I Jeljcin bi zaplesao

Multikultura, Rusija, koncert Ole Lukkoye, Pauk, 11. listopada

Vjerojatno se mnogi sjećaju barem jednog iz serije gafova nekadašnjega ruskog prezidenta Jeljcina. Mislim na onaj u kojem se dobro raspoložen, a možda i votkom podložen plesni nevježa htio promovirati u poznavatelja kulture kojoj nikada nije pripadao pa je u nekom afektu skočio na neki moskovski stage i počeo lamatati rukama izvodeći neki križanac Labuđeg jezera i kazačoka. No, u dvorani Pauk te večeri nije bilo tanc-majstora Jeljcina, spustila se nad nas ne podmoskovskaja, nego ruska večer koju je organizirao agilni Zoran Marić, poznat kao Multikultura. Program Multikulture ne pokušava samo prezentirati druge kulture, nego, kao što sami kažu, nastoji pokazati kako se te kulture prožimaju. U programu večeri prikazan je dokumentarni film Sankt Peterburg redatelja Vadima Kouznekova, snimljen posebno za Multikulturu, u kojem se autor poigrao poznatom i gotovo zaboravljenom formom televizijskog intermezza pa je uz razglednički tonirane slike grada koji je gradio Petar I. Aleksejevič, poznatiji po imenu Petar Veliki, umontirao revijalnu glazbu, onu koju obično čujete u bespućima shopping-centara. Je li do forme, ili do ljepote grada, ali već se nađeš u niskom startu prema Sankt Peterburgu i vidiš se kako drhturavom rukom stavljaš film u fotoaparat i u najgoroj turističkoj varijanti okidaš po mostovima — s revijalnom i sporom izvedbom Bridge Over Troubled Water u pozadini — Ermitažu, dvorcima i crkvama, jedeš boršč ili šči, piješ votku i svakom, bez obzira na to što ti zapravo govori, odgovaraš, eta prikrasnaja. Nakon filma Boris Bardash, član grupe Ole Lukkoye, govorio je o kulturnom centru Pushkinskaya 10. Riječ je o već prije petneest godina skvotiranu prostoru u vlasništvu grada u kojem su smještene umjetničke radionice u kojima se održavaju razni programi, od izložbi i performansa do koncerata, prostoru dakle koji je nekako svojstven svakom pravom velegradu, ali ne i našoj metropoli. Na platnu koje je stajalo iza Borisa vrtjeli su se filmovi članova grupe Ole Lukkoye, miksevi ruskih bajki pred kojima svi Fredyji Krugeri ovog svijeta izgledaju milo poput Bustera Keatona. Kad se ugodilo oku, na red je došlo i uho, a na stage su po drugi pred Hrvate u sklopu turneje stali Ole Lukkoye, jedan od najpopularnijih ruskih bendova koji originalno spaja ruski i azijski etno s elektronskom glazbom i indie/gothic rockom. I ljudi su odmah počeli reagirati, kao i Jeljcin onomad, plešući, samo mnogo ljepše. Čini se da je etno potpuno preuzeo mjesto koje je nekada imao rock, jer jedino novo i inovativno u glazbenom smislu posljednjih godina dolazi upravo iz etna. Osim toga etnoglazba je zapravo multikultura u praksi, što, kao i drugi etno glazbenici, pokazuju i Ole Lukkoye koristeći se muzičkim elementima različitih kultura u stvaranju novoga, kvalitetnog meditativno-hipnotičkog zvuka, presvučena fonetikom pjevačice koja stasom neodoljivo podsjeća na pravu rusku babušku, a pjeva što je grlo nosi, pomalo podsjećajući na Ladarice.

Fino popunjeni Pauk talasao se više od dva sata, koliko se danas svira samo još u eks-socijalističkim zemljama.

Irena Bosnić