave svojim hobijem, posjećujući tako i neke inozemne festivale i glazbene manifestacije, od kojih neke za akreditacije traže ispunjavanje upitnika s rubrikama critique i cronique. Bilo bi zanimljivo znati u koju se od tih rubrika upisuju.

Nakon svega u ovoj kolumni valja se doista upitati ima li u nas kvalificiranih jazz-kritičara? Ako mi je dopušteno na to pitanje odgovoriti — ima, ali vrlo, vrlo malo!